Hakija Karić: Čari zime

Foto-ilustracija

Autor: Hakija Karić

Te davne godine sedamdeset i neke
Udarila cȉča zíma – mraz iskezi zube
Sakriše se brzaci naše bistre rijeke
Savile se nad njom vrbe kao da je ljube
Golubovi, vrapci – ispod streha vire
Ledenice oštre ne kapaju više
Iz podruma mačke pospane provire
Hladni vjetar na osami bademe zanjiše
Tek poneki lavež pasa začuje se, javi
Priroda se umirila – sanak zimski spava
Nebo vedro, bez oblaka – caklina se plavi
Sve je studen poklopila – zehmerija prava
Samo dječiji žamor živi, odjekuje jako
Ta radost iz srca tišini prkosi
Eno idu Mujko, Beli, Mevlo, Sadik, Vahko
Savonke i šlicuge vuku; Sake skije nosi
Sjatit će se kao ptice do promrzle Brke
Opile ih čari zime – čari bijelog snijega
A kada se tu zasite plazanja i trke
Završit‘ će na stazama Alicina brijega
Došli s Brda, Lipovaca ali i sa Strane
Neki čak iz obližnjih brčanskih mahala
Na licima merak plamti – tim se duše hrane
Za bezbrižne dane naše Bogu je zahvala