Vojislav Vujanović, koga smo mahom iz poštovanja persirali i zvali čika Vojo, bio je nezaobilazni “faktor” brčanskih pozorišnih Susreta, sve do njegove smrti 2018. godine. Zahvaljujući ljubavi prema pisanoj riječi i pozorišnoj umjetnosti imao sam priliku da se često družimo, kako u Brčkom, tako i na drugim mjestima: u Jajcu, Mostaru, Sarajevu itd.
Tekst i foto: Hakija Karić
Naš prvi zajednički angažman je bio u uredništvu brčanskog pozorišnog Biltena prije 15-ak godina i tek tada sam shvatio o kakvoj se ljudskoj veličini radi.
Čika Vojo je bio stara garda i njegovi osvrti na pozorišne predstave su se mahom čekali do zadnjeg trena prije sklapanja Biltena koji su u tih 7, 8 dana pozorišnih Susreta izlazili na dnevnoj bazi. On je svoj dio posla tipkao na klasičnoj štampaćoj mašini a onda su ti papiri “expresno” dostavljani u redakciju i svi smo se trudili da to što prije prekucamo u elektronsku formu kako bi Bilten krenuo u sklapanje i štampu. U svemu tome najveći dio posla je vukao dugogodišnji urednik Biltena Žarko Milenić, ali ni on, niti mi iz redakcije nismo zamjerli niti “mahanisali” Vojin način pisanja jer su njegovi maestralni uratci bili zlata vrijedni i skoro svaki osvrt na odgledanu predstavu bio je svojevrsna antologija.
Nakon što bi do 11 ili najkasnije 12 sati riješili priloge za Bilten, bili smo “slobodni” do večernjih sati i većina nas, koji smo živjeli u Brčkom, je otišla za svojim poslovima. Ja sam se trudio, kad god sam imao vremena, da te neobavezne momente provedem sa čika Vojom i pokušavao sam mu biti na usluzi kad god je on htio. Vodio sam ga u Ratkoviće kod Čelića u mljekaru “Smajić” da upozna gazdu Mevlu i da se na licu mjesta uvjeri u način spremanja njegovih omiljenih mliječnih proizvoda koje je kupovao u Sarajevu, a pogotovu je spominjao njihovu sirutku koju je konzumirao svaki dan. Bili smo u Koraju; na pijaci “Arizona”; zajedno smo pogledali izložbu te bili na kahvi kod Ćazima Suljevića – predsjednika BZK Preporod u zgradi Islahijjeta; tražio je da mu pokažem gdje se u Brčkom nalazi ulica Danila Kiša; smijali smo se kad je vidio brezu o kojoj sam mu pričao da raste u oluku zgrade na ulazu u Zelenu pijacu; bili smo u Brezovom Polju; u “Bakarnom loncu”, u Vražićima..
Jednom smo, za vrijeme pozorišnih Susreta 2012. godine, sjedeći u sali hotela “Jelena”, dotakli se Nijaza Abadžića, o kome je čika Vojo pričao sa ushićenjem i poštovanjem. Govorio mi je da su bili dugogodišnji prijatelji i poznanici a kada sam ga upitao da li zna gdje je Nijaz rođen, iznenađeno se nasmijao.
– Kako bolan neću znati, on je Brčak?!
– Da, da, Nijaz je i Brčak, ali je inače rođen u Palanci, nadomak Brčkog, gdje sam i ja rođen – rekao sam ponosno i zbog toga što su se njih dvojica poznavali ali i činjenice da sam zemljak sa ljudskom gromadom kakav je bio Nijaz Abadžić.
– Vidiš, tu pojedinost nisam znao i nek si mi rekao. Da ste igrom sudbine Nijaz i ti bili parci sigurno bi bili dobri drugari – reče dobro raspoloženi čika Vojo.
– Ako hoćete možemo se provozati do Palanke da vam pokažem kuću gdje se Nijaz rodio – rekao sam neočekujući tako intenzivnu reakciju dragog čika Voje.
Pogledao me je istraživački bez riječi, odlutavši mislima u neke prostrane daljine sjećanja koja su mu očito nahrupila nakon mojih riječi o rodnoj kući Nijaza Abadžića, a onda je, nakon nekoliko minuta, progovorio.
– Pa zar ta Nijazova rodna kuća još postoji – reče te lagano uzdahnu sa sjetom na licu.
