Nekako s ljeta 1989. moga rođaka Osmana Đ. spopadne “belaj” pa nakon kraćeg boravka u brčanskoj, hitno transportuju u vukovarsku bolnicu zahvaljujući ažurnosti njegovog zeta Taiba R., jer su tamo bili bolji uslovi za teže operacije, te oporavak i rehabilitaciju nakon udesa u saobraćaju.
Tekst i foto (privatna arhiva): Hakija Karić
Zbog naše krvne povezanosti, a i iz razloga što smo se još od djetinjstva družili, naročito u to momačko doba s kraja 80-ih godina prošlog vijeka, često sam Osmana, nakon što se „vratio“ iz višednevne kome, u Vukovaru posjećivao boraveći po cijele dane s njim u bolničkim odajama, bodreći ga da odsaburi i što prije oporavi, kako bi opet mogli nastaviti dalje s onog mjesta gdje smo „zaustavljeni u pokretu“, te kobne noći u Brki ispred „Kaćine kafane“ gdje se desio taj udes.
Rođak Osman je bio „omanji“ rastom, ali izuzetne fizičke spremnosti što je svakako imalo pozitivan utjecaj na oporavak i zarastanje rana. Ta snaga, uz hrabrost i želju, te izuzetno dobra i stručna bolnička usluga, su bile osnovne sastavnice oporavka koji je tekao ubrzanim koracima i po planu.
Jaran Dževad
Igrom slučaja u Vukovaru smo imali zajedničkog druga Dževada Dž. s Broda (prigradsko naselje kod Brčkog), koji je radio u jednoj od mnogobrojnih „Bimeks“ (Brčanska industrija mesnih proizvoda – preduzeće s ogromnom infrastrukturom, voznim parkom, kooperantima i velikim brojem zaposlenih, kako u Brčkom, tako i diljem bivše nam zajedničke države) prodavnica u kojoj su se prodavali raznorazni proizvodi iz asortimana ovog tada privrednog giganta.
Dževad je u toj prodavnici bio šef prodaje i boravio je mahom cijelu sedmicu u Vukovaru a povremeno je, većinom za vikend, dolazio u rodni kraj, na Brod, gdje smo ga, uz mnoge druge Brođane (Mire, Zima, Teli, Fahre, Eso … ) i upoznali, a gdje drugo nego na igrankama u njihovom Mjesnom domu.
Brođani su bili “opasni” i ako nisi poznavao nekoga od njih bilo je “rizično” dolaziti na igranke “nepozvan” i “otimati” njihove cure. Nakon igranke začas, negdje u mrakači, padne “klofanje” kao opomena za sljedeći put. I tako, igrom slučaja upoznali smo, nakon početnih “obilazaka” Broda, i Dževada, koji je bio malo stariji od nas, kao i još bezbroj dobrih momaka, te smo prošli bez “posljedica za naša leđa” i čast, te ubrzo postali njihovi stalni i radoviđeni gosti. To da su se i brođanske cure radovale našem dolasku na igranke – spominjem samo usput!
Grad Vukovar
Kao grad, Vukovar mi se tada baš svidio. Široke ulice, „vesele“ fasade, nepregledne aleje, solidna infrastruktura s visokim zgradma ali bez pretjerivanja te mnogobrojnim zdanjima kao svjedocima o prošlim vremenima i vladarima. Sve mi je to nekako bilo blisko, nalik na Brčko uz skoro identičan broj stanovnika i broj zaposlenih radnika. Sami Vukovarci su mi bili kao raja, uz ogroman broj sličnosti s nama s onu stranu Save – srdačni, veseli, pitomi, susretljivi i pomalo „usporeni“ pogotovu u razgovorima te meračenju, što je svakako i jedna od odlika nas Bosanaca.
Neka svoga…
Dževada su u Vukovaru svi znali. On je bio insan o seb´ – pri seb´, što su Vukovarci svakako cijenili te se na momente činilo, dok sam posmatrao i slušao kako se jedni prema drugima ophode, da je jedan od njih. Pored toga, mnoge mušterije koji su dolazili u Bimeksovu radnju su bili uposlenici vukovarske bolnice i rijetko ko od njih nije poznavao Dževada-Brčaka. Zahvaljujući tom ugledu, a znajući da je Osman Dževadov zemljak, Osman je dobio još bolji tretman i svakako je i to imalo uticaja da se oporavi u rekordnom roku. Naravno, kad god su mu prilike dopuštale i Dževad je u bolnici posjećivao Osmana, što je mene ali i njegovu familiju posebno radovalo jer, kad nas nije bilo tu, pri ruci je imao nekog „svog“.
I tako, Osman se oporavi i nastavismo gdje smo stali. Dževada smo povremeno viđali, mahom kada bi vikendom dolazio na Brod. Znalo se s njim i ostalim Brođanima i meračiti do dugo u noć, uz evociranje uspomena iz neto prošlog vremna.
