Emir Musić: Doprinos Alijage Kučukalića razvoju Brčkog

Autor: Emir Musić

U kulturnoj memoriji brčanskog kraja, Alijaga Kučukalić, nažalost, ni izbliza ne zauzima ono mjesto koje mu objektivno pripada. Njegova biografija i društveni utjecaj nedovoljno su istraženi, i glavni su razlog njegove relativne anonimnosti.

Žalosno je saznanje da i nakon Alijagine smrti, u historiografiji Bosne i  Hercegovine u posljednih sto dvadeset godina, imamo samo dva teksta koji imaju biografski karakter, a u kojima je sadržana njegova kraća biografija. To su radovi Mehmeda Sejdovića u časopisu „Nada“ iz 1901. godine i Edhema Mulabdića u „Kalendaru Gajreta“ iz 1906/07. godine. U zborniku radova „Vakufi u Bosni i Hercegovini“ iz 2013. godine, objavljena su dva rada koja se bave problematikom vakufa Alijage Kučukalića i njegovih nasljednika. To je sve što je do sada objavljeno o ovom znamenitom Brčaku.

- Reklama -

Alijaga Kučukalić

Alijaga Kučukalić je rođen 1807. godine u Čačku u Srbiji. U ranoj mladosti je ostao bez oca, tako da je njegov odgoj i odrastanje u potpunosti preuzela njegova majka. Progoni i represalije nad muslimanskim stanovništvom Srbije nisu mimoišle ni njegovu porodicu, tako da je 1821. godine, kao četrnaestogodišnji dječak, zajedno sa majkom i nenom, bio prinuđen napustiti rodni kraj i nastaniti se u Brčkom, gdje će i ostati sve do svoje smrti, 1905. godine.

Veoma rano je uzeo učešća u izdržavanju porodice. Pored majke koja je tkala, i on je davao svoj doprinos loveći i prodavajući ribu sa Save, a ono što bi mu od zarade preteklo, čuvao bi i tako štedio za neke buduće investicije. Kada je sakupio dovoljnu količinu novca (70 groša), odlučio je investirati u prve trgovačke poduhvate. Svoj novac je uložio u dobavljanje i prodaju soli, koju je dalje preprodavao.

Kasnije se počeo baviti prodajom raznih proizvoda, ali ono po čemu je postao nadaleko poznat bila je trgovina šljive naveliko, koju je, između ostalog, znao plasirati i na tržište Sjedinjenih Američkih Država. Kada piše o Alijagi, Edhem Mulabdić, navodi da je mnogo cijenio pošten i požrtvovan rad, te da je često mlađe savjetovao riječima: „Neka su ti magaza i džamija jednako svete“.

Smrt je Alijagu zadesila 4. novembra 1905. godine, u dobi od 98 godina. Iza sebe je ostavio veliko bogastvo koje se sastojalo od 140 objekata razne namjene, preko 100 kmetskih selišta i oko 8000 dunuma zemlje na području Brčkog, ali i drugih općina, kao i značajnu količinu novca u gotovini. Za svoje zasluge i nemjerljiv doprinos široj društevnoj zajednici Alijaga je odlikovan nišanom željezne krune III reda.

Iza njega je ostalo veliko potomstvo, ali u izvorima se navode različiti podaci o broju njegove djece. Preovladava podatak da je Alijaga imao dva braka, iz prvog se izrodilo sedmero, a iz drugog desetero djece, a doživio je i praunučad. Interesantne podatke koji se odnose na drugi Alijagin brak dao je u intervjuu Amir Fidahić.

Od potomaka imenom su poznati sljedeći: Ibrahim (Ibrahimaga), Salih (Hadži Salihaga), Paša, Fehim (Hadži Fehimaga), Abdulah (Hafiz Abdulah ef. ili Abdaga), Mustafa (Mujaga), Mehmed (Mehmedaga ili Mehaga) i Naza.

U Gajretovom članku, koji je posvećen preseljenju znamenitog dobrotvora iz Brčkog, Mulabdić opisuje Alijagu kao čovjeka koji se ni po čemu nije izdvajao od drugih. Nije se oblačio u skupocjena odijela, kitio nakitom ili svojom pojavom u društvu isticao svoj društveni status, iako, kako navodi „za njeg zna cijela naša domovina i daleko preko njenih granica čulo se za ime njegovo“. Malo je pričao, ali mu je svaka zlata vrijedila, odlikovao se umjerenošću i jednostavnošću, a u radu se nikoga nije bojao.

Mehmed Sejdović, u članku časopisa „Nada“, poredi Alijagu Kučukalića sa dubrovačkim dobrotvorom Mihom Pracatom, kojem je podignut spomenik u dvorištu Kneževa dvora, te je postao jedini pučanin, kome su na taj način u Dubrovačkoj Republici odali počast.