– Da, postoji, ali plac na kome se nalazi kuća već odavno nije u vlasništvu Abadžića. Idemo da vam pokažem, ali nemojte se iznenaditi jer je tu kuću odavno pregazilo vrijeme i kako sam čuo od sadašnjih vlasnika toga imanja uskoro je više neće biti tu – rekao sam te smo se uputili ka Palanci.
Nakon 20-ak minuta vožnje od centra grada, preko Omerbegovače i Boća, stigli smo u Palanku, spustivši se s Brda do palanačkog Doma kulture gdje sam parkirao auto. Vozeći se u autu mahom smo šutili; tek povremeno sam odgovarao na čika Vojina pitanja koja su se mahom ticala nekih zamenitosti koje smo usput vidjeli.
Sa mjesta gdje smo parkirali do Nijazove rodne kuće bilo je 50-ak metara ali to Vojo nije znao. Krenuo sam a on me je pratio u stopu. Nakon što smo prešli preko mosta na rijeci Brki zastao sam te bez riječi pokazao ka kući. On me je prvo iznenađeno pogledao a onda se lagano okrenuo ka ruševnom zdanju koga su loze i ostruge obuhvatile u svojoj punini. Čika Vojo je stajao bez riječi, a teških uzdasi su mu zadizali i spuštali vratnu jabučicu i ubijeđan sam da je svakog momenta očekivao da se odnekud iza kuće pojavi njegov drugar Nijaz.
Stajali smo desetak minuta bez riječi dok su tišina i tuga pričali svoju priču, a onda mi on, pokretom glave, dade znak da krenemo prema autu. Prije nego smo sjeli u auto on me upita da li ima još nešto u Palanci vezano za Nijaza ili njegovu porodicu. Odgovorio sam potvrdno te smo se uz Brdo uputili ka školi koja je djeluje kao područno odjeljenje VII osnovne škole Gornji Rahić.
Nakon što smo se zaustavili, ušli smo u školsko dvorište gdje je čika Vojo izrazio želju da ga fotografišem pred vratima škole a onda sam ga odveo nekih dvadesetak metara preko zelene površine do spomenika poginulim borcima iz Drugog svjetskog rata pokazavši mu da se na spomeniku nalazi i ime Nijazovog brata Nasiha koji je 1943. godine poginuo u partizanima.
– Dobri su to ljudi bili, poznajem mu i brata Muhameda ali ga zadugo nisam vidio. Čuo sam da živi u Brčkom ali ništa ne znam o njemu – reče čika Vojo dok smo se vraćali ka gradu ali sada novom rutom preko Brke i Broda.
Vozeći se pored voćnjaka između Palanke i Brke on je nekoliko puta okretao glavu milujući pogledom Palanku i sjećanje na prijatelja Nijaza. Nakon što smo se rastali, da bi se ubrzo ponovo vidjeli zbog dešavanja u vezi pozorišnih Susreta, on mi je samo stisnuo ruku i tihim glasom izgovorio – hvala ti! To “hvala ti” bilo mi je veliko ko kuća jer sam bio ponosan što sam imao priliku da se družim sa ljudskim veličinama kao što su bili Vojo i Nijaz i da ih spojim, barem na tren, u mislima i sjećanjima.
Izvod iz biografije:
Vojislav Vujanović rođen je 1937. godine u mjestu Greda kod Bosanske Gradiške. Školovao se u Bos. Gradišci, Banjoj Luci, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Diplomirao je Orijentalnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Radio je kao novinar u Oslobođenju, Večernjim novinama i Radio Sarajevu. Bio je član redakcije studentskog časopisa Naši dani, časopisa Pozorište, Trećeg programa Radio Sarajeva i časopisa Stećak.
U mladosti je pisao poeziju a kasnije se opredijelio za pisanje pozorišne, likovne i književne kritike.
Pored brojnih knjiga iz književnosti i likovne umjetnosti, objavio je više monografija iz oblasti teatarske umjetnosti.
Bio je član Društva pisaca BiH; član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost; član Upravnog odbora Srpskog humanitarnog udruženja Dobrotvor; aktivi član i predsjednik likovne komisje SKPD Prosvjeta Sarajevo; član redakcije lista Fondeko svijet; te član Upravnog odbora Međunarodnog foruma Bosna.
Umro je u Sarajevu 2018. godine. Sahranjen je u rodnom mjestu Greda.
