Nijaza Abadžića sam prvi i posljednji put vidio ljeta 1991. godine. Slučajno sam se zatrefio u rodnom kraju kad se on odnekud pojavio. Pomalo se našao iznenađen kada sam mu prišao, ali nakon što sam mu se predstavio, na njegovom markantnom i umilom licu pojavio se osmijeh.
– Karić, veliš. Ah, znam puno Karića, ostali su mi u lijepom sjećanju. Onaj Ahmo je bio dobar insan. Pa onaj mirni dobričina Ibrahim, i njegova braća Samid i Asim – Asim je bio poljut. Sjećam se Omera, Hazima, Mujage, Bege, Idriza, Asifa, Kasima, Jusufa, Mevlusije.. uh, bilo vas je po Palanke.
– Samid je moj djed, a Asif otac – rekoh s čuđenjem i ponosom da sjećanja na bivša vremena i moje bliže i dalje rođake još žive u ovom velikom čovjeku.
– Asif otac, pa vala ličiš na njega, a Samid, da, da, znam ga. Miran, vrijedan insan, oženjen iz Đonlića, nena ti sestra Jusufova. Jusuf je bio moj dobar drug, šeret – mi smo tu s godinama. Otac mu Salih-aga, ahbab moga babe, uvijek je nosio šalvare i crveni fes a mati Jusufova je nešto u familiji sa Rasimom Bešićem. I Rasima se dobro sjećam – tih, vrijedan i nenametljiv. Saznao sam nekad davno da je umro mlad. Šteta, velika šteta.
Nakon što smo se upoznali ponudio da prošetamo Palankom a onda mi je usput pokazivao neka mjesta iz rane mladosti, evocirajući uspomene koje ga vežu za ta mjesta. Puno toga se izmijenilo, reče. Onih bivših stabala jabuka, krušaka i oraha više nije bilo – tek jedna stara kruška još uvijek je odolijeva zubu vremena.
U laganoj šetnji išli smo prema mostu koji je Palanku dijelio na dva konfiguracijski različita dijela – jedan dio Lipovci i Brdo, a u nizini Strana. Dvadesetak koraka od mosta Nijazov govor je utihnuo i on zastade, te nakon nekoliko minuta opet krenu. Na desnoj strani puta i na samoj obali rijeke Brke nalazila se kuća njegovog oca Edhem-age Abadžića, u kojoj je i Nijaz rođen. Kuća i okućnica su već dugo godina u vlasništvu familije Kljun koji su je od Abadžića kupili nakon smrti Edhem-age.
Stajali smo pred ruševnim zdanjem – Nijazova šutnja odjekivala je do neba. Gledao je polukružne oronule basamake; trošne čatme i razbijene pendžere, te naherena ulazna vrata, trgajući mislima koprive i ostruge koje su svom silinom opasavale njegov rodni dom. Nijazovi uzdasi su se dešavali intervalski te ga je na momente bilo bolno i tužno gledati kako sjetnim pogledima razabire po prošlosti i sjećanjima koja su ga zauvijek vezala za mjesto na kome smo stajali.
– Moj Hakija, mi više ništa i nikog svoga nemamo u Palanci. Ništa osim sjećanja. Meni je baš žao što je sve tako moralo biti. Da smo bar ostavili sto kvadrata zemlje pa da ko insan mogu doći na svoje, tamo gdje sam rođen. Nezaboravi, možemo otići u druga mjesta, u druge gradove, države, ali sjećanja na naš rodni dom – to nosimo gdje god da odemo. Uzalud nam je opiranje – duša svoje zna.
Bez riječi smo hodali po unutrašnjosti kuće – ja pomalo zbunjen i zatečen a Nijaz uronjen u carstvo misli i uzdaha. Nakon znatiželjnog i opreznog razgledanja izašli smo u prostranu avliju koja je bila u sastavu porodičnog zdanja.
– Evo, pogledaj šta je život? Do juče su po ovoj avliji hodali moji babo i majka; poskakivali i veselili se moja sestra, moja braća i ja. A vidi sad – kao da nikad nismo ni postojali. Vrijeme tako brzo prolazi a šta nama ostaje: uspomene, sjećanja i poneko kajanje: što nisam ovo, što nisam ono?
Razgledanje trošnog i oronulog zdanja nekadašnje Nijazove rodne kuće prekinuše glasovi koji su nas dozivali s puta. Izašli smo te se srdačno pozdravili sa nekolicinom Palančana koji su došli da vide Nijaza. Bilo je tu i osoba iz njegove generacije i on ih sve pojedinačno izgrli i za svakog nađe pokoju riječ – da li o njima samima ili o njihovim rođacima. Njegov govor je bio jasan i razgovijetan, kako samo priliči televizijskom novinaru i voditelju, a njegova sjećanja su bila živa i lepršava te je prilikom govora ostavljao dojam kao da priča o nečemu što se desilo prije nekoliko dana a ne prije toliko decenija.
Nakon što sunce završi svoju dnevnu putanju i posljednim zrakama zađe na horizontu i Nijaz, u pratnji nas nekoliko koji smo ostali s njim dok se nije smrklo, krenu ka mjestu gdje smo se danas sreli. Na polasku se zagrlismo i poželjesmo mu sretan put uz želju da nam prvom prilikom opet navrati.
Ne znam da li je Nijaz opet nekada navraćao u svoju rodnu Palanka, ali znam da je taj jedan jedini susret s njim bio tako intenzivan i duševno ispunjavajući da se i dan danas s radošću sjećam njegove ljudske veličine i susretljivosti koja će još dugo živjeti u meni.
Izvod iz biografije:
Nijaz Abadžić rođen je 1935. godine u Palanci kod Brčkog gdje je završio osnovnoškolsko obrazovanje. Nakon odseljenja iz Palanke u Tuzli završava Pedagošku akademiju i drugi je rođeni Palančanin, nakon brata Enesa, koji je stekao akademsko obrazovanje. Novinarsku karijeru započinje kao suradnik a onda i kao urednik u Brčanskim novinama.
Ostat će upamćen kao jedan od bh. pionira na temu ekologije, harmoničnog življenja s prirodom i promotor ideja o potrebi zaštite čovjekove okoline.
Kao novinar potpuno se ostvario u Sarajevu gdje je ostao upamćen na RTV Sarajevo po televizijskim emisijama “Živjeti s prirodom”, “Prijatelji zdravlja”, “Njeno veličanstvo – Voda”, “Krilati farmaceuti”, “U susret budućnosti”, “Zelena panorama” i dr.
U svojih više od 30 godina profesionalnog novinarskog rada pripremio je i uredio oko 350 televizijskih emisija.
Osnivač je prve popularne revije o prirodi i ekologiji pod naslovom “Fondeko svijet”, čiji je prvi broj izašao 1997. godine.
N. Abadžić je autor nekoliko knjiga koje se tiču ekologije i pčelarstva. Njegova dokumentarna serija o pčelama i apiterapiji “Krilati farmaceuti” (1976.) prevedena je na sedam svjetskih jezika i za nju je dobio zlatnu medalju međunarodne organizacije “Apimondia”. Godine 1989. dobio je Povelju časti Ekološkog programa Ujedinjenih nacija – UNEP “Global 500”.
Preminuo je 2006. u Sarajevu, u 71. godini života. U znak zahvalnosti Općina Stari grad u Sarajevu mu je podigla memorijalnu ploču na At mejdanu.
Otisak
