Hakija Karić: Godina stara – godina nova

Za Otisak piše: Hakija Karić

Stara, 2020. godina je rekla svoje i znamo kakva je bila – ne ponovila se. Ušli smo u Novu 2021. i kakva će biti, vidjet ćemo. Nek nas nada i optimizam drže da će biti bolje jer ponekad smo nemoćni da bilo šta promijenimo mada često imamo mogućnost izbora, bili toga svjesni ili ne. Sam čin ulaska u Novu godinu smo obilježili svako na svoj način i onako kako mislimo da smo trebali; dobro je da smo imali mogućnost izbora.

Jedni su se radovali dolasku Nove godine slaveći uz muziku, alkohol, vatromet, petarde i sve ostale “derivate” koji se najkraće mogu opisati kao “odvaljivanje”. Jer, nije šala “najluđa noć” a u toj noći treba biti, kao što pomenuta sintagma kaže, sve samo ne normalan, znači lud!

A bilo je sigurno i onih koji su, i pored toga što se realno nisu mogli bacati u bilo kakav trošak koji sa sobom nosi obilježavanje dolaska Nove godine, nekako se “napeli” i sebi “razgalili” samo da bi drugima pokazali kako eto i oni mogu.

Neki su obilježili dolazak Nove godine malo skromnije, u krugu svojih familija, uz radosna čavrljanja, tihu muziku; veseli i radosni što su se mogli okupiti.

Bilo je sigurno i onih koji su htjeli nekako obilježiti dolazak Nove godine ali nisu imali mogućnosti jer im trenutna novčana situacija to nije dozvolila.

Bilo je i onih koji ničim nisu obilježili dolazak Nove godine, za koje je 1. januar sasvim normalan start u neko novo vremensko razdoblje te posebnim obilježavanjem ništa ne bi mogli, i da hoće, promijeniti. Da li je to bilo iz vjerskih ili nekih drugih razloga, njihova privatna stvar.

I da sumiram, dolazak Nove 2021. godine obilježen je na raznorazne načine i kako/zašto je ko obilježio, ili zašto nije, stvar je ličnog izbora zbog čega se drugima ne trebamo pravdati.

Godina iza nas bila je prilično turbulentna, prvenstveno zbog pojave pandemije koronavirusa i to je jedna od stvari koja nas svo ovo vrijeme, a i u Novoj godini se taj trend nastavlja uz dozu optimizma zbog pojave vakcine i početka vakcinacije, i dalje direktno i indirektno povezuje.

Pred sam kraj 2020. godine, tačnije 29. 12. Hrvatsku je pogodio strašan zemljotres (6,3 stepena po Rihterovoj skali) velike razorne moći, sa epicentrom južno od Zagreba (područje gradova Petrinje, Siska i Gline), u kome je život izgubilo sedam osoba. Podrhtavanje tla se osjetilo i u okruženju (BiH, Srbija) ali manjeg intenziteta i na sreću bez ljudskih žrtava i veće materijalne štete.

Sav pošten svijet iz daljeg i bližeg okruženja, pogotovu iz BiH i Srbije, suosjeća sa tragedijom koja je pogodila Hrvatsku i to je još jedan od dokaza naše upućenosti jednih na druge. Ogromna većina je spremna pomoći prema svojim mogućnostima jer smo svi mi, manje-više, u istim brigama i belajima, bez obzira na granice i barijere (stvarne i izmišljene) koje postoje između nas.

Tragedija koja se desila u novogodišnjoj noći u kojoj su se u vikendici u Tribistovu kod Posušja osmoro mladih osoba ugušili plinom, s kojom kročismo u Novu godinu, ne ostavlja ravnodušnim i preplavila je region tugom. Ugašeno je osam mladih života koji zaviše u tugu svoje familije, rodbinu, prijatelje i sve koji s njima suosjećaju.

Nakon ovakvih događaja ostaje zapitanost: šta je sljedeće, šta nas to još čeka, i da li smo svjesni koliko je bitno, danas kao skoro nikad prije, biti čovjek, biti insan i pokušati preispitati sebe i svoje postupke?

Zar nas samo tuge i tragedije trebaju ujedinjavati? Zar su to jedine značajke, samo u ovim “kriznim” momentima, u kojima se pokazuje ko je kakav i kolika mu je količina empatije, ili u nama “čuči” srce i za one “manje bitne stvari” kao što su: razumijevanje, tolerantnost, ljubaznost, pristojnost, pravednost, zahvalnost itd.