More

    Hakija Karić: Sjećanja – PRIČA O ELMASI I FIKRETU /FOTO

    - Advertisement -

    Kada su se krajem pedesetih godina prošlog stoljeća zagledali jedno u drugo,  mlađahna Elmasa (rođ. Pezerović, 1940.), i Fikret Čačković (1931.), nisu ni slutili kakve im životne nedaće i prepreke sudbina sprema.

    Piše: Hakija Karić

    I pored teških životnih muka i belaja, nisu se predavali niti klanjali duhom, te su do zadnjeg otkucaja srca ostali insani za primjer, i kao roditelji, ali i kao dobre komšije i prijatelji s onima s kojima su se družili. Na onaj, nadam se bolji svijet, prvo je 2009. „otišla“ teta Elmasa u 69-oj godini, a nedugo zatim 2010. i Fikro, u 79-oj godini.

    Tri sina i tri kćerke

    Za života im se izrodilo šestoro djece – tri sina i tri kćerke.

    Prvo čeljade, sin Nihad se rodio 1957. godine. Dvije godine poslije, 1959. rađa se kćerka Meliha. Nakon toga, 1962. rađa se Nahida, a četiri godine poslije, 1966. i druga kćerka Indira. Nakon Indire, 1970. se rađa sin Mirsad, a 1987. Elmasa u poznim godinama rađa sina Semira.

    Nahida, Indira i Semir /Foto: Porodična arhiva ustupljena Otisku

    Prvu kćerku (Melihu) i prva dva sina (Nihada i Mirsada) „ispratiše“ Elmasa i Fikret još za života, dok su kćerke Nahida (udata Gušo) i Indira (udata Ibranović), te sin Semir ostali nakon njih da sjećanja na „otišle“ članove porodice, pogotovu na divne roditelje, prenose na svoje nasljednike, i na sve one koji su ih voljeli i poštovali.

    Meliha (1959-1961.)

    Dvije nepune godine nakon rođenja dešava se nesretan slučaj i malehna Meliha se 1961. utapa u nekoj bari u blizini rodne kuće koja se nalazila preko puta područne osnovne škole u Palanci.

    Nihad (1957-1978.)

    Prvi sin Nihad u mladalačkim godinama kao golman F.K. „Polet“ iz Palanke doživljava na jednoj utakmici tešku povredu grudnog koša te prekida uspješnu karijeru nogometaša s nepunih 19 godina.

    FK “Polet” Palanka 1974, (Nihad drži loptu)/Foto: Porodična arhiva ustupljena Otisku

    Nakon višemjesečne rehabilitacije uspješno se oporavlja i odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA. Za vrijeme vojničkih dana stara rana mu se ponovo pojavljuje na istom mjestu i tada ga otpuštaju iz vojske. Dolaskom kući roditelji i familija čine sve da Nihadu nađu lijeka i on se opet prilično oporavlja.

    Nekoliko mjeseci nakon dolaska kući dešava se nesretan slučaj – Nihad, s još nekoliko djevojaka i momaka, biva oboren konjskom zapregom s ograde na mostu preko rijeke Brke, na kome se posljednjih godina, mahom u večernjim satima, omladina sastajala, veselila i ašikovala. Prilikom pada s visine od nekoliko metara Nihad je izvukao najdeblji kraj te je povrijedio staru ranu. Iako je od strane familije sve pokušano da se Nihadu rana sanira i zaliječi, spasa mu nije bilo i on, nekoliko mjeseci nakon pada, umire s nepunih 21. godinu.

    Mirsad (1970-1995.)

    Mirsad zvani Miće je, poput mu brata Nihada, bio vrstan nogometaš te je krajem 80-ih i početkom 90-ih, uz nekoliko izuzetno dobrih igrača iz njegove generacije (Zahirović Senad, Memišević Sead, Biserović Osmo, Karić Hamdija, Romanić Ramiz, i dr.) bio okosnica igre i uspijeha F.K. „Polet“ iz Palanke. Tim posebnim talentom i nogometaškim genom obdareni su i najmlađi brat Semir, kao i njihov sestrić Azur Ibranović – sin Indirin koja s mužem Mustafom živi u Brki.

    Mirsad Miće /Foto: Porodična arhiva ustupljena Otisku

    Početkom rata, maja 1992. Mirsad se, kao i većina Palančana, odmah uključuje u odbranu domovine. Bio je izuzetno hrabar, mirnog duha i čvrstog karaktera i nije bez razloga važio za borca „dječijeg lica i lavljeg srca“ (Senad Avdić, „Slobodna Bosna“, 1994.). Za vrijeme rata dva puta je ranjavan, te je od običnog vojnika uznapredovao do komandira Palanačke čete kroz koju je prošlo oko 300 boraca, i za svoju hrabrost više puta je nagrađivan.

    Pred sam kraj rata, 25. septembra 1995. za vrijeme primirja, Mirsad biva pogođen snajperskim hicem na reonu Lipovca prilikom obilaska linija. Sudbina je tako htjela da Mirsad bude zadnji poginuli borac legendarne 108./215. Viteške motorizovane brigade Armije BiH na brčanskom ratištu. Ubrzo nakon toga dolazi do potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, čime je zvanično, nakon četiri godine, okončan rat u Bosni i Hercegovini.

    Rašid Gušo Babo pogiuo 2.maja 1993.godine Foto: Porodična arhiva ustupljena Otisku

    Nakon Mirsadove pogibije tuga se nadvila nad Palankom kao i nad cijelom slobodnom brčanskom teritorijom. Njegovom smrću posebno su bili pogođeni njegovi saborci, mnogobrojna familija, a posebno brat, sestre te otac i mati. Za roditelje je ovo bio nenadoknadiv gubitak, pogotovu ako se uzme u obzir da su nekoliko godina prije, tačnije 2. maja 1993. izgubili i zeta Rašida Gušu (1961-1993.), muža od kćerke Nahide. Rašid Gušo, zvani „Babo“, od početka rata pa sve do pogibije je neustrašivo predvodio hrabre bosanske gazije na prigradskom brčanskom naselju, legendarnoj Dizdaruši.

    Još malo tužnih sjećanja, za kraj

    Kao autor koji ovom pričom želi pomenute osobe da sačuva od zaborava, moram reći da se godinama spremam da napišem priču o teti Elmasi i Fikretu koga smo od milja zvali Fikro. Svi dosadašnji pokušaji su završavali u moru tužnih sjećanja i emotivnom rastrojstvu, jer sam sve gore pomenute osobe, osim Melihe, lično poznavao, a ove koji su živi ponekad sretnem, kao i njihove nasljednike i uvijek me ta (su)sretanja i rastuže, ali i obraduju.

    Nihad Čačković, Duga crna kosa je bila njegov zaštitni znak/Foto: Porodična arhiva ustupljena Otisku

    Pogotovu su mi draga sjećanja na Nihada, koji je važio za jednog od idola moje generacije, te smo kao djeca obavezno posjećivali treninge i utakmice „Poleta“ na „Čajrici“, radujući se njegovim nezaboravnim golmanskim čarolijama i  paradama. On je po spoljašnjem izgledu djelovao poput muzičke rok-zvijezde, a duga crna kosa je bila njegov dugogodišnji zaštitni znak.

    Nihadov otac, Fikret, bio je poznat u našem kraju kao vrstan majstor-zidar. I njegovi najbliži rođaci su se također bavili građevinarstvom, a tu pogotovu mislim na Fikretove amidžiće: najstariji Asif, te Kasim, Irfan i Ferid. Što se tiče Fikretove  braće –  Abdulah je radio u „GIK-u“, Fadil je godinama bio kondukter u „Laseru“, dok je Huska radio na brčanskom „Ogrevu“.

    Igrom slučaja Fikret je bio glavni majstor prilikom gradnje porodične kuće mog oca Asifa, a i pored toga su se moji otac i mati Emira, familijarno godinama družili s Fikrom i tetom Elmasom. Nihad je često pomagao ocu i još su mi živa sjećanja na njega i na vrijeme kada je  s ocem dolazio i radio na kući u koju smo privremeno uselili nedugo nakon njegove smrti.

    Nihadove čarape

    Dvije ili tri godine nakon što smo Nihada „ispratili“ – cijeli moj razred a ujedno i razred njegove sestre Indire,  je taj dan došao na dženazu iz Gornjeg Rahića, gdje smo pohađali ostatak osnovne škole nakon četiri razreda u Palanci – ušao sam u podrum naše nove kuće i na jednoj stalaži ugledam Nihadove radne cipele, koje je on imao običaj ostavljati prilikom završetka posla, da bi ih sljedeći puta, kad bi došao, ponovo oblačio i u njima s ocem radio. Iznio sam cipele na danje svjetlo i tad me je prošla neka neopisiva jeza. U cipelama su bile i čarape, a pogled na njih donio mi je more tuge, te sam ih brže-bolje vratio na isto mjesto gdje sam ih našao. O cipelama nisam nikom ništa govorio, ali mi „susret“ s njima nije izlazio iz glave.

    Nekoliko dana nakon toga u goste nam je navratio Fikro, što me je uvijek radovalo jer je prema nama djeci uvijek bio nasmiješen i raspoložen za šalu. On i moj otac Asif, koji je tih dana upravo došao na godišnji odmor iz Njemačke, sjeli su vani za stol uz kuću te počeli, uz piće i meze, neku „mušku“ priču. Ja se tada sjetih Nihadovih cipela, želeći podsvijesno da obradujem Fikru i da mu dam da ih  ponese sa sobom. Ušao sam neprimjetno u podrum i ubrzo donio cipele. Fikro pogleda prvo mene, pa mog oca, a onda se zagleda u cipele i tada priča utihnu. Uzeo je lagano cipele u ruke te iz njih izvadio čarape. Na moje iznenađenje čarape je primaknuo licu te ih je ubrzano počeo mirisati a nedugo zatim i cipele i čarape privi na drhtave grudi. Nakon nekoliko trenutaka, koje su mi se kao vječnost učinili, Fikro bolno uzdahnu a niz bore njegovog lica stustiše suze, veličine dječijih klikera.  

    Ostala sjećanja

    Nema tete Elmase, nema Fikre, nema Nihada, ni Mićeta, čak ni porodične kuće više nema na onom mjestu gdje je nekad bila. Nema ih, ali ostala su sjećanja.

    (zahvalnost porodicama Čačković i Ibranović na ustupljenim fotografijama iz porodičnih albuma)

    Otisak.ba

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    2 + seven =