Dirljiva priča imama u džematu Ograđenovac Fuada Hamzabegovića

Fuad Hamzabegović (Foto: Arhiva)

Fuad Hamzabegović, imam u džematu Ograđenovac, podijelio je sa prijateljima na društvenoj mreži Facebook dirljivu priču koju, uz dozvolu porodice, prenosimo u cijelosti.

  • Vijest o smrti mog džematlije, prijatelja i brata slobodno mogu reći, Sabrije Osmanbašića, potpuno me je bacila u trans. Težak sam na suzi ali juče su mi tekle nekontrolisano, jecao sam kao dijete. Zajedno smo se liječili od Kovida-19 u brčanskoj Bolnici, sa teškim upalama pluća i svega popratnog što ta opaka bolest sa sobom nosi.

Nikad neću moći zaboraviti trenutak kada su mene negdje iza pola noći 18. marta u teškom zdravstvenom stanju uveli u bolničku sobu da me smjeste, ja onako bolestan i izgubljen sa maskom na licu malo sjedoh da se odmorim, poznadoh r. Sabriju leži na krevetu, i gleda me, nije me odmah prepoznao sigurno zbog maske, pa kad skonta, kaže mi efendija jesi li to ti, rekoh, jesam, zar si i ti ovdje zaglavio, jesam eto reče, i kaže meni nije mi nimalo drago što si bolestan ali sam se obradovo kad sam tebe vidio, bila mi je briga koga će mi u sobu dovesti, pa on meni iako sa maskom za kisik na licu i vidno od temperature iscrpljen skače da me lijepo dočeka, da mi napravi da se i ja od tog šoka, samog dolaska u bolnicu oporavim.

Tri dana smo zajedno proveli ja i moj Sabrija u toj dvokrevetnoj sobi, iskreno razgovarali, pomagali jedan drugom kako i koliko smo mogli u datom trenutku, planirali povratak kući svojim porodicama i poslu, on je posebno kao insan isticao ponos na svoju suprugu, i djecu, govorio je kako dobro uče i tako. Iako je on bio teži bolesnik od mene, iz poštovanja prema meni kad bi mi papuča otišla dublje pod krevet, higijeničarke ih sklone kada brišu, a ja hoću da ustanem i da se obujem, on skoči i meni dohvati i namjesti da se obujem. Ko dva rođena brata smo se zavolili vjerovatno u toj našoj zajedničkoj muci i borbi da se ozdravi odnosno da se preživi i da idemo svojim kućama, poslu i porodicama.

Dao mi je dvije bijele “lacoste” majice, pošto ja nisam bio spreman za bolnice, nisam ni znao da ću tu noć biti hospitalizovan u bolnici, mislio sam da ću nakon pregleda u Kovid ambulanti dobiti neku terapiju i ići kući, kaže ja imam tih majica dosta. Znao sam da r. Sabrija ima šuru dr. Dauta koji radi u bolnici kao ortoped, često su mu sestre donosile pune kese “koješta”, vjerovatno dr. donese i preda sestrama koje su nas njegovale besprekorno.

Treću ili četrvrtu noć oko ponoći dođoše da Sabriju voze negdje, hajd reko možda ga vode na Covid odjel na neuru, reko bit će bliže šuraku da ga malo bolje nadgleda, to sam odmah pomislio, bilo mi je žao ali mislio sam u sebi neka nek se čini sve samo da se što prije ozdravi i bježi iz bolnice. Kad je pošao i počeo spremati stvari uz pomoć sestara reče meni: “Efendija uzmi šta ti treba, ja sam svašta nanio, kao miš navukao u kasetu i okolo”, rekoh neću, jer su i meni slali moji ono što mi je bilo potrebno. Tu noć smo se rastali i poželjeli brzo ozdravljenje jedan drugom i skori susret u našem Ograđenovcu izliječeni i sa svojim porodicama. Ništa nismo slutili ni ja ni on, da bi tako moglo tragično završiti. Nisam uzeo njegov broj telefona u onom žalu što me r. Sabrija ostavi sama u sobi, počeo sam se brinuti koga će mi sad dovesti u sobu, bolesnici novi samo dolaze, ma hajd reko tu je on blizu, ja ću nekako preko sestara ili nekog iz Ograđenovca saznati broj telefona pa da se čujemo i pitamo za zdravlje, saznao sam nekako broj, pisao poruke, ali odgovora nije bilo, Rahmetli Sabriji je se stanje izgleda naglo pogoršalo i preselio je na vječni svijet a da se više nikad i ne čusmo pa ni preko poruke.

Toliko mi je žao da sam ne znam kako ću podnijeti sve ovo, još sam se više opteretio psihički, ne znam kako sve ovo prebroditi ovdje u bolnici a da u pameti ostanem, pijem i lijekove za smirenje, nije me smrti strah, valja mrijeti kadli tadli, ali insan ko insan u prirodi mu je da voli, da žali i ispoljava emocije. Sabrija brate moj, plaho me je tvoja smrt pogodila, izgleda da ti ni na dženazu neću moći doći, neka ti Allahov Veliki rahmet i magfiret, neka Dragi Bog tvojoj porodici podari vjerničkog sabura i upute Amin.