Privredni i kulturni doprinos

Zahvaljujući geografskim i privrednim uslovima, Brčko se u drugoj polovini 19. stoljeća počinje razvijati u značajnijem obimu. Osnivanjem Dunavskog parobrodnog društva 1830. godine, izgradnjom makadamske ceste od Bijeljine preko Brčkog do Bosanskog Šamca i popravljanjem kolskog puta Tuzla – Brčko, kao i izgradnjom velikog mosta preko rijeke Save, u dužini od 775 metara, Brčko se povezalo modernim željezničkim sistemom saobraćaja u Evropi. Sve to je utjecalo na daljnju infrastrukturalnu izgradnju kako bi se zadržale ali i poboljšale dotadašnje privredne prilike.

Pored trgovine soli koja je bila od ranije aktuelna i razvijena, Brčko postaje trgovački centar u razmjeni drugih uvozno-izvoznih artikala. Tako je svježa i suha šljiva, kao osnovni izvozni artikal sjevernoistočne Bosne, dospijevala na evropsko tržište. U ovoj trgovačkoj oblasti je naročito prednjačio Alijaga Kučukalić čija je šljiva stizala na tržište Austrije, Njemačke, Engleske, pa čak i Sjedinjenih Američkih Država. Iz godine u godinu njegova trgovina je bilježila porast izvoza suhe, kao i sirove šljive. Tokom vremena u Brčkom je otvoreno nekoliko etivaža šljiva, a jednu od njih je otvorila porodica Kučukalić.

Razvoj Brčkog kao značajnog trgovačkog centara ovog dijela sjevernoistične Bosne uslovljavao je razvoj i ugostiteljske djelatnosti, čiji su prvi nosioci bili pretežno imućniji trgovci.

Kako bi trgovcima koji su dolazili iz udaljenih krajeva pružio uslovan smještaj, Alijaga je dao sagraditi savremeniji han na sprat, u kome su u prizemlju bile magaze i dućani, a na spratu 7 soba za prenoćište, ali pouzdano se zna da to nije bio jedini han u njegovom vlasništvu. Jedan od svojih starih hanova pretvorio je u konačište i kuhinju, gdje su siromašni Brčaci mogli jesti i prespavati. Godine 1891. Alijaga je dao sagraditi hotel „Posavina“, reprezentativnu građevinu u pseudomaorskom stilu koja ujedno predstavlja začeće hotelijerstva u Brčkom. Arhitektura i smještajni kapaciteti hotela bili su visoke kategorije. Danas, pored Vijećnice koja je izgrađena 1892. godine predstavlja jedan od simbola Brčkog.

U neposrednoj blizini hotela Posavina, Alijaga je o svom trošku dao sagraditi velelepnu zgradu koju je davao u najam trgovcima i podstanarima. Vremenom će ovaj objekat postati prepoznatljiv pod imenom zgrada Palestina, jer se u narodu ukorijenila iskrivljena priča da su ovu zgradu izgradili Jevreji i da je po njima dobila ime Palestina. Preko puta ove zgrade Alijaga je podigao još jednu lijepu zgradu, koja je prvobitno bila poznata kao Konak. Tokom austrougarskog perioda vlast ju je koristila za svoju upravu, a kasnije je bila gradski grunt, a od 1945. godine Sreski sud.

Za vrijeme bosanskog valije Šerif Osman-paše u Brčkom je otvorena prva pošta, koja se nakon izgradnje brčanske Vijećnice, seli u nove prostorije i tu će ostati sve do 1894. godine, kada se ponovo premješta u novoizgrađenu zgradu na Ficibajeru (Kolobari), koju je dao sagraditi Alijaga Kučukalić, te je ustupio pod najam austrougarskoj vladi. U toj će zgradi pošta raditi sve do šezdesetih godina 20. stoljeća, kada se premješta u nove prostorije u centru grada. Danas se ovaj objekat nalazi na spisku nacionalnih spomenika i pod zaštitom države.

Još jedan od objekata koje je također izgradio Alijaga je austrougarska vila, Kučukalića kuća, danas poznata i kao kuća Kočića. Podignuta je u starom gradskom dijelu Kolobari, u blizini Džedid (Bijele) džamije. Objekat je građen u pseudomaurskom stilu, prema projektu arhitekta Aleksandra Viteka, te kao takav spada u jedan od najljepših i najznačajnijih građevina tog stila u Bosni i Hercegovini.

Prema salnamama u drugoj polovini 19. stoljeća u Brčkom su se nalazile dvije medrese, jedna je bila u Atik mahali, odmah iza Atik džamije, a druga u Džedid mahali. Zbog oštećenja, a na molbu stanovništva, obje medrese su sanirane 1869. godine. Alijaga Kučukalić je o svom trošku 1896. godine podigao novu medresu, pretpostavlja se da je to bila Čačak medresa, koja se nalazila u neposrednoj blizini Hadži Pašine džamije. Školski izvještaji od 1882. godine pokazuju da se u kotaru Brčko nalazi samo jedna medresa, što znači da je u funkciji ostala samo Čačak medresa. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije ovaj objekat je korišten za potrebe pošte, da bi u poratnom periodu zgrada nekadašnje medrese potpuno srušena.