Zadnji put u „onom“ Vukovaru
Ja sam u „onom“ Vukovaru zadnji put bio nekako pred kraj 1990. godine. Imao sam „čudno“ auto (unikat u BiH – SAAB 99GL) pa kad mi zaškripi za neki dio, „hodaj“ okolo i moli Boga da negdje nešto u okrugu od 100 km nađeš. Auto je 1978. iz Švedske uvezao kao nov primjerak poznati akademski slikar Ismet Mujezinović, a nakon njega Saab je bio u vlasništvu direktora tuzlanskog grafičkog Zavoda i kao trećem dođe meni „u šake“ 1989., zahvaljujući mom babi Asifu – ljubitelju švedskih „makina“.
I tako jednom zafali mi neki dio te me uputiše u Osijek a ja na povratku mahsuz malo do Vukovara i Dževada na „čašicu eglena“, te negdje pred sumrak na gas za Brčko. Tada sam posljednji put prije rata bio u Vukovaru i posljednji put vidio jarana Dževada.
Počelo je
U ljeto 1990. sam počeo raditi u Austriji, ali ništa me nije moglo spriječiti, samo ako je postojala mogućnost, da često iz Filaha (Villach) preko Slovenije i Hrvatske putujem za Bosnu.
Ubrzo krenu „halabuka“, te se Slovenci odvojiše od „nas“/ostatka SFRJ, i sve se dešavalo pre mojim očima jer sam se tih dana (laganica obučen kao da sam krenuo na Havaje, a ne u krizom/ratom zahvaćeno područje) zadesio u Sloveniji.
Na sve strane barikade, „tertitorijalci“ naoružani do zuba, protivtenkovski ježevi, netom iz JNA aviona raketirane kolone automobila i kamiona. Sreća u nesreći da sam imao aparat te sam napravio nekoliko fotografija koje su, gledajući s ove distance, postale vrijedna arhivska građa, mada u tim momentima na to uopće nisam mislio nego mi je bilo bitno da fotkam za uspomenu, te da što prije napustim Sloveniju i dokopam se Hrvatske. To mi je, na svu sreću, nakon skoro cijelog dana „vrljanja“ po sporednim i jedva prohodnim putevima i puteljcima i uspjelo. Kada sam ugledao granični prelaz Bregana (ulaz u Hrvatsku iz pravca Ljubljane) kao sam sam već bio u Brčkom.
Balvan revolucija
Nakon Slovenije krenu pobuna Srba zvana „balvan revolucija“ u Hrvatskoj a ja ti opet gari ka Bosni dok se moglo auto-putom „bratstva i jedinstva“, a kad je i on blokiran, onda „Podravskom magistralom“ čija ruta je „udarena“ još u rimsko doba i povezivala je istočni i zapadni dio Hrvatske preko Koprivnice, Virovitice, Osijeka, Vukovara i sve do Iloka.
Bilo je teških i kriznih momenata koje sam, vjerovatno nošen mladošću i ludošću, savlađivao. A kad se sada sjetim jeza me obuzme jer sam (sa Saab-om) negdje oko Virovitice „progulio“ nekih 3, 4 km na svoju odgovornost i na svu sreću uspio, iako su postojale realne šanse da me neka četnička zolja „očeše“, te naprasno prekine to moje „hodanje“ tamo – ovamo kroz ratom zahvaćenu Hrvatsku.
A šta ako…?
Nekako baš u ovo doba, novembra 1991. godine, zadesio sam se, došavši opet preko Podravske magistrale, u zavičaju. Većina mostova na Savi je bila oštećena ili porušena i jedino se kod Slavonsko/Bosanskog Broda moglo ući ili izaći iz BiH.
Sumorni i teški dani, obojeni strahom i upitanošću: A šta ako i u Bosni pukne? Lično sam se nadao da će nas „halabuk“ zaobići, ali nešto mi je u podsvijesti govorilo: da Bogda da će nas zaobići. Nije zaobišlo ni 7, 8 generacija naših predaka prije nas, pa što smo to mi „bolji“ da nas zaobiđe?
Tih dana boraveći u rodnom kraju danonoćno je „gudilo“ preko Save i ta „gudljevina“ nam je postajala sve bliža. Nedugo zatim desi se tačno na današnji dan (18. novembra 1991.) dok upravo završavam ovaj tekst, pad Vukovara i gledajući te strašne slike ljudskog ništavila i barbarstva, napisao sam pjesmu „Vukovarska noć“, kao krik u nemoći i moje ljudsko NE destrukciji i svemu onome što nanosi bol i patnju nedužnima.
Baš u to vrijeme većina međusobnih razgovora referirala se na tešku i neizvijesnu (ekonomsku i sigurnosnu) situaciju u BiH, rat u Hrvatskoj uz nezaobilazno: šta ako i kod nas zapuca?
Pitam se a iskreno mi je i dandanas to zagonetka, zašto tada većina moji sagovornika (prijatelja, rođaka, poznanika i sve do jednog Bošnjaci) nije bila spremna da se suoči s činjenicom da bi i kod nas moglo planut, čak šta više, veliki broj njih je govorio: jam´te „cirkusa“ i izmišljanja, ne navlač´te belaj bezveze, neće kod nas, kome smo mi krivi da bi nas bizuhurio?!?
