Dobri čovjek Alija Kebo nažalost nije više među nama, ali on živi, prvenstveno među njegovim Mostarcima, ali i svima onima koji su ga poznavali i koji su poštovali njega i njegov rad.
Tekst i foto: Hakija Karić
Ono što je on radio na afirmaciji bh. književnosti teško je sagledati i ocijeniti nekim ovosvjetskim mjerilima, jer ta mjera za njega, kao čovjeka-instituciju, još nije izmišljena. A Alija Kebo je bio institucija u koju smo se ugledali i kojoj smo se divili.
Alija Kebo i časopis „Most“
A. Kebu sa upoznao kroz „Most“ – časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, koga je izdavala podružnica Društva pisaca HNK Mostar. Sjajan časopis čije ime i logo pričaju priču o kojem gradu, o kojim ljudima i kojem podneblju se radilo. Nekoliko zadnjih godina pred smrt A. Kebo je kao urednik i autor priloga imao velike poteškoće i opstrukcije da osigura redovno izlaženje ovog časopisa. Njegovim odlaskom otišao je i „Most“, što je svakako porazna činjenica, ne samo zbog mostarske književne scene, nego zbog sveukupnog književnog stvaralaštva i kulture BiH.
Posljednju knjigu imena „Knjiga mostopisca“, A. Kebo je objavio 2004. godine i u njoj se nalaze sabrani uvodnici u „Mostu“, čije je uredništvo Kebo potpisao više od 120 puta. Bitno je istaći da to nije bio njegov prvi urednički posao u životu – kao mlad i nadaren pjesnik uređivao je časopis „Mlada Hercegovina“. Tih godina uredio je i dva almanaha hercegovačke poezije: „Kamenje“, 1962. i „Od kraja do beskraja“, 1964. godine.
Mističnost pogleda
S Kebom sam se družio na nekoliko književnih manifestacija a naše zadnje viđenje bilo je 2006. godine u Gradačcu, na tradicionalnim književnim „Kikićevim susretima“.
Ne znam kako su drugi doživljavali Kebu dok su se nalazili u njegovom duštvu i njegovoj blizini, ali za sebe mogu reći da me je Kebo oduševljavao svojom mističnom osebujnošću te istraživačkim pogledom koji je bio poput kakvog skenera. Njegov izraz lica vješto je prikrivao osmijeh koji se u nekom minijaturnom obliku pojavljivao i nestajao, po potrebi i namjeri. Družiti se snjim, razgovarati o ozbiljnim ali i običnim temama svakako smatram privilegijom koja mi je ukazana i na koju sam ponosan.
Dosljednost
U pjesničke vode Kebo je zakoračio zbirkom pjesama „Lopoči“ 1958. skoro deset godina prije moga rođenja i do kraja života ostao je dosljedan značajkama koje su pripadale njegovom mediteransko-hercegovačkom habitusu: sunce, Neretva, kamen, most, itd.
„Na kraju sedmog sela malo udolje ima.
Voda i nebo čudesnom ljubavi se grle…“
Njegova neprolazna inspiracija mu je bila ujedno i najveća ljubav i fascinacija. Hercegovac sa dna kace – Hercegovina u krvi i venama:
„Ona mi je rod i pomozbog.
U mrklini sjećanja sija kao rubin.
Oku nudi draču i glog.
Živ je snujem, mrtav ljubim “.
Drugi o Aliji Kebi
Alija Kebo nije pjesnik za dnevno-političku upotrebu. Alija Kebo nije čovjek kojega neko može držati u unutarnjem ili vanjskom džepu. On nije ničiji argument, ma šta voljeli reći i čemu ko da se nada. Alija Kebo je svoja, dobrano sijeda glava, kako i priliči pjesničkom bardu Hercegovine i grada Mostara.
(Tuzlanski književnik Atif Kujundžić, 2004.)
Kada čovjek umre, iza njega ostane (duhovna) praznina srazmjerna prostoru kojeg je za života ispunjavao. U slučaju Alije Kebe stvarni gabariti tog prostora ukazali su se pred nama tek nakon njegove smrti. Jer, htio to neko vidjeti ili ne, otkako on nije sa nama ovaj grad više nema ni svoj časopis, nema ni Podružnicu pisaca, ni izdavačku kuću, a od ove godine nema ni svoje Šantićeve večeri poezije.
(Mostarski književnik Elvedin Nezirović, 2013.)
Bilo je lijepo i časno poznavati te…a pogotovo prijateljevati s Tobom i slušati Tvoju „neslućenu riječ“, zagledanu negdje daleko…u duboke prostore vremena i snova. Počivaj mirno, snom pravednika na groblju Grada kojeg si neizmjerno volio, među svojim MŐSTARIMA, koji, kao i Ti, prerano odoše. I pogledaj, koji put, odozgo, između zvijezda, na ovu „Zemlju Humsku-voljenu odveć“, na našu i tvoju „hižu Djedovsku u Milama“, na ovu dolinu našeg djetinjstva, što posta dolinom naših suza.
(Sveučilišni mostarski profesor Roko Markovina, 2022.)
Biografija:
Alija Kebo je rođen 18. aprila 1932. godine u mjestu Bivolje Brdo kod Čapljine. Bio je pjesnik, novinar, urednik, publicista i neumorni neimar kulturnih vrijednosti Mostara i BiH.
Završio je Višu pedagošku školu u Mostaru. Bio je dugogodišnji dopisnik sarajevskog dnevnog lista ‘’Oslobođenje’’, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik lista “Mlada Hercegovina”, urednik književnog časopisa ‘’Most’’, urednik edicije “Rondo”, te saradnik RTV Mostar. Bio je i organizator brojnih književnih večeri i drugih kulturnih aktivnosti u Mostaru.
Objavio je knjige poezije: Lopoči, (1958.); Zvjezdana utopija, (1967.); Izvor zagonetke, (1980.); Hercegovina, (1981.); Olistalo trnje, (1985.); Odronjeni znakovi, (1990.); Mostari i barbari, (1995.); Amrina kletva, (1996.); Hiljadu malih mostara, (1999.); Od Uborka do Njujorka, (2002.) i Nespremost, (2004.). Dok su mu brojni nedovršeni rukopisi ostali u stanu iz kojeg je protjeran ratne 1993. godine.
Njegova posljednja knjiga “Knjiga mostopisca”, objavljena je 2004. godine.
Pjesme su mu prevedene na više jezika: francuski, engleski, ruski, turski, njemački, italijanski, norveški, arapski, poljski, rumunski, azarbejdžanski, bugarski.
Proza: Nevidljivi front, (1986.); Knjiga mostopisca, (2004.).
Almanasi: ‘’Kamenje’’, almanah hercegovačke poezije, (1962.); ‘’Od kraja do beskraja’’, almanah hercegovačke poezije, (1964.).
Alija Kebo je umro u Mostaru 19. januara 2008. godine. Ukopan je na Gradskom groblju Sutina.
Otisak.ba
