Evropski muslimani – žrtve bombi i mržnje

    Ima ljudi koji jedva čekaju da okrive i izvrijeđaju muslimane...

    Loubna Lafquiri, majka troje djece i učiteljica, poginula je kada je napadač detonirao eksplozivni prsluk u briselskom metrou 22. marta 2016. [Al Jazeera]

    Španci poput Mohameda Azahafa se sjećaju 11. marta 2004. godine, kada su oružani napadi došli u Evropu. Tog jutra, tokom saobraćajne špice u Madridu, deset bombi je detonirano na četiri putnička voza. Simultane, koordinirane eksplozije su usmrtile više od 190 osoba i ranile 2.000 njih. Azahaf je radio kao socijalni radnik u vijećnici grada Madrida i bio je pozvan da savjetuje i pruži pomoć porodicama koje su dolazile kako bi saznale šta im se zbilo s voljenima.

    Od tada su napadači ubijali civile u Londonu, Parizu, Briselu, Manchesteru, Tuluzu, Nici, Barceloni i Berlinu. Ljudi su ubijani u uredima, restoranima, bombama napadani u noćnim klubovima i gaženi na šetnicama. Svi napadi su učinjeni u “ime islama” i doveli su do porasta rasne i vjerske diskriminacije nad evropskim muslimanima.

    Život Loubne Lafquiri prekinut je 2016. godine u napadu na metro u Briselu. Ova 34-godišnjakinja bila je žena, majka, marokanska Belgija i muslimanka [Al Jazeera]
    U paviljonu u gradskom centru Madrida Asahaf primjećuje kako su neke od žrtava imale muslimanska imena. Stres od cjelodnevnog rada na savjetovanju žrtava nasilja desio se istovremeno sa shvatanjem kako bi napadi mogli dovesti do napada na evropske muslimane poput njega. Kada ga je prijatelj nazvao i kazao kako postoji šansa da bi napadi mogli biti povezani s onima koji tvrde da se “bore za islam”, on je pao.

    “Tenzije su bile prevelike, plakao sam. To je bio prvi put od više njih kada sam plakao nakon napada”, govori on za Al Jazeeru.

    Kako su sati i dani prolazili, sve više muslimanskih imena pojavljivalo se na spiskovima poginulih i ranjenih – bilo je jasno kako su u ubistvima civili bili meta, bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Taj uzorak se ponovio u Parizu 2015. i u Nici 2016. godine, kada su više od trećine od 86 ubijenih bili muslimani.

    U dokumentarnom filmu Al Jazeere Žrtva dva puta, režiserka Paula Palacios razgovara sa četiri glavna lika – muslimanima koji si izgubili voljene, a potom bili na udaru diskriminacije nakon napada. Jedan od njih je Mohamed El Bachiri, čija je supruga Loubna poginula 2016. godine u napadu na podzemnu željeznicu u Briselu. On je snimio svoje svjedočanstvo i napisao knjigu u kojoj odaje počast poginuloj supruzi i želi pokazati kako su nasilni napadi na civile strani učenju i glavnom shvatanju islama.

    Majka Hanane Charrihi, sredovječna žena u tradicionalnoj muslimanskoj nošnji, bila je prva koju je napadač pregazio prilikom napada kamionom u Nici 2016. godine. Charrihi je koautorica knjige u kojoj istražuje šta znači biti Francuskinja, muslimanka i žrtva napada. Sva četiri lika u nastavku svjedoče o teškom gubitku, identitetu i gubitku u vrijeme kada su oružane grupe ubile njihove voljene, potkopale njihovu vjeru i zaprijetile njihovom životu sa susjedima.

    Hanane Charrihi

    Hanane Charrihi je bila u Parizu te noći kada je njena majka Fatima pregažena. Majka šestero djece je šetala s članovima porodice nakon vatrometa na Dan Bastilje, kada je slavljena francuska nezavisnost. Fatima je nosila hidžab i bila je jedna od prvih osoba koje je napadač vidio kroz vjetrobransko staklo 19-tonskog kamiona.

    “Oni su zaista pokazali kako nisu muslimani, jer je prva osoba koju su ubili bila muslimanka. Za mene, to potvrđuje njihovo neznanje”, govori ona.

    Napadač je bio Mohamed Lagouaiej-Bouhlel, Tunižanin s adresom u Francuskoj. Kako navode iz francuske policije, nevjerovatno brzo je bio “radikaliziran”, za samo nekoliko sedmica na internetu. Imao je historiju napada te zloupotrebe narkotika i alkohola. Kada su francuski mediji počeli pisati da je napadaču inspiracija izgleda bila propaganda grupe Islamska država Irak i Levant, u centar pažnje je došao stav njene knjige o istraživanju njenog iskustva i identiteta.

