More

    Hakija Karić: Sjećanja – Priča o Muharemu /FOTO

    Muharem Osmić je bio glumac u pravom smislu riječi. Živio je glumu i sav njegov životni angažman preplitao se sa ovom plemenitom umjetnošću.

    Tekst i foto: Hakija Karić

    Imao sam čast i privilegiju da se upoznamo i dugi niz godina povremeno družimo, mada se upoznavanje sa Muharemom desilo davno prije nego što smo postali prijatelji i to kroz njegove uloge u filmovima i tv serijama.

    Muharemova specifičnost je njegov poseban bosanski duh koji je iz njega jednostavno zračio u sveukupnoj cjelini njegova bića. On nije bio “obični” glumac nego neko ko je naprosto oživljavao likove koje je igrao svojom nesvakidašnjom osebujnošću koja je mnoge, pa i mene, oduševljavala.

    Gostioničarka Mirandolina

    Zahvaljajući novinarskom angažmanu za vrijeme pozorišnih Susreta u Brčkom,  2009. godine, imao sam priliku da kao gosta Susreta upoznam prof. Dejana Mijača,   rođenog Bijeljinca (preminuo u Beogradu aprila 2022., u 87. godini života) kod koga je Muharem Osmić 1966. (godina moga rođenja) položio glumački zanat, i tada smo se dobrahno ispričali o mnogo čemu, posebno o Muharemovim počecima i njegovom životnom pozivu kome je ostao dosljedan do zadnjeg uzdaha.

    Prof. Mijač je izuzetno draga i susretljiva osoba, mada je važio za vrlo strogog i zahtjevnog predavača i reditelja, tako da će mi taj razgovor zauvijek ostati u sjećanju jer smo se dotakli nekih tema koje su desile prije više decenija što je njemu bilo izuzetno drago. Djetinja ozarenost na licu govorila mi je da se rado vraća u prohujala vremena i da iz te prošlosti nosi pregršt neizbrisivih uspomena.

    Tada sam saznao da je Muharemov diplomski rad bio u predstavi “Mirandolina”, italijanskog komediografa Karla Goldonija, o kojoj je on pričao kao da se predstava upravo dešava, spominjući gostioničarku Mirandolinu, neke viteze i grofove koji su se borili za njenu naklonost. Malo je reći da sam uživao slušajući priču o ta dva čovjeka koji su pored toga bili i istinski prijatelji.

    Nedžadov Vječnik – neostvarena želja

    Ako je itko, po mom skromnom mišljenju, od naših glumaca bio predodređen za dočaravanje bh. junaka iz naše prošlosti, književne i historijske,  onda je to svakako bio Muharem Osmić, dokazavši to tokom profesionalne karijere kroz desetine uloga koje je tumačio, dočaravajući likove iz teatarski obrađenih djela naših književnih velikana – Meše Selimovića, Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića i dr.

    Muharem je imao veliku želju da odradi Nedžadovog Vječnika, kao krunu karijere i ne sumnjam da bi to bilo valjano, ali u tome ga je spriječilo ovodunjalučko bivstvovanje.

    Razgovarajući sa Muharemom saznao sam da je od Derviša Sušića znao skoro sva djela skoro napamet i da ga Derviš prati od samih početaka njegove karijere koja je počela u Novom Sadu. Pored N. Sada, Muharem je u važnije stanice svoga glumačkog poziva ubrajao Niš i Zenicu, a najvažnija baza je bila i ostala Narodno pozorište Tuzla, gdje je 29. januara 2010. godine proslavio 40 godina umjetničkog rada.

    Glumac – recitator

    Ono što sam posebno volio kod Muharema su njegove monodrame, kojima se bavio u posljednje vrijeme, te njegov jedinstven osjećaj prema poeziji. On je sa izuzetnim ushićenjem i posebnom tjelesnom gestikulacijom vrlo vješto znao prezentirati magiju poezije i bilo ga je milina slušati i gledati dok govori stihove kako klasika tako i savremenih bosanskohercegovačkih, ali i drugih pjesnika.

