U poodmakloj životnoj dobi, sa navršenih 95 godina, Elizabeta Trlin najstarija je aktivna članica Zeničke biblioteke, a kako, kroz smijeh, kažu uposlenici ove institucije, možda čak i najstarija osoba koja redovno čita knjige u cijeloj BiH. Lucidnost ove još uvijek mentalno visprene žene je zadivljujuća a njeni komentari, o knjigama koje redovito čita, zapanjuju svježinom i inteligencijom.
Njeno pamćenje je duboko i kada priča o svojoj prošlosti, ili činjenici da je najstarija ljubiteljica književnosti u Zenici, govori to sa sjetom pomiješanom sa očitom srećom. Ova rođena Sarajka, koji je cijeli životni i radni vijek provela u Zenici, čita redovno knjige koje joj, zbog problema u kretanju, donosi sin Dubravko.
Rođena Sarajka
Ne posustajući u njegovanju najdraže strasti Elizabeta Trlin, koju prijatelji, poznanici i uposlenici gradske biblioteke u Zenici zovu jednostavno Beta, sasvim emotivno kaže da ne prođe noć „a da pred spavanje ne pročita nešto iz knjiga“, koje, kako smo se uvjerili, drži kao najdragocjeniju svojinu na stoliću u svojoj sobi.
„Rođena sam u Sarajevu. U Zenicu sam došla poslije rata, otac mi je bio rođeni Čeh, a majka rođena Bečanka. Moj otac je bio mašinovođa i najbolje je znao o mašinama i Zenica ga je zvala rekavši da dođe i da vidi šta je sa mašinama, jer rudnik ne može da radi. On je došao i popravio mašine, i odmah nakon toga dobio je stalni posao.“
Život joj je, pripovijeda, bio zanimljiv ali ipak i pomalo jednoličan. Mladosti se prisjeća sa sjetom, priznajući kako je to bilo zanimljivo vrijeme. Nakon završetka srednje škole zaposlila se u opštini, a na mjestu šefa računovodstva dočekala je penzionisanje.
Radeći u opštinskoj administraciji imala je priliku učestvovati u svim procesima važnim za razvoj Zenice pa je bila jedna od osoba koja je bila direktno uključena u pokretanje inicijative za osnivanje gradske biblioteke.
Osnivala biblioteku
To je stvar na koju je veoma ponosna baš kao što je i ponosna na činjenicu da je član gradske biblioteke od dana kada je institucija i osnovana.
„To sam toliko insistirala na tome da se biblioteka osnuje. Ružno je sada reći, jer nema ljudi s kojima sam razgovarala tada na tu temu. Veoma sam voljela čitati i istina je da sam stvarala biblioteku“.
U izboru literature njeguje poseban čitalački ukus i uz jedno, damsko, izvinjenje priznaje da u posljednje vrijeme više čita stranu i prijevodnu literaturu. Prati i šta se dešava na drugim medijima, ali radio i televizija su u njenom svijetu uvijek iza čitanja knjiga. Ponosna je i na činjenicu što još uvijek ne treba medicinska pomagala kako bi uživala u literaturi.
„Mogu da čitam bez naočala. Ne volim naše pisce baš puno, više volim strane pisce. Najviše volim Sidney Sheldona.“
Prije nego je osnovana biblioteka, prisjeća se, teško se dolazilo do knjiga, ali dobro pamti da je najviše čitala u školi i da je tada mnogo više čitala domaće pisce. S pokretanjem biblioteke otvorio joj se jedan cijeli novi svijet i od tada, uglavnom, bira knjige sa zanimljivim sadržajem i dinamične fabule.
Danas, u devedeset i šestoj godini života, Elizabeta Trlin rijetko napušta kuću, sluh joj je oštećen i teško se kreće, ali umna lucidnost i vitalnost omogućavaju joj da uživa u čitanju.