    “Pomislila sam kako sada trebam reći cijelom svijetu razliku između vozača kamiona i moje majke, da su to potpuno dvije različite osobe. Jedna je prava muslimanka, a drugi govori o islamu, ali nije dio njega … Prvi put kada sam otišla na mjesto pogibije majke, jedan čovjek je došao iza nas i rekao: ‘Ne želimo vašu vrstu ovdje, ne želimo takve kao vi ovdje…’ Deset minuta kasnije, čovjek nas je čekao kod kafića. Rekao je: ‘Super, svi ste došli u krdu…’ Riječ krdo se koristi samo za životinje. Na francuskom ne kažete – ‘krdo ljudi’. Rekli smo mu: ‘Ostavi nas na miru, upravo smo izgubili majku.’ On je odgovorio: ‘Dobro, onda vas je jedno manje sada…'”

    Charrihi je knjigu Moja domovina napisala s francuskom novinarkom Elenom Brunet. Slijede odlomci iz knjige koje je napisala Charrihi.

    Hanane Charrihi, dio knjige ‘Moja domovina’

    Prošle noći, kada je vatrogasac koji je pokušavao oživjeti moju majku kazao ‘gotovo je’, moj otac je pao u nesvijest. Izgubio je svijest na nekoliko sekundi i, kada je otvorio oči, naš svijet se promijenio.

    Te noći, kosac nije napredovao polako. Nije bio kostur, niti obučen u crno. Bio je bijel, imao je 19 tona i išao je 90 kilometara na sat.

    Fatima Charrihi, lijevo, prva je žrtva napada kamionom 2016. u Nici [Al Jazeera]
    Na Promenadi des Angalis, gledajući tijelo supruge kako leži na tlu, moj otac je silovito udarao šakama u vlastite grudi, kao da mu je srce stalo i kao da ga želi ponovo pokrenuti.

    Ne želim da moram birati između svoje nacionalnosti i svoje vjere. Oboje su dio mog identiteta. Osjećam da pripadam Francuskoj Republici. Ja sam Francuskinja i muslimanka. Oboje čine jednake dijelove mog identiteta. Francuskinja sam i nosim hidžab. To dvoje nisu suprotnosti. Ljudi mogu birati da li da vjeruju ili ne. Ako vjera nije faktor politički poslova, onda ništa ne smeta da se iskazuje u društvu. To je bit sekularizma. Ne pokušavam nikome svoju vjeru nametnuti tako što nosim hidžab kao što ni jevreji ne nameću svoju vjeru noseći kipu. Tražiti da ga skinem je kršenje moje slobode.

    A ako veo bude zabranjen u javnosti, i dalje ću izlaziti u javnost sa pokrivenom glavom sa kukuljicom, perikom, pa čak i šeširom iz Nice. Neće me to spriječiti da živim svoj život.

    Ne smijemo žrtvovati svoju svjetlost ovome strahu… Ne popuštajte diktaturi terora i ne dozvolite da nadmaši razum. Ustanimo zajedno, to je ključno u moćnoj i bogatoj naciji koja je spremna braniti se od onih koji joj to žele oduzeti.

    Mohamed El Bachiri

    Supruga Mohameda El Bachirija Loubna poginula je u bombaškom napadu na metro u Briselu 2016. godine. Napisao je knjigu da pokaže razliku između Islama i nasilnog radikalizma [Al Jazeera]
    Ujutro 22. marta 2016. godine Mohamed El Bachiri je rekao doviđenja svojoj supruzi Loubni. To je bio posljednji put da ju je vidio živu. Imao je slobodan dan i čuvao je njihovo troje djece kada je Loubna otišla na posao. Loubna je poginula kada je bombaš samoubica detonirao eksplozivni pojas na vozu briselskog metroa.

    Ta bomba je bila jedan od tri koordinirana samoubilačka bombaška napada u belgijskoj prijestolnici, još su dva napadača detonirala bombe na briselskom aerodromu Zaventem. Ukupno su 32 civila poginula, a više od 300 ih je ranjeno u napadima. Odgovornost je preuzela oružana grupa ISIL.

    Loubna Lafquiri je imala 34 godine, bila belgijsko-marokanskog porijekla, majka troje djece i voljena nastavnica fizičkog obrazovanja. Mohamed je tog dana izgubio ljubav svog života.

    “Loubna je bila nevjerovatno lijepa. Bila je izvanredna žena, s ogromnim srcem. Nevjerovatno lijepa. Loubna je bila moja Nefertiti. Moja Helena od Troje, koja ne izaziva rat, već odgovara ljubavlju čak i nakon smrti. Loubna je ljubav mog života. Ona je vječna ljubav…”, govori on u filmu.