Također, o svom trošku je izgradio zgradu ruždije, koja je bila lijepa dvospratnica sa osam velikih prostorija i dvije male dershane. Zemaljska vlada je 1913. godine donijela odluku da se ruždija preobrazi u opću narodnu osnovnu školu. U sjećanje na ovaj Alijagin poduhvat, na zgradi ruždije, napisan je kronogram koji je uklesan na pročelju zgrade, a on glasi: “Ovo je djelo božje dobrote. Božjom pomoći sagrađena je ova građevina, a u želji da se time postigne božje zadovoljstvo i oprost, jer dobra djela brišu greške i ružna djela. Neka zato i osnivač Kučukalić Alijaga postigne taj visoki stepen i neka mu budu oprošteni grijesi. Kronogram Nove medrese je 1314. godina.” Odnosno 1896. godine prema gregorijanskom kalendaru.

Ne zna se pouzdano ko je dao sagraditi mekteb iptidaiju, ali se sa sigurnošću zna da je to jedno od djela nekog od članova porodice Kučukalić. Poznato je da je Alijaga u svojoj vakufnami odredio da se od vakufskih prihoda izgradi ženski mekteb. Muška i ženska mekteb iptidaija otvorena je 28. septembra 1906. godine a u njenu izgradnju utrošeno je 16 000 kruna. Ovaj objekat je od 2012. godine ponovo u funkciji, te je u njemu smješteno dječije obdanište „Evlad“.

Alijaga Kučukačić zajedno sa svojim sinovima bezuslovno je pomagao rad kulturno-prosvjetnog društva Gajret, nastojeći tako da stimuliše omladinu iz reda bošnjačkog naroda na pohađanje srednjih škola i fakulteta, a sve s ciljem da se lakše uključe u privredni i kulturno-prosvjetni život Bosne i Hercegovine. Alijaga se upisao u kategoriju dobrotvora, tj. onih koji su izdvajali najveću sumu novca za rad društva, dok su se svi njegovi sinovi upisali kao utemeljitelji Gajreta na prostoru Brčkog.

Orginalni primjerak Alijagine vakufname čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, napisana je 1901. godine, na turskom jeziku. Za muteveliju vakufa je odredio najstarijeg sina Ibrahimagu, a dobrotvor je ovom prilikom uvakufio sljedeće nekretnine: 8 kuća na sprat sa vlastitim gradilištem ili bez njega, 3 prizemne kuće, 1 kuću sa magazom, 18 dućana, 1 pekaru, 2 kafane, 1 berbernicu, 1 prazno gradilište, medresu i 6 magaza ispod nje. Alijaga je uvakufio imovinu velike materijalne vrijednosti, čiju vrijednost je teško procijeniti. Tadašnje procjene se kreću u rasponu od osamdeset do sto hiljada kruna. Postoje podaci da je Alijaga ostavio određena vakufska dobra koja koja nisu sadržana u njegovoj vakufnami, kao što je primjer sa aktuelnim gradskim mezarjem, gdje je uvakufio najveći dio površine sa 8 katastarskih čestica.

Zaključak

Istražujući lik i djelo Alijage Kučukalića stiče se stav da se o njemu do sada jako malo istraživalo i pisalo, što je u krajnosti dovelo do određene anonimnosti ove značajne ličnosti bosanskohercegovačke prošlosti. Analizom dostupne građe dolazimo do zaključka da se Alijaga svrstava u red najznačajnijih historijskih ličnosti sa prostora Brčkog i njegove okoline.

Zahvaljujući trudu i upornom radu na polju trgovine, stekao je značajnu sumu novca, što mu je dalo dodatnog motiva da postane jedan od najvećih vakifa Bosne i Hercegovine. Alijaga je vremenom stekao znatne zemljišne posjede, do kojih nije došao ni čiflučenjem ni dobivanjem od strane države, nego isključivo kupovinom.

Ulagao je u obrazovanje budućih naraštaja, obnavljajući ili podižući objekte za tu namjenu, ali isto tako u samom začetku prepoznao je ideju društva Gajret, te je donirao značajnu sumu novca za njihov rad. Uporedo je dao sagraditi objekte razne namjene koji i danas krase Brčko, i to: hotel Posavina, zgrada Palestina, zgrada Ruždije, objekti koji se nalaze na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine Kučukalića (Kočića) kuća ili zgrada pošte, koji su nažalost u devastiranom stanju.

Uporedo sa svojim sinovima ostavio je traga i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima, vjerovatno nastojeći da na te prostore proširi svoj trgovački utjecaj. Nadamo se da će buduće generacije uložiti veći napor kako bi se u upotpunosti rasvijetlio život Alijage Kučukalića, kao i njegove porodice.

Članak je objavljen u Zborniku radova “Migracije i Brčko”.