Ako me sjećanje ne vara, u vremenu mog drugog ili trećeg razreda osnovne škole mjesec posta – ramazan se zatrefio baš nekako u ovo doba, s proljeća. Moj, tri godine mlađi brat Bake i ja, živeći pod starateljstvom djeda i nene, “šarali” smo što se posta tiče i to nam, zbog naših godina niko nije uzimao kao neki grijeh. Radovali smo se raznoraznim neninim iftarskim jelima, koja su mahom bila po starinskoj recepturi.
Neka od tih jela nisu bila po dječijem ukusu što se iz današnje vizure potpuno promijenilo. Pa tako recimo razne domaće čorbe, kalje, „lukovice“, sarme itd. nisu nas nešto posebno privlačile, što je danas, bar meni, izuzetno draga i poželjna hrana – em prija, em me podsjeća na prohujalo vrijeme.
Receptura
Jedno od posebnih jela koje sam tada volio a i danas se radujem kad ga imam priliku jesti zove se Potkriža. Uglavnom, koliko se ja kontam u kuhanje, a moram iskreno reći da od svog posla u kuhinji jedenje mi ide najbolje, potkriža je jednostavno jelo i da se brzo spremiti. Kao prvo treba napraviti tijesto za pogaču uz nešto izmijenjenu recepturu jer ta pogača treba da bude tanka te kad se ispeče mora, nakon hlađenja, da bude kao kamen tvrda, kako bi se na tanke kriške mogla rezati. Te se kriške zatim u više slojeva poredaju po tepsiji i na njih se mahom doda neko skuhano meso, pileće ili goveđe, uz dodatak blago prženog luka, pa se sve zalije vodom u kojoj je kuhano to meso. Nakon toga se sve kratko stavi u vrelu rernu a nakon desetak minuta se vadi iz rerne i servira toplo. Vegeta i biber neizostavni su začini prilkom jela.
Okrajci
Helem, skuhala nena pogaču i zamotala u bošču pored šporeta. Na sat do iftara zove ona djeda Samida da uđe u kuću i da „nateše“ pogaču za potkriže. Ipak je to zahmetan posao i nije za ženske ruke. Djed završi svoje poslove vani, oprasmo ruke vodom iz bunara, pa svi zajedno uđosmo u vrelu kuhinju, koja je ujedno bila i primaća soba. Djed s vrata odmah zapovijedi neni da malo otškrine prozor.
-Mazo (skraćeno od Elmaza), otvori prozor, izgorit ćemo kolko si nahajcala!
Nena ga poprijeko pogleda, otvori prozor te na tle prostrije bošču na koju moj brat i ja postavismo siniju. Djed zasuka rukave, uze veliki nož i raspolovi ohladjelu pogaču. Sjedosmo pored njega, bez riječi prativši kako laganim naporom siječe kriške pogače. One krajnje dijelove, tkzv. okrajke, djed je gurao pred nas, dajući nam očima znak da jedemo jer je znao da smo se poodavno umrsili (mrs-prijevremeni prekid posta). Iako tvrdi okrajci su bili ko med medeni, pogotovu ako je u blizini bilo šta, slatko ili slano, za umočiti.
Samide, tanje teši
Nena je stajala pored šporeta spremajući jelo, povremeno nešto neobavezno govoreći, bilo da se obraća djedu ili ne. On njenu priču nije fermao nešto posebno, nego je polagano tesao krišku za kriškom. Odjednom, nena se okrenu, primaknu se nama trojici i malo glasnije reče:
-Samide, tanje teši!
Djed je i ne pogleda, nego nastavi istim tempom kao i do sada rezati kriške pogače. Ona se odmaknu od nas i opet se zabavi poslom oko spremanja jela koja su bila na platni šporeta.
Ne prođe malo, ona opet reče djedu da tanje reže.
Djed je inače bio miran insan koji nije puno govorio. Nije bio hurljiv i ako bi se naljutio tu svoju huju potiskivao je u sebe. Ali, ako se ipak naljuti, onda ne govori bolje ni jedne.
Tamam kad je počeo rezati zadnju četvrtinu pogače, nena se okrenu i opet reče: tanje to Samide! On hitro sabra sve šta je narezao u bošču, diže se na noge i baci, zajedno s nožem, kroz prozor. Nena stajaše nekoliko sekundi kao ukopana pored šporeta, zatim okrenu glavu ne rekavši ništa. Djed sjede na sekiju i poče mirno motati duhan u papir. Mi se smjestismo pored njega i uperismo poglede prema našoj vitoj munari, čekajući da se upale ramazanski kandilji.
Tu noć niko ni skim više ni riječ ne progovori. Bješe to iftar za sjećanje, bez riječi ali i bez potkriže.
Otisak.ba