    El Bachirija sada redovno pritvaraju na kontrolnim tačkama na aerodromu. On kaže kako vlasti odmah reagiraju kada čuju njegovo muslimansko ime i sumnjiče ga za “terorizam”. I postanu dodatno sumnjičavi kada čuju da je iz Molenbeeka, dijela Brisela gdje su muslimani većina, gdje je visoka nezaposlenost i lokaciji koja je poznata po stranim borcima koji se vraćaju iz Iraka i Sirije.

    “Sve to sagledavam u kompletnom kontekstu situacije, nadam se kako je to takvo stanje i nadam se kako će se to jednog dana promijeniti.”

    El Bachiri je napisao knjigu i snimio TEDx video – oba s naslovom Džihad za ljubav – kako bi istakao razliku između njegove preminule supruge i napadača. On navodi kako želi prikazati islam onako kako je on učen i kako ga velika većina muslimana prakticira te vratiti časno značenje riječi “džihad” … potpuno nenaoružani džihad, koji ne zna za nasilje, već znači “ispravan napor”. Tu riječ prate ljubav i ljudske vrijednosti koje prihvataju sve vrste različitosti i priznaju ljudski život kao svetinju.

    “Da se ove stvari nisu desile, i dalje bih se vozio metroom i niko me ne bi slušao. Stoga, ako me vide kao muslimana i potencijalnog teroristu, javljam se ljudima kako bi dobili pravo znanje šta je islam.”

    El Bachiriju tragedija od 22. marta 2016. godine nije ostavila drugi izlaz već da piše o svom učenju i glavnom shvatanju islama. U dijelovima Džihada za ljubav on, također, odaje počast svojoj supruzi Loubni i šalje molbu mladima koji su u opasnosti da na njih utječu oružane grupe.

    Dijelovi knjige Džihad za ljubav su u nastavku:

    Počast Loubni

    Mohamed i Loubna El Bachiri su imali lijep život kao Belgijanci marokanskog porijekla [Al Jazeera]
    “Djeco moja, Majka je otišla. No, ono što je ostavila iza sebe je vječno i nestat će samo na kraju vremena. Njena poruka će putovati za naredne generacije. Bit će jača i imat će više utjecaja od bilo kojeg oružja razaranja.”

    “Majka govori doviđenja, ljubi svoju djecu i odlazi na posao, a onda više Majke nema. Oni to ne razumiju u potpunosti. Oni su vidjeli svoju majku u novinama. Rekao sam djeci kako je njihova majka u raju, da su loši ljudi stavili bombu u metro, da ju je Bog želio zaštititi i da je zato On nju uzeo i kod sebe u raj.”

    El Bachiri napadačima

    “Ako mislite kako je uzimanje nevinih života i stvaranje traume oblik pravde jednak Božjoj pravdi, onda vi i ja ne pripadamo istoj vjeri.”

    “No, sada nas zovete u rat. Sa nihilističkom ideologijom i nihilističkom svrhom. Mi možemo biti protiv sistema i ne slagati se. Mi možemo kritizirati kapitalizam i društvo, možemo biti i ljuti, ali nikada nećemo posegnuti za nasiljem i mržnjom.”

    “I želite otići iz Molenbeeka? Dobro, ali nemojte pravo ići u Siriju. Idite na četiri ugla svijeta, pogledajte kako je svijet prekrasan. Otkrijte druge kulture. I ako odete u Damask, grad koji je Ibn Battuta nazvao rajem na Zemlji, nemojte ići tamo da ga uništite, već da mu se divite.”

    Abdullah Saadi

    Abdullah Saadi se prisjeća noći 13. novembra 2015. godine, kada su njegove mlađe sestre Halima Saadi Endga i Houda Saadi ubijene u pucnjavi ispred restorana “La Belle Equipe” u Parizu. Sestre su slavile Halimin 35. rođendan na terasi restorana kada su naoružani ljudi došli automobilom i počeli pucati. Poginulo je 19 ljudi, uključujući Houdu i Halimu.

    Abdullah Saadi, francuski državljanin koji živi u Francuskoj više od 40 godina, vjeruje kako su napadi obilježili muslimane na veoma ružan način. “U Francuskoj mislim kako jedna od dvije osobe ima negativan stav prema ovoj vjeri koja je puna ljubavi i bratstva.”

