Prije nekoliko dana, prilikom zasijedanja brčanske Skupštine, novoustoličeni zastupnik Bahrija Ribić se osvrnuo na dopis koji se odnosi na status nacionalnih spomenika u Brčko distriktu BiH. U tom dopisu je tabelarno navedeno na kojim adresama su se nekad nalazili ti spomenici, pa onda kaže da su bili u ulici đenerala Draže Mihailovića; u ulici Srpskih oslobodilaca itd., te se navodi na kojim adresama su ti spomenici danas.
Piše: Hakija Karić
Ribić je istakao kako je navođenje tih nekadašnjih imena, posebno za Bošnjake, neprihvatljivo i uvredljivo, i da je „za sve narode koji žive na području Distrikta puno ljepše čuti umjesto ulica đenerala D. Mihailovića – Bulevar mira; umjesto ulica srpskih oslobodilaca – Bosne Srebrene, itd“.
Na fonu Ribićevog razmišljanja je većina Bošnjaka – a ubijeđen sam da i među drugim narodima ima osoba koje razmišljaju poput njega. Svako spominjanje tih imena u javnom diskursu, pogotovu spominjanje Draže Mihailovića, budi sjećanja na strahote u 2. sv. ratu, a posebno na masovne zločine u posljednjem ratu od 1992. do 1995. koje su počinili zlikovci, klanjajući se liku i djelu tog četničkog zločinca.
To što su D. Mihailovića srbijanske nacionalističke vlasti i politike 2015. godine rehabilitirale te uzdigle na nivo nacionalnog heroja, ne umanjuje njegove dokazane historijske kvalifikacije koje su ga desetljećima „krasile“ – sluga okupatora, narodni izdajnik i ratni zločinac.
(Ne)namjeran propust
Da li je u dopisu, koga je Ribić pomenuo, traženo da se navedu nekadašnje i sadašnje adrese nisam upućen, ali svakako sam iznenađen da je postojala potreba da se ističu bivši nazivi tih lokacija, i za taj (ne)namjeran propust sigurno bi trebao neko odgovarati.
Spomenuta imena su bila aktuelna samo u periodu dok su „oslobodioci“ Brčkog imali puške u rukama, te nekoliko godina nakon završetka rata – sve dok su mislili da je Brčko 1/1 njihovo. Povratkom velikog broja prijeratnih stanovnika Brčkog na svoja ognjišta s kojih su ih 1992. „oslobodioci“ protjerali, te uspostavom Distrikta, pomenuti nazivi su odrstranjeni i dislocirani na smetljište historije, ali izgleda da nisu dislocirani iz glava pojednih osoba, čak ni iz glava onih koji obnašaju i najveće funkcije u našoj multietničkoj lokalnoj zajednici, i koji bi trebali težiti na smirivanju nacionalnih tenzija, a ne svojim nepromišljenim izjavama stvarati još veći jaz i nepovjerenje.
Tu prvenstveno mislim na predsjednika Skupštine, Sinišu Milića koji se ubrzo referirao na Ribićevu izjavu rekavši kako vi (Bošnjaci) „morate shvatiti da ono što je vama dobro, meni nije, i obratno..“.
Naknadna pamet
Ne bi bilo zgoreg napomenuti gospodinu Miliću i svim ostalim milićima, da u krojenju zajedničkog socijalističkog historijskog naslijeđe mi (Bošnjaci) smo učestvovali u zanemarivom procentu, a pogotovu nismo bili u poziciji da ga mijenjamo i „nadograđujemo“.
Vi ste tada, kao najmnogobrojniji narod, mahom radili po svom ćeifu i nahođenju, a onda ste se nakon toliko desetljeća uhavizali, tj. dosjetili pa revidirali historijske činjenice, i tu vašu naknadnu pamet niko iz vašeg okruženja niti želi niti mora da prihvati, a pogotovu mi Bošnjaci ne moramo, jer smo upravo mi platili najveću cijenu vjerovanja u vaše bajke o „zajednici ravnopravnih naroda i narodnosti“.
Otisak.ba
