Predstava “Schindlerov lift”, koja je izvedena sinoć u Domu kulture Brčko u okviru 38. Susreta pozorišta Bosne i Hercegovine, govori o ratnim užasima koji su se devedesetih događali u Prijedoru ili, drugim riječima, zlu koje se krije iza susjednih vrata prijedorskog nebodera u kojem je smještena sva tragedija Bosne i Hercegovine.
Nakon što je u Kamernom teatru 55 ostvario veliki uspjeh s predstavom “Sjećaš li se Doli Bel”, srbijanski reditelj Kokan Mladenović je u istoj pozorišnoj kući režirao i “Schindlerov lift”. Riječ je o teatarskoj adaptaciji istoimene knjige koju je napisao prijedorski pisac Darko Cvijetić.
Ulogu u ovoj predstavi ostvarila je bosanskohercegovačka glumica Gordana Boban.
Komentar na posljednja dešavanja na festivalu?
Mislim samo da nije način da se od strane festivala, ljudi koji predstavljaju festival, vrše napadi i ataci na kolege koje imaju svoje mišljenje.
Tema rata aktuelna je na našim prostorima. Koliko ovakve predstave mogu doprinijeti mijenjanju svijesti građana? Kada će prestati priča o ratu?
Onog trena kada se svaki pojedinac u našoj zemlji promijeni. Tada će prestati priče o ratu. Nisam optimista po tom pitanju, jer mi ne učimo iz povijesti. Kažu da je povijest učiteljica života, ali kod nas to nije slučaj, nažalost. Ali eto, velika mi je želja da se to dogodi.
Autor romana „Schindlerov lift“ govori o sindromu neljudskosti. Koliko je on izražen na ovim prostorima i ima li lijeka za to?
Ja mislim da ima, samo je pitanje da li ljudi žele da raskrste sa svojom neljudskošću. Da li žele da se okrenu nekim drugim stvarima, nekim drugim epitetima, da li žele da pronađu u samome sebi neke druge emocije koje bi mogle graditi nešto ljepše. Ja ne kažem da je to samo kod nas, to je globalno: zlo, mržnja, pohlepa, zavist, ljubomora. Sve su to negativne osobine koje svako ljudsko biće ima. Ali zavisi koliko radi sam na sebi i koliko sve te negativne osobine uspije i želi da pretoči u kontra osobine. Dakle, da gradi od sebe ne čovjeka, nego da se primakne božanskom. To je veliki zadatak, a zapravo je toliko jednostavan i toliko potreban prvo ovom društvu, a naravno i cijelom svijetu.
Da li ste nešto novo naučili kroz ulogu i koja je po Vama glavna poruka ove predstave?
Iz rada na svakoj ulozi glumac/glumica uspije nešto da ponese. Puno je poruka predstave, ali najvažnija poruka koju bi trebali gledatelji da ponesu, da se dobro zamisle kad dođu kući šta govore svojoj djeci. Da se svi profesori, nastavnici, da se svi dobro zamisle: školski sistem, političari, ljekari, glumci, prodavači. Da se svi zamisle nad svojim životom i da pitaju zašto nam se stalno ponavlja isto. Zašto stalno upadamo u istu rupu? Zašto ne nađemo neki drugi put da pričamo o lijepim temama, da živimo normalne živote, da ne gledamo hoćemo li kupiti kilo krompira ili pola kila krompira, jer nemamo novaca, radimo za bijedne plaće, rudari nam izlaze na ulice? To je problem. Mi u ovom društvu imamo masu stvari za počistit, raščistit, ispravit. A najprije, najosnovnije je to da ovi koji imaju sve shvate da ima jako puno ljudi koji nemaju ništa ili gotovo da nemaju ništa. I možda da malo razmisle, možda ipak da malo razmisle da ta velika većina koja živi ne zna kako živi. Jednog dana da im ne padne mrak na oči. Kroz ovu ulogu sam naučila svašta, jer od prvog dana procesa proba bio je raspad sistema unutar mene kad smo dobili zadatak jedan – to je prestrašno. Mislim… Pa onda mjesec i po dana nekog konstantnog rada.
Da li je teže igrati u predstavama u kojima je emotivni naboj veći, kao što je „Schindlerov lift“?
Apsolutno da, pogotovo što su ovo istinite priče. Mnogi ljudi širom naše zemlje su doživjeli zlo, samo su različita imena i prezimena. Oni koji su preživjeli zlo, možete misliti kakve rane nose u svojim srcima, tijelima. Tako da je teško prolaziti kroz to, ali s druge strane uvijek kažem: ovo me uči da razumijem. Da razumijem druge ljude, da suosjećam s ljudima, da pokušam sav taj svoj emotivno mentalno tjelesni sklop učiniti što boljim, čistijim, ispravnijim…
Ostvarili ste brojne uloge u predstavama, tv serijama i filmovima. Koja Vam je najupečatljivija i da li ste ostvarili životnu ulogu?
Ja se nadam da nisam (smijeh). Uvijek se čovjek nada, mada su vremena jako teška i godine idu. Prolaze neke repertoarske politike u teatru. Koja bi se možda prilagodila iznimno meni – nema. Tako da i ne očekujem. Ali svaku ulogu koju ja prihvatim da radim, prihvatim je s razlogom i probam da dam najbolje od sebe.
Bh. društvo prolazi kroz brojne nedaće. Koja je uloga umjetnosti u svemu tome?
Mi pokušavamo, mi zaista pokušavamo ako ništa da nekog u publici osvijestimo, jer sada ako samo jedan čovjek izađe iz sale i sjedne sam sa sobom i krene da razmišlja – velika je stvar. Sve sam manje optimista, sve sam veći pesimista. Inače sam po prirodi vrlo optimističan čovjek odnosno žena. Vremena su takva, užasni su pritisci, užasna su iskušenja. Ljudi žive u strahu, a strah blokira, paralizira. Nepotreban je, vrlo vrlo poguban ne samo po pojedinca, nego po cijelo društvo, što mi iz priloženog vidimo.
Novinar: Adis Mujadnović