    U nastavku govori svoju priču:

    “Rođen sam u Francuskoj, pa imam francusko državljanstvo. Moji roditelji su iz Tunisa. Živjeli su u Francuskoj 44 godine. U potpunosti sam musliman. Nisam posvećen praktičnim dijelovima, ali sam vjernik. To je moja religija…

    Houda Saadi je bila jedna od 19 ubijenih osoba kod pariškog restorana Belle Equipe [Al Jazeera]
    Od napada na Charlie Hebdo i napada Mohammeda Mehraha nije nam lako u Francuskoj. Ne osjećamo rasizam ili protivmuslimanske stavove direktno, već indirektno…

    Ne bih baš rekao da su muslimani marginalizirani, no dva ili tri dana nakon napada bio sam kod ‘La Belle Equipe’ i jedan čovjek mi je prišao. Rekao je: ‘Za ovo su krivi ljudi poput tebe…’

    To mi je rekao nakon što su mi sestre ubijene. I bilo je još 12 ljudi koje sam dobro poznavao i koji su također poginuli u napadima…

    Mislim kako ima ljudi koji jedva čekaju priliku da krive muslimane. Za mene, neke su druge stvari u pitanju…

    Religija je jedno, ona je vrlo lična i pripada nama svima. Drugo su teroristički napadi i oni koji ih čine u ime vjere…

    Kur’an je sveta knjiga, koja potiče iz starih vremena i koja je prevedena na mnoge jezike. Prije nego što mu neko sudi, trebao bi prvo pročitati ovu veliku knjigu. Ljudi bi onda vidjeli kako tu nema poziva na nasilje ili na napade koje smo vidjeli u Francuskoj, Evropi i drugdje…

    Kao muslimani, naravno, jasno možemo reći kako to nema veze s nama. Ali, pošto volimo našu vjeru, smatram kako je trebamo i braniti. Da milion muslimana na ulicama sutra kaže kako ta dešavanja nemaju ništa s našom religijom, mislim da bi nas ljudi vidjeli drugačije…”

    Mohamed Azahaf

    Mohamed Azahaf je bio socijalni radnik koji je pomagao žalosnim porodicama nakon bombaških napada na vozove u Madridu 2004. godine. Strahovao je kako bi ljudi mogli povezati napade s islamom i kako njegov život, kao i drugih evropskih muslimana koji imaju miješani identitet kao on, neće biti isti.

    Bombaški napadi su bili prvi u dugoj seriji napada na evropskom tlu. U vrijeme kada diskriminacija na osnovu rase i vjere jača u Evropi, Azahaf govori o razlici između prikazivanog identiteta počinitelja i muslimana poput njega.

    “Mi smo ljudi kao i svi drugi i nema ništa loše i opasno u našoj vjeri. Činjenica kako su muslimani bili među žrtvama i kako su ih ubili teroristi koji su tvrdili da su muslimani pogodila je nas koji smo intervenirali. Postojala je pomiješanost između žrtava i počinitelja, koji su za svoje ljude također žrtve. Pomislio sam da bi nam to moglo dati snagu – da zapravo negiramo isticani identitet počinitelja. Oni koji su ubijeni su žrtve ubica, i to je to…

    Ne mogu reći da je biti musliman u Evropi ili Španiji teško zbog prakticiranja vlastite vjere. To niko ne brani. No, na mnoge načine vas ljudi zbog toga pažljivije prate i gledaju šta radite ili govorite…

    Prije 11. marta neki su bili diskriminirani zbog imena Mohamed, zbog drugačije vjere ili što jedu drugačiju hranu. No, nakon 11. marta ta diskriminacije išla je drugom linijom: ‘Da li ćete postaviti bombu?’, ‘Kakav je to pojas?’, ‘Ima li eksploziva u njemu?’…

    Diskriminacija je povezana s terorizmom. Ja sam musliman i Katalonac; Ja nisam terorista. Islam je mir…”

    Azahaf o napadačima u Barceloni i Cambrilsu

    “Mislim kako neko ko počini loše djelo, on ili ona, u potpunosti treba odgovarati za bol koju su izazvao. To bi trebalo obeshrabriti druge da rade iste stvari. Istovremeno, ne mislim kako je neko loš rođen i kako se neke stvari mogu ispraviti…

    “Da sam radio s ovom djecom, oni ne bi počinili ovakva barbarstva. Iiako nema opravdanja za ovo djelo sa krivičnog stanovišta, vjerujem kako su morali iskusiti neku nepravdu koja je pomogla da od žrtava postanu počinioci ubistava…

    Teško je to iskazati, jer je bilo drugih žrtava, nevinih ljudi koje su ubili. Ne mogu se oni staviti na isti nivo. No, svi trebamo znati kako današnja žrtva sutra može biti terorista. I svi moramo raditi da se to ne desi…

    “Kada se desi neki napad u ime moje vjere, mnogi ljudi kažu kako ja, kao musliman, trebam istupiti i osuditi ga. Jer me oni izjednačuju s teroristom. Oni govore kako je terorista jedan od mojih…

    Ako na protestu govorim ‘Ne u moje ime’, priznajem kako je jedan od nas. Ali, on to nije. On ne radi ništa u moje ime. Svaki dan radim kako bih živio u harmoniji i kako bi država u kojoj živim bila bolje mjesto…

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    ninety four − ninety two =