More

    Hakija Karić: Sjećanja – Priča o Muji Mađaru /FOTO

    Mujo Hodžić zvani Mađar rođen je u Brki 1920. godine. Odrastao je u višečlanoj porodici Rešida i Fatime, djevojačko Đonlić iz Palanke, koji su osim Muje, rođen kao peti po redu, imali još petoro djece: Halil, Himka (udala se u Šatoroviće, familija Avdić), Mina (udala se u Šatoroviće, familija Rizvanović a nakon smrti muža udaje se u Palanku za Mehmeda Huskića zvanog Bjelka te ubrzo odseljavaju u Brčko), Mehmedalija zvani Aljo i Hankija (udala se u Vlasenicu, familija Mutapčić).

    Porijeklo Hodžića iz Brke

    Hodžići su inače najmnogobrojnije bošnjačko prezime u BiH, a preci loze Hodžića, kojoj pripada i Mujo Mađar, u Brku su doselili iz Doborovaca kod Gračanice, prije otprilike 320 godina. Mujin otac se zvao Rešid, a Rešidov Meho, a Mehin opet Mujo, koga su zvali Ćelo.

    Mujo Ćelo, po zanimanju je bio kolar, i prije doseljenja u Brku je imao dva brata – jedan je odselio na “hodžaluk” u Bihać; drugi je ostao u okolini Gračanice i njegovi potomci i dandanas žive u tamošnjem selu Hodžići. Amidžić Muje Ćele, Ibrahim Hodžić je nekako u isto vrijeme kad je Mujo doselio u Brku, odselio u Tursku, u blizinu Istambula, te ima mnogobrojne potomke od kojih jedan od njih s porodicom živi u Švicarskoj i napravio je porodično stablo, obišavši prije 10-ak godina daleke rođake u Bosni.

    Život u nestabilnim i teškim vremenima

    Mujo Mađar je rođen u turbulentno vrijeme, odmah nakon pada tri moćna carstva: Austro-Ugarska Monarhija, Otomansko Carstvo i Ruska Carevina. Odrastao je u novonastaloj Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je BiH izbrisana kao posebna povijesna država, a samim tim i Bošnjaci kao etnička zajednica, i muslimani kao vjerska grupa.

    Agrarnom reformom se tada Bošnjacima oduzimaju velike površine poljoprivrednog i šumskog zemljišta a nakon šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića 1930. godine ukida se pravo Bošnjaka da samostalno vode vjerske i vakufske poslove a sjedište Islamske vjerske zajednice (IVZ) se iz Sarajeva premješta u Beograd.

    Sporazumom Cvetković – Maček iz 1939. godine, kada je ustrojena Banovina Hrvatska u čiji teritorij je priljučeno i područje Brčkog, uz Travnik, Fojnicu, Gradačac i Derventu, BiH je faktički podijeljena, što je izazvalo nezadovoljstvo građanstva, mahom Bošnjaka, ali i drugih stanovnika BiH koji su bili protiv bilo kakve podjele.

    Početkom aprila 1941. godine sile Osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) su za dvanaest dana u tzv. “aprilskom ratu” okupirale Jugoslaviju pa samim tim i BiH. Ubrzo zatim je proglašena Nezavisna Država Hrvatska (NDH) koja pravi novu administrativnu podjelu po župama koja razbija povijesnu teritoriju BiH te je povezivala i izjednačavala područja uže Hrvatske sa bosanskohercegovačkim.

    Drugi svjetski rat

    Od 1941. pa do 1945. Brčko je bilo u sastavu NDH. Ustaške i druge fašističke jedinice su početkom aprila 1945. potisnute iz Brčkog a 7.4.1945. grad je oslobođen čime završava vladavina NDH na brčanskom prostoru.

    Što se Brke tiče ona je bilo tranzitno mjesto za razne vojske koje su se u toku cijelog rata na tom području nalazile i smjenjivale.

    Krupni i naočiti Mujo, u punom naponu snage, a inače je većina muških potomaka iz te loze jake fizičke građe i markantnih crta lica, na početku rata je uvojačen te je prebačen u Italiju, u grad Firencu, gdje je nakon obuke, u sastavu njemačkih vojnih snaga, raspoređen na Ruski front. Na frontu ispred Staljingrada dobio je nadimak Mađar. U višednevnim borbama sa ruskim braniocima grada 1943. godine doživljava teže ranjavanje odakle je ponovo prebačen na rehabilitaciju u Italiju, u matičnu jedinicu gdje je došao s početka rata.

    Nakon oporavka dezertira te se prebacuje u Jugoslaviju, odnosno u Bosnu, i po dolasku u rodno mjesto odmah se prilključuje partizanima u okolini Brčkog, djelujući u podmajevičkom kraju. U vrijeme kada nije bilo ratnih dejstava znao je u više navrata posjećivati Brku –  familiju i poznanike. Prilikom jednog dolaska kući, oktobra 1943. uhvaćen je od strane Nijamaca te je sa još 15 Pobrklija odveden na obale rijeke Brke gdje im se po kratkom postupku spremala likvidacija. U toj grupi su bili i njegova braća Halil i Aljo.

    Nakon sprovođenja Nijemci su zarobljene Pobrklije postrojili na samu obalu nabujale Brke spremajući se da ih strijeljaju. U tom momentu, vidjevši šta se sprema, Mujo je iznenada skočio na jednog njemačkog vojnika, uhvativši ga snažnim šakama svom silinom za vrat, prijeteći da će ga udaviti. Iznenađeni i prepadnuti njemački vojnik se otimao ali nije imao nikakvih šansi protiv gorostasa Muje koji je svom silinom stezao njegove vratne žile. Tada nastaje pometnja pa Mujo iskoristi priliku te poviknu ostalim Pobrklijama da bježe, što su neki i učinili i spasili se sigurne smrti. Začuli su se i pucnji od kojih je smrtno stradao njegov brat Halil, a Aljo pao lakše ranjen. Mujo je, boreći se sa vojnikom koga je držao oko vrata, koji mu je služio i kao živi štit, te sa još nekoliko vojnika koji su naletili na njega, ranjen u nogu i ruku mecima iz vatrenog oružja. Prilikom povlačenja ka nabujaloj Brki bajonetom je dobio posjekotinu po glavi, odgurnuvši, prilikom skoka u hladnu vodu, svom snagom vojnika koga je držao. Nijemci su zapucali za njim ali ga igrom slučaja nisu uspjeli pogoditi jer je odmah duboko zaronuo te ga je vodena matica odonijela nizvodno gdje je ubrzo, promrzao, izašao na obalu i onako ranjen zadnjim naporom snage uspio da dođe do Donje Brke, pokucavši na vrata poznanika njegovog oca. Kada su ga prepoznali i vidjeli u kakvom je stanju uveli su ga u kuću te ga je kćerka domaćina kuće, Mara, previla i nahranila.

    One Pobrklije koji nisu uspjeli da pobjegnu i koji su ležali na obali Brke, Nijemci su “ovjerili” pucnjem u glavu. Mujin brat Aljo, koji je lakše ranjen, ležao je nepomično pretvarajući se da je mrtav, je ponovo imao sreće jer ga je nakon “ovjeravanja” metak samo okrznuo te je tako nepomičan ostao ležati sve dok nije pao mrak. Dolaskom noći iskrao se do kuće te je svojima ispričao šta se desilo. Kada su ga pitali za Muju rekao im je da se Mujo hrabro borio sa nekoliko njemačkih vojnika i da je ranjen skočio u vodu. Da li je preživio? –  nije mogao znati jer su Nijemci pucali za njim u vodu.

    Nakon što se malo okrijepio u domu Srba iz Donje Brke, Mujo nije htio da rizikuje da ga Nijemci nađu u toj kući i da ugrozi familiju koja mu je pomogla, on se skriven okriljem noći, preko Palanke i Zovika prebacio do Islamovca gdje su ga ukućani Nazifa i Deša Kalića skrivali, hranili i njegovali dok nije ozdravio, javivši njegovima u Brku da je živ. Nakon što su mu rane prilično zamladile Mujo je opet otišao u partizane, pokazujući nesvakidašnju hrabrost na ratištima diljem Bosne i Hercegovine.

    U januaru 1944. priključuje se XVI muslimanskoj narodnooslobodilačkoj udarnoj brigadi koja je nekoliko mjeseci prije, 21.9.1943. osnovana u Bukviku, nedaleko od Brke. Ova brigada je prva partizanska jedinica koja je 5. aprila 1945. prilikom oslobođenja ušla u Sarajevo, i jedna od prvih jedinica koje su probile odbranu područja Odžaka, posljednjeg uporišta NDH.

    Na samom kraju rata, kao komandir čete u Busovači, Mujo Mađar dolazi u sukob sa nadređenima jer je tražio da se za partizane muslimane, mahom Bošnjake i Albance, sprema hrana u posebnom posuđu i bez svinjetine, što je u to vrijeme bilo hrabro i ne baš preporučljivo. Nakon fizičkog obračuna sa nekoliko oficira koji su izvukli deblji kraj zbog pokušaja da ga razuvjere da njegovi zahtjevi nisu u “duhu partizanske borbe”, kažnjen je i prekomandovan u Crnu Goru gdje je sa nekoliko pratilaca iz svoje čete kraj rata dočekao u jednici koja je progonile domaće izdajnike po crnogorskim bespućima. Iz Crne Gore se u Brku vratio sa ordenom za hrabrost krajem 1945. godine.

    Poratno vrijeme

    Prvih poratnih godina trajala je obnova ratom porušene zemlje, u kojoj je učestvovao i Mujo, usputno se baveći poljoprivredom kao i većina stanovnika tog kraja. Nakon što je u Brčkom počela sa radom “Špiritana” tu se zaposlio radeći nekoliko godina, a iz “Špiritane” se prebacio u ZZ “Ratar” – Brka, gdje je radio do penzije.

    Mujo Mađar je bio dobričina i veseljak, oštra jezika i mnoge dane i noći je provodio po pobrklinskim birtijama i mehanama, dovodeći počesto jarane kući u kasne sate, budeći i bizuhureći hanumu Hasniju (rođena Jukić iz Brke), zvanu Hasna, s kojom je izrodio četvoro djece: Halil, Safija (udata Lukač u Omerbegovaču), Galib i Sejfudin.

    Mujo je nastavio po svom i kad su djeca odrasla, ali i kad je ušao u godine pa se Hasna dovijala na razne načine da pijance odbije od kuće i da svoga Muju razuvjeri da to što radi nije dobro ni za njega ni za familiju. On bi mahom obećavao da to više neće raditi, ali čim bi koju popio uskoro bi se vesela “svita” pojavljivala na vratima, šenlučeći cijele noći do jutarnjih sati.

    Harmonika i tatule

    Mujo je jednom s jutra otišao u čaršiju i nije ga bilo sve do večeri kad se pojavio, pjevajući s veselim društvom, uz pratnju harmonike. S puta je zvao Hasnu te joj “naredio” da zakolje najvećeg horoza i da iznese večeru za njega i goste. Hasna je to sve šutke obavljala, “igrajući” oko njih dok se nisu ubandačili od rakije. Nakon što su se povaljali po sećijama i dušecima u sobi gdje su jeli i pili, Hasna ode do magaze i donese nekoliko sjemenki biljke tatule te ih samelje i pripremi za jutarnju “hapu”. Harmoniku, koja je stajala naslonjena uz zid, oprezno razvuče, makazama probije mijeh, te je opet vrati kraj usnulog svirača.  

    Ujutro, bunovani i mahmurni, Mujo i njegovi pajdaši su krenuli u “oporavak”, uz obaveznu crnu kahvu da ih malo razbudi. Hasna im napravi jaku kahvu i u istu krišom ubaci  samljevene sjemenke tatule koja poslije izvjesnog vremena izaziva nesnosan proljev i bolove u želucu. Nakon što su srknuli vrelu kahvu, harmonikaš razvuče Dalapu ali iz “nijeme” harmonike se samo čulo bezlično ispuhivanje zraka. Iznenađeni Mujo i njegovi gosti se međusobno počeše svađati i optuživati da su noćas u pijanstvu probili mijeh i da od harmonike nema ništa. U toj galami i zbrci i tatula poče da djeluje te jedan za drugim nagariše istrčavati vani, tražeći vanjski zahod, a oni koji nisu mogli čekati nestajali su u kukuruzištima i šipražju podno usnulih pobrklinskih kuća iznad čijih krovova i visokih stabala se rađao novi dan.

    Za kraj riječ, dvije o karakteru

    Mujo Mađar je svo vrijeme zadnjeg rata od 1992. do 1995. godine proveo u rodnoj Brki, iz koje je, u najtežim danima rata, nekoliko mjeseci, cjelokupno civilno stanovništvo bilo iseljeno u dubinu slobodne brčanske teritorije.

    Nadomak njegove kuće dežurala je vojna policija pored rampe koje je upozoravala na početak ratne zone, ali to Muju nije sprečavalo, i pored opasnosti od blizine ratnih dejstava da živi na svom imanju i u svojoj avliji, gdje je sa sinovima Halilom i Sejfudinom, te unucima Senadom i Edinom – svečetvorica pripadnici Armije BiH od početka rata – dočekao slobodu i kraj rata.

    Do kraja života je ostao prepoznatljiv po čvrstom karakteru i dosljednosti u borbi za istinu i pravdu, te se nije suzdržavao nikakvom autoritetu, ni vjerskom ni političkom, reći svoje mišljenje, bez obzira na posljedice. Umro je u 77. godini života i sahranjen u džamijskom mezarluku Stare Brke.

    Tekst i fotografije: Hakija Karić/Otisak

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    × four = 24