More

    Hakija Karić: Ko pjeva zlo (ne) misli

    Kada bi me neko upitao koja mi je prva asocijacija na grad Priboj kao iz topa bih mu rekao da su to Limske večeri poezije – regionalni književni festival za mlade sa fokusom na pjesnike srednjoškolce. Ta tradicionalna manifestacija Doma kulture Priboj koja traje nekoliko dana i održava na više lokacija u gradu ove godine slavi poseban jubilej – 50 godina postojanja (1972. – 2022.). Pokrovitelji manifestacije  su Ministarstvo kulture Srbije i općina Priboj koja se nalazi na jugozapadu Srbije, u oblasti Starog Vlaha i rijeke Lim i smještena je na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, te se graniči sa općinama Rudo, Čajniče, Pjevlja, Prijepolje, Nova Varoš i Čajetina.  

    Ovih dana Priboj je dospio u fokus bh. i regionalne javnosti zbog jedne vrlo morbidne stvari – video snimka pripadnika Policijske uprave Priboj koji se skupa sa svojim nadređenima vesele i pjevaju pjesme u kojima se veliča ubijanje Bošnjaka. Alkoholizirani pojedinci iz vesele mase pjevaju i odvaljuju se uz stihove pjesme: “Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila..”, te “Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice..”, poručujući Bošnjacima šta bih ih opet moglo zadesiti čak i od onih koji bi ih trebali štititi, od predstavnika sistema, odnosno policije. 

    Zabava je organizirana u čast rođenja djeteta jednog policijskog službenika (njegovo ime je manje važno) a na toj zabavi pjevaju se pjesme koje veličaju genocid, ratnog zločinca Ratka Mladića i druge zločine nad Bošnjacima. 

    Iako se ubrzo jedan od policajaca oglasio izvinjenjem rekavši da “ovu pjesmu nije pjevala cijela kafana” ipak je taj opskurni snimak uznemirio Bošnjake cijele regije jer ovo je samo jedan u nizu incidenata zbog kojih je teško vjerovati da se Bošnjaci Srbije trebaju osjećati bezbijedno i, kao što to neki dan predsjednik Srbije reče, kao “svoji na svome”.

    I prije početka agresija na BiH u ono, za naše (balkanske) prostore, suludo vrijeme, Bošnjaci Priboja su počeli osjećati svu surovost tadašnjeg srpskog državnog režima kao uvod u zločine koji su se desili 1992. i 1993. godine.

    Iz autobusa koji je 22.10.1992. saobraćao na relaciji Rudo – Priboj i koji je prevozio radnike pribojskih preduzeća oteto je i ubijeno 17 Bošnjaka. Otmica je izvedena na  teritoriji BiH, u mjestu Mioče, u blizini Sjeverina i izveli su je pripadnici vojne formacije “Osvetnici” kojima je komandovao osuđeni ratni zločinac Milan Lukić. Nakon pregledanja ličnih dokumenata 17 Bošnjaka je izvedeno iz autobusa te odvedeno prema Višegradu. Nakon mučenja u banji “Vilina vlas” ubijeni su na obali Drine.

    Pripadnici tadašnje Vojske Jugoslavije (Užički korpus) su 18.2.1993. izvršili pješadijski i minobacački napad na selo Kukuroviće i tom prilikom je troje stanovnika tog mjesta stradalo, a imovina uništena i zapaljena. Izbjegli i prognani Bošnjaci Kukurovića, od kojih veliki broj živi u Priboju, i dalje su izbjeglice u okviru svoje lokalne zajednice, bez izbjegličkog statusa i bez uslova da se vrate na svoja zgarišta i da obrađuju svoja imanja. Do danas, za ovaj klasični primjer zločina nad Bošnjacima niko nije odgovarao zbog “nedostatka dokaza”, a iz svih sela općina Priboj i Pljevlja, uz granicu sa BiH, bošnjačko stanovništvo je iseljeno. 

    Koliko su Bošnjaci Priboja izloženi torturi govori podataka da je njihov broj u Priboju u vremenu od 1991. do 2002. prepolovljen. Prema popisu iz 2011. godine ukupan broj stanovnika Priboja iznosio je 27.133, od čega je 5.793 stanovnika bilo muslimanske vjeroispovijesti a 3.811 bošnjačke nacionalnosti.

    Prema informacijama Vlade Republike Srbije o stepenu razvoja Priboj spada u IV grupu a to je 60 % razvijenosti ispod republičkog prosjeka, uz niske prosječne zarade,  visok stepen nezaposlenosti, nizak prirodni priraštaj i nepovoljne migracije.

    Piše: Hakija Karić

    Čitano

    Povezani članci