Za većinu naših skupštinskih zastupnika je dobra stvar što je i Distrikt konačno dobio “pravi” Zakon o igrama na sreću. Igra a baška sreća, i bit će para puna vreća – nek se igra od jutra do mraka; po ljeti i zimi; u svako vrijeme i na svakom mjestu.
Što se tiče ovog Zakona koga je Skupština Brčko distrikta BiH početkom februara ove godine usvojila u drugom čitanju i u paketu sa 46 amandmana, on bi se mogao opisati kao “nakalemljen i sofisticiran” koji u zakonsku legislativu stavlja ono što se do sada radilo (polu)ilegalno.
Intencija vlasti je da se ova “djelatnost” ozakoni kako bi se “priređivači” igara animirali da svoje aktivnosti prijave, te da se u seharu Distrikta slije što više poreza i da se sačuvaju radna mjesta onih koji rade u ovoj oblasti. U cijeloj ovoj priči ovi zadnji su najmanje bitni (zato i jesu zadnji) nego su ovo dugogodišnja nastojanja da se konačno riješi ono što nije moglo još 2007. i 2008. godine. Briga za radnike u ovoj oblasti, te briga za djecu/učenike koji su “primorani” ići u školu tu gdje idu jer je većina škola postojala i bila na mjestu gdje sada nalaze prije nego se pojavile ove igre na (ne)sreću, odnosno briga za vjernike, je priča za malu djecu koja još nisu ni krenula u školu. A što se male djece tiče ona vjeruju i u šarene laže i da im brace i seke donose rode.
Znam, mnogi će sada reći: šta ima loše u sreći i igri, veselju, radovanju punom ozarenosti i ushićenja? Ništa loše, rekla bi većina, i vala je za svaku pohvalu ali, samo onda ako se se igra odnosi na iskonsko usrećenje a ne na hazarderstvo.
U književnoteoretskom djelu “Skočizvuk” (2008.) autora, sestre i brata, Elvire i Renata Happ, ima jedna sjajna misao koja kaže da je “igra svojstvena čovjeku, dok mu je rad samo sredstvo kojim dolazi do igračaka. Čovjek se igra cijelog života samo se igračke mijenjaju”.
Sa psihološkog aspekta je dokazano da igra utječe na mentalno stanje jer “goni adrenalin”, te tjera na vlastiti uspjeh ili neki cilj koji stoji na kraju igre. Kreativnost u igri je vrlo bitna i ona odslikava, kroz igranje, stanje duha.
Prve naučne studije o fenomenu igre pojavljuju se prilično kasno, i to sa prelaza iz 19. u 20. stoljeće, iako su neke teorije postojale i ranije. Platon se vodio mišlju da čovjek treba cijelog života da se igra a na tom fonu je i Šilerova (Friedrich Schiller) teza o igračkoj biti čovjeka koja naznačava kako je čovjek tek čovjek samo onda kada se igra. Začetnik njemačkog idealizma Kant (Immanuel Kant) kao glavnu osobenost igre navodi oslobođenost od ciljeva, potrebe i borbe za opstanak dok Hegel (Georg Wilhelm Friedrich Hegel) igru smatra zabavom, nešto što je neodgovorno ali izaziva radost.
Igra i zabava su u uskoj povezanosti a mnoge igre imaju, pored zabavnog, i edukativni karakter. Svijet igre je entitet za sebe i u njemu ne važe zakoni svakodnevnog života. Međutim, važno je zapamtiti da u skoro svim igrama postoje pobjednici i pobijeđeni tako da svaki kraj igre nije uvijek povezan sa osjećajem radosti. Vrlo često bude i razočarenja, nezadovoljstva, nedoumica u sebe i svoje sposobnosti.
Hakija Karić
