Daut i Dane: Najbolji (ne)prijatelji

Oktobar 1992. godine, rat u BiH. Susreću se dva vojnika. Bošnjak Daut je brži i “ubija” Srbina Daneta. Četrnaest godina kasnije Daut u kafiću prepoznaje Daneta: “Ja sam te ubio!”, kaže mu. “Kako si me ubio, kada vidiš da sam živ?”

Rat se odavno završio. Daut je ostao živ. Preživio je i pakao Srebrenice. Nekoliko godina proveo je u Švedskoj i vratio se. Prvo je u Brezi kod Sarajeva kupio kuću, pa se kasnije vratio u svoje Skelane na Drini. Otvorio je farmu krava, prodaje mlijeko i bavi se poljoprivredom. Jedno veče sjeo je da popije kafu sa društvom u kafani, kad ulazi čovjek, pozdravlja sve i sjeda za drugi sto. Daut nije mogao da vjeruje očima.

“To je čovjek kojeg sam ja ubio, kažem društvu. Smiju mi se i vele: “Kako si ga ubio kad vidiš da hoda, živ je”. Ne mogu da vjerujem i prilazim neznancu:

“Ja sam tebe ubio, kažem mu”, čovjek se smije i odgovara: “Kako si me ubio, kada vidiš da sam živ?”

U prvi mah nevjerica. Riječ po riječ i sve postaje jasno. Daut iznosi sve detalje njihovog prvog susreta, piše DW.

Nema ni srpskog vojnika ni puške

Daut Tihić: “Jarane, ja sam tebe ubio!”

“Sa porodicom sam iz rodnih Skelana, na obali Drine, izbjegao u planinu u selo Miholjevine. Čini mi se da je to bio oktobar ’92. godine. Saznali smo da Srbi spremaju napad na sela Joševa i Jagodnja. Krenuo sam sa nekolicinom vojnika u pomoć mještanima tih sela. Sa uzvisine sam gledao kako se srpski vojnici raspoređuju za napad. Odjednom na nekoliko metara ispred mene, kao iz zemlje iznikao, pojavio se srpski vojnik, pridižući se iz klečećeg stava sa puškom u rukama. Zapucao sam rafalno i pogodio ga u prsa. Pao je na leđa. Bio sam ubijeđen da je mrtav, jer sam mu se dobro zagledao u lice. Zapucalo je i dole oko sela. Ne vidjevši druge vojnike, krenuo sam dalje sa namjerom da po povratku uzmem pušku od ovog kojeg sam ubio. Borba nije dugo trajala, odbili smo napad na sela, jer je iznenađenje izostalo mojom pucnjavom. Na povratku, vidio sam da nema ni srpskog vojnika ni puške. Pomislih da su ga njegovi izvukli. jer sam po uniformi znao da se radi o nekoj specijalnoj jedinici. Oni imaju običaj da zabace kuku pa onda svoje mrtve tako izvuku”, priča Daut Tihić.

Dane Vasić, kako se ispostavilo da se zove „ubijeni” , sad je siguran u istinitost priče i postaje ozbiljan, led se otapa kad Daut kaže da mu je iskreno drago što je živ, da ga nije ubio i da ne mora ga nositi na duši. Slijedi i zvanično upoznavanje. Po balkanskom običaju popila se po jedna rakija – bio je to početak novog prijateljstva.

Dane Vasić: “Kako si me ubio, kad sam živ!”

Priču dalje nastavlja Dane Vasić: “Zbog stalnih napada iz tih sela planirali smo akciju i ja sam kao neko ko poznaje teren krenuo u izviđanje. Imali smo sve informacije i to je trebala biti rutinska akcija. U jednom trenutku nešto je u mojoj blizini krcnulo. Okrenuo sam se i vidjeo čovjeka sa puškom uperenom u mene. Zbog sličnih uniformi nisam u trenutku siguran je li “naš” ili “njihov”. Taj trenutak neodlučnosti je bio presudan da on bude brži inače bih ja njega ubio. Nisam čuo pucanje samo sam vidio da cijev njegove puške vibrira. Osjetio sam strašan udarac koji me odbacio unazad nekoliko metara i to je sve čega se sjećam. Kad sam došao sebi sazao sam da su me „moji“ izvukli, vidio sam poderan pancir koji je zaustavio metke i raskomadan kundak od puške. To me je spasilo. Imao sam sreću da ostanem nepovrijeđen“, kaže Dane Vasić.

Prijateljstvo i zajednička ulaganja

Nakon susreta u kafani Daut i Dane postaju prijatelji, počinju sarađivati i čak praviti planove za budućnost: za zajednička ulaganja. Dane živi na drugoj obali Drine u Bajinoj Bašti u Srbiji. Bavi se otkupom ljekobilja, šumskog voća i plodova, ima vlastitu hladnjaču i lanac trgovina suvenirima.

“Planirali smo da otvorimo zajedničku firmu koja bi povezala ove aktivnosti iz poljoprivrede kojim se ja bavim i ove i privredne koje ima Dane”, kaže Daut. Uradili smo već projekat da pogon bude na Kragivodi (op. autora Planinaska visoravan na polovini puta Srebrenica-Skelani), ali to je trenutno na čekanju zbog ovih političkih previranja u lokalnoj administraciