More

    Hakija Karić: Sjećanja – Priča o Dževadu /FOTO

    Profesor Dževad Kurtalić je bio izuzetan čovjek. Njegovu veličinu je vrlo teško riječima dočarati jer njegovi ljudski kvaliteti, posebno karakter, moral i dosljednost, su centralne značajke lika i djela ovog nesvakidašnjeg čovjeka koje ga uzdižu visoko iznad prosjeka među osobama koje su istovremeno živjele na jednom prostoru i u određenom vremenskom periodu.

    Piše: Hakija Karić

    Njegova pojava, markantnost i susretljivost ulijevali su povjerenje u njegovu priču i ono što je on verbalno i misaono zastupao važilo je kao pravilo ispravnosti i urnek za mnoge koji su bili sličnog razmišljanja kao što je bio i on sam. Toplina njegove duše, energija koja je jednostavno zračila iz njega, bila je vidljiva na svakom koraku i u svakom njegovom pokretu. Iako je na momente znao izgledati strog i rezerviran, mahom u trenucima kada je razmišljao o ozbiljnim stvarima i kad je morao donositi važne odluke, njegova empatija je bila i ostala prevladavajuća osobina.

    Vrhunski pristup obrazovnom procesu

    Prof. Dževada sam upoznao u višim razredima osnovne škole – iznenada se pojavio i počeo nam predavati maternji, tada sh-hs jezik. Plijenio je svojom markantnošću, izborom riječi i profesorskim pristupom trudeći se uvijek da u nastavnom procesu istakne ono što je bilo najbitnije kako bi se zadata materija mogla brzo savladati i naučiti. Tražio je pozornost i marljivost i njegove ocjene su bile realna vrijednost nečijeg znanja.

    Nekad davno, u novinama “Sloboda” koje su izlazile na slobodnoj/južnoj brčanskoj teritoriji napisao sam priču koja se ticala nekih mojih predavača iz osnovne škole:  učitelj Ahmet Hadžić, te nastavnici Refik Hrštić, Draga Solaković, Bego Hasanbašić, Pero Đurić, Mensur Smajić, Refik Lišić, i drugi,  koji su obilježili  prošlo vrijeme i cijela priča nosi naziv “Padeži”, a naslov i dio te priče odnosi se upravo na moga dragog nastavnika Dževada. Evo šta sam tada, 1997. godine zapisao:

    Bilo je to negdje na početku našeg “druženja”. Nastavnik Dževad uđe u učionicu i nakon upisivanja časa u razredni dnevnik napisa velikim slovima kredom na tabli PADEŽI. Nisam siguran da sam se do tada u nastavi susretao s padežima a ako i jesam to je bilo u nekoj zanemarivoj mjeri, ali tada, sjećam se dobro, moj susret s padežima bio je “stvaran”.

    Nastavnik Dževad je inače imao pozitivan pristup skoro svakoj pedagoškoj temi a u slučaju padeža ta njegova pozitivnost je došla do punog izražaja. Svako onaj ko se u životu susretao s padežima mora priznati da oni nisu jednostavna gramatička tematika u maternjem jeziku i za njih treba izuzetno razumijevanje i koncentracija, kako predavača tako i učenika, da bi efekt učenja bio što veći i uspješniji. Ali koncept i način predavanja nastavnika Dževada bio je tako plodan da sam padeže skontao u vrlo kratkom vremenskom periodu.

    “Riječi u govoru mogu mijenjati svoj oblik po brojevima i padežima…”

    “Padeža ima sedam i to: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, instrumental, lokativ.”

    “Padeži se najbolje raspoznaju po pitanjima…”

    Bile su ovo riječi moga nastavnika Dževada koje su mi se vječno urezale u memoriju. Kada bi me neko sada probudio iz najdubljeg sna i onako bunovanog pitao o padežima, bez po muke bih mu sve ono što sam prije toliko godina naučio izgovorio kao iz topa, ali bih obavezno na kraju tog razgovora napomenuo da sam to naučio od jednog divnog čovjeka i sjajnog nastavnika Dževada.

    Posljednji susret

    Nakon završetka osnovne, te srednje škole u Brčkom desilo se i moje, praćeno vremenskom neminovnošću, izrastanje u odraslu osobu, sa svim odlikama koje nam se na tom putu nameću. Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća prof. Dževada sam potpuno izgubio iz vida i čini mi se da sam ga samo jednom, izdaleka u prolazu, nakon završetka osnovne škole, u tom desetljeću vidio. Negdje sam pročitao da je oktobra 1991. godine dobio drugu nagradu “Oslobođenja” za novinsku priču “Ivo Andrić” u Travniku koja je u to vrijeme bila jedna od najjačih književnih nagrada u BiH, što me je izuzetno obradovalo.

    Naš posljednji susret desio se u zimu 1991. godine, u ono napeto i sumorno vrijeme koje se polako nadvijalo nad našom domovinom i našim zavičajem. Išao sam iz pravca “Zelene pijace” ka centru grada i taman na uglu ljetne bašte hotela “Posavina” vidio sam da mi iz pravca Vijećnice dolazi prof. Dževad. Bio je moderno obučen, otmjenog hoda i ponosnog tjelesnog držanja. Zaustavio sam se s namjerom da ga dočekam i da ga pozdravim nakon toliko godina. Kada mi je prišao sasvim blizu napravio sam korak prema njemu rekavši:

    – Kako ste, profesore?

    Zastao je, pogledavši me na tren. Vidio sam te njegove istraživačke oči kako me skeniraju, shvativši da me je izgubio iz vida i da me traži u nekim fijokama sjećanja, što nije ni bilo čudo nakon toliko vremena i toliko učenika koji su prošli kroz “njegove šake”.

    – Zaboravili ste me – rekoh, pruživši ruku koju je hitro obavio svojom rukom.

    – Podsjeti me, ne mogu stvarno da se sjetim – reče s nekom sjetom u glasu.

    Nakon što sam rekao Hakija, on je podigao čelo i nakon nekoliko sekundi rekao Karić, te smo se zagrlili kao rođaci koji se godinama nisu vidjeli.

    – Eh, moj Hakija, pa ti si sada pravi, odrasli čovjek. Sjećam te se kao vrijednog dječačića niskog rasta, a vidi sada, pravi momak – reče prof. Dževad i osmijesi nam zarobiše lica.

    Da, imao je pravo, moj hormonalni razvoj je malo kasno upalio tako da sam u osnovnoj školi bio među najnižim učenicima u razredu i tek u poodmaklom tinejdžerstvu sam buknuo i u vrlo kratkom periodu dosegao visinu od preko 180 centimetara, tako da svi koji su me prije znali te me neko vrijeme nisu viđali, ostajali su zatečeni mojim naglim bujanjem.

    Nakon kratkog razgovora ispred hotela ponudio sam prof. Dževadu da negdje sjednemo i popijemo piće. Pogledavši na sat reče da mu je žao i da žuri na neki neizostavan sastanak te smo se dogovorili da ćemo sljedeći puta kada se vidimo  obavezno posjediti i koju prozboriti. Nažalost, to je bio naš posljednji susret koji mi je ostao u izuzetno dragom sjećanju jer sam se obradovao da sam nakon toliko godina sreo tako dragu osobu. S druge strane sjećanje na taj susret mi počesto donese tugu jer je to bilo naše posljednje viđenje a da to ni ja ni on nismo znali.

    Nenadani odlazak

    Ubrzo nakon tog našeg posljednjeg susreta dolaze teška vremena za sve nas, pa tako i za prof. Dževada te njegovu Bosiljku, gdje su se njih dvoje nakon određenog vremena i izbjegličkih putešestvija s familijom skrasili u dalekoj Americi, u gradu St. Louisu.

    Prije skoro 10 godina, krajem maja 2012., u 59-oj godini prestalo je da kuca srce ovog velikog čovjeka. Ponos i radost što sam imao privilegiju da ga upoznam i da podijelim dio zajedničkog vremena s njim. Tuga zbog nenadanog i preranog odlaska i nemogućnosti da jedan drugom kažemo sve ono što smo propustili reći.

    (Redakcija portala Otisak.ba zahvaljuje našem sugrađaninu, najvećem brčanskom kroničaru Atahu Mahiću, na ustupljenim fotografijama iz privatne arhive)

    Otisak.ba

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    × seven = 21

    Čitano

    Povezani članci