Dubravko Trlin [Al Jazeera]I sin Dubravko ljubitelj književnosti
Knjige joj redovno donosi sin Dubravko, i sam ljubitelj čitanja, koji unosi neke detalje u majčinu pripovijest iz kojih se može nazrijeti kakav je život bio u Zenici, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. To je bio „uzavreo“ i dinamičan grad koji je, kaže Dubravko, privlačio obrazovane osobe, kakvi su bili i njegovi roditelji.
„Pošto sam ja rođen 1954. znam da su 1947. roditelji došli u Zenicu i mama se odmah, pošto je bila školovana, zaposlila se u Upravi prihoda. I otac je kao školovan čovjek odmah dobio zaposlenje. Uprava puteva je bila na mjestu gdje se danas nalazi biblioteka. I ona i otac bili su među prvim članovima biblioteke. I sam sam veliki i pasionirani čitalac. Još sam u školi počeo čitati knjige, a kasnije sam nastavio sa tom lijepom navikom“.
Danas, kada posjećuje biblioteku, uposlenici ga dočekuju sa radošću i poštovanjem, jer njegovo članstvo u biblioteci je nešto što se podrazumijeva. Bibliotekarke knjige za njegovu majku biraju pomno i sa ljubavlju.
„Ja donosim knjige za majku i svaka bibliotekarka zna šta treba uraditi. Svi je poznaju i znaju kakve knjige majka voli čitati. Sada čita malo sporije, ali ne prođe dan ili veče da se ne zabavi čitanjem“.
“Elizabeta Trlin je ponos grada Zenice i gradske biblioteke”, kaže direktor institucije Mithat Kasap, koji sa zadovoljstvom govori o mnogobrojnim aktivnostima koje biblioteka redovno sprovodi. Ipak, posebno je ponosan na činjenicu da je redovan čitalac i korisnik bibliotečkih usluga “gospođa koja živi drugu polovinu desete decenije“.
Ponos grada i biblioteke
„Drago mi je, i mi u biblioteci nastojimo da svake godine 15. januara, na Dan biblioteke, sjetimo se naših dugogodišnjih čitalaca. Gospođa Trlin je poseban slučaj i posebno je draga. Godinama je sama dolazila dogovarajući se sa kolegicama u biblioteci šta da čita. Već pet, šest godina ne dolazi u biblioteku, ali je nastavila čitati knjige. Sada čita knjige koje se mogu opisati kao lakše štivo i knjige koje žene preferiraju. Drago mi je da imamo ovakve čitaoce“.
“Poznavati Elizabetu Trlin je posebna privilegija, jer je njen način organizovanja života podsjetnik da se i u vremenu, koje svi olako atribuišu kao brzo, čovjek, ako to istinski želi, može posvetiti čitanju knjiga. Čitanje knjiga je njegovanje istinskih životnih vrijednosti”, kaže Kasap, pomalo ljut što se mlađe generacije okreću nekim profanijim vidovima intelektualne zabave.
Midhat Kasap [Al Jazeera]„Pošto je u školama i u kućama sve manje odgoja, a ponešto obrazovanja na nama iz ustanova kulture i pojedincima koji pišu o kulturi i književnicima ostala je misija da širimo lijepu riječ i branimo knjigu od ovih modernih napasti i skraćenih izdanja i svega što internet nudi. Hvala Bogu, knjiga je živjela i živjet će bez obzira na surogate i zamjenske knjige. Ono što radi gospođa Beta, i ono što radimo mi u kulturi, je jedna misija u funkciji očuvanja knjige i promociji onoga što ima trajnu vrijednost“.
Dok napuštamo dom skromne Elizabete Trlin ne možemo se oteti utisku da jednostavnost njenog življenja ima jednu posebnu vrijednost, a sreća, koja se vidi na njenom licu, dok priča o sadržajima omiljenih štiva, dokaz je da će knjige i književnost ipak preživjeti ova informatička vremena.