Prasak
Međutim, nakon samo 5 mjeseci PUKLO je i kod nas a PRASAK je bio kosmičkih razmjera. Nespremni, naivni i nemoćni bili smo poput kurbana i samo zahvaljujući odvažnosti i nadljudskoj hrabrosti najboljih bosanskih sinova/gazija (kojima svakom na pose treba odati počast, a ne samo parcijalno po nekim zaslugama) opstali smo, Bosna (i Hercegovina) je opstala.
Imamo državu, lične karte, pasoše i vanjske granice. Unutrašnje uređenje BiH je nakarada svoje vrste (malo i našom, ali većnimo zaslugom drugih) no, ONA – BOSNA I HERCEGOVINA živi kao trajna kategorija naše postojanosti.
Opet u Vukovaru
Nekoliko godina nakon rata opet sam bio u Vukovaru. Nije bilo jednostavno jer su me emocije „kršile“ gledajući obnovljeni, ali osakaćeni Grad. I pored novih ulica, šarenih fasada i stabala, ožiljci rata su ostali u duši Grada i u dušama Vukovaraca. To više nije bio onaj Dževadov Vukovar, a i on je nažalost slično prošao kao i Vukovar – odmah s početka rata u Brčkom doživio je teško ranjavanje na liniji odbrane te je, zbog težine povreda jedva preživio i izmješten je čak do daleke Amerike. Sudba je tako htjela pa se od kraja 1991. više nikad nismo vidjeli.
Moj rođak Osman je još uvijek „živahan“ i bori se sa životom na svoj način. Porodičan je čovjek koji s porodicom živi u rodnom mjestu, i siguran sam da ga „žigovi“ u koljenu te glavobolja (pod kontrolom ih drži tabletama od kako je izašao iz bolnice) podsjete na ono kobno ljeto 1989. godine, te dane provedene u bolnici.
A ja? Ja trgam sjećanja od zaborava i pokušavam „zapisima“ ostaviti trag na neka prošla vremena, događaje i drage osobe.
Izmigoljavanje
Što se pjesme „Vukovarska noć“ tiče, dugo je čamila negdje u prikrajku i tek se prije 11 godina „izmigoljila“, tražeći svoje mjesto u nekoj od mojih budućih knjiga. To „izmigoljenje“ se desilo slučajno za šta sam zahvalan pokojnom čika Voji (mr. Vojislav Vujanović/Greda, Bosanska Gradiška 1937.- Sarajevo 2018.)
S ovim našim velikim poznavaocem teatarskih i likovnih „čarolija“, te orijentalnim filologom, družio sam se često na mnogim manifestacijam u BiH, a pogotovu smo se intenzivno družili na Susretima pozorišta BiH u Brčkom gdje je on godinama bio nezaobilazni faktor kao teatarski kritičar. Naše zajedničko i višegodišnje pisanje u „Biltenu“ pozorišnih susreta, zbližilo nas je i kao kolege ali i kao insane, tako da smo jedan prema drugom, od upoznavanja pa do njegove smrti, gajili veliko poštovanje.
Spremna za vječnost
Član redakcije i našeg pozorišnog Biltena zadnji puta sam, uz čika Voju, bio prije 11 godina. Novembar je bilo lijep te godine, te smo puno slobodnog vremena provodili zajedno. Provozao sam ga zavičejem (o tome već postoje dva priloga objavljena na stranicama Otiska) sve do Ratkovića, Čelića i Koraja kao i kroz moju rodnu Palanku, a nakon jednog takvog druženja dotakli smo se i poezije.
Čika Vojo je bio upoznat da sam, između ostalog i pjesnik, a odavno se znalo da su mu pjesnici na posebnom mjestu u srcu. Pričajući tako o poeziji, pred nas se izmigolji i moja pjesma „Vukovarska noć“ te smo na nju potrošili nekoliko rečenica. Čika Vojo mi je predložio da na nekoliko mjesta uradim manje intervencije, što sam svakako i učinio, a nakon što je ponovo pročitao pjesmu, reče: sada je „spremna za vječnost“!
Gluho doba dana
I eto, pjesma je čekala sve do prošle godine i svoje mjesto nađe u mojoj 10-oj, jubilarnoj knjizi (od tog šest knjiga poezije) „Gluho doba dana“.
Danas, na dan pada Vukovara, pjesma se iz knjige „izmigolji“ i pronađe svoje mjesto u ovom mom sjećanju, kao podsjetnik na ta teška vremena, ali i kao podsjećanje na drage ljude kao što su moj jaran Dževad, rođo Osman, čika Vojo i mnogi, mnogi drugi.
Vukovarska noć
Te noći
Umirao je Grad
Krvave ralje varvara
Do neba se čula
Cika hrastovih grana
I plač kestenova
Posvuda gorjele vatre
Pekla se savjest
Na žaru besmisla
Oporo crnilo
Prekrilo vasionu
Grad je bio pust
Ostalo mu
Samo ime
(1991.)
(Hakija Karić/Gluho doba dana
Izdavač: Književni klub P. N./Brčko distrikt BiH, 2022.)
Otisak.ba