    Posljednji susret

    S Muharemom Osmićem sam se posljednji puta susreo januara 2013. a povod je bila promocija knjige Islama Žige “Gulag sarajevskih šamana” u Brčkom. Nakon promocije smo se družili te dugo razgovarali u prostorijama ULJUB-a, ne znajući da se nakon tog druženja nikada više nećemo vidjeti..

    Te, 2013. godine desila se prekretnica u mom životu i ubrzo sam otišao iz Brčkog.

    Sa Muharemom, koga sam od milja zvao amidža, sam se čuo nekoliko puta telefonom, ugovarajuću susret kada sljedeći puta budem u BiH, ali do tog susreta nažalost nije došlo jer je srce tog dobrog insana, početkom novembra 2015. zauvijek prestalo da kuca.

    Tuga je što više nema amidže Muharema a radost što sam imao privilegiju da upoznam jednog takvog čovjeka koji, i pored fizičke odsutnosti, još uvijek traje i trajat će dok bude nas koji ga se sjećamo.

    Izvod iz biografije:

    MUHAREM OSMIĆ, dramski umjetnik, prvak drame Narodnog pozorišta Tuzla, rođen je u Lukavcu 12. maja 1945. godine.

    Glumu je diplomirao na Višoj pozorišnoj školi pri Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. U ovom pozorištu, M. Osmić ostvaruje svoj prvi angažman kao profesionalni glumac u pozorišnoj sezoni 1966/67. Već naredne sezone angažiran je u NP Niš (1967-1969). Od 1969. godine prvi put se zapošljava u NP Tuzla, gdje ostaje do 1974. godine, a od 1974. angažira ga NP Zenica gdje ostaje do 1978. kada se ponovo vraća u Tuzlu i tu ostaje do 2009. godine kada je i umirovljen.

    U NP Tuzla odigrao veliki broj predstava od kojih se mogu izdvojiti: Bertold Brecht –  Čovjek je čovjek i Galilej; Derviš Sušić – Posljednja ljubav Hasana Kaimije, Ja, Vehab Koluhija, Veliki vezir; Ahmed Muradbegović – Majka i Lejla; Meša Selimović – Derviš i smrt; Nijaz Alispahić – Zmaj od Bosne i Životopis Hamida Halugića;  Dušan Kovačević – Urnebesna tragedija i Maratonci trče počasni krug; Ivo Brešan –  Julije Cezar i Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja; Jasmin Duraković – Grad od snova 2000; Nedžad Ibrišimović – Karabeg; Samuel Beckett – Čekajući Godoa; Haris Silajdžić – Hamdibeg i dr.

    Za svoj rad nagrađen je Glumačkom nagradom na pozorišnim igrama u Jajcu 1976. za ulogu Marketo “Vir” Jureta Franjičevića i nagradom stručnog žirija na pozorišnim igrama Brčko 1986. za ulogu Dropca “Putujuće pozorište Šopalović” Ljubomira Simovića.

    Na filmu i TV serijama igrao u: Husinska buna; Ratni hljebovi; Operacija Teodor; Papirna; Posljednja ljubav Hasna Kaimije; Budite dobri sa gospodinom Slaunom; Atentat na Tita; Vatrogasac; Derviš i smrt; Husein kapetan Gradaščević; Alkoholičari; Blago u duvaru; Aleksa Šantić; Odbornici; Tale; Crna hronika; Pečat; Lud, zbunjen, normalan; Body Complete; Sevdah za Karima; Ja sam iz Krajine, zemlje kestena itd.

    Preminuo je u Sarajevu 4. novembra 2015. u 70. godini života od posljedica srčanog udara.

    otisak.ba

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    seven × one =

    Čitano

    Povezani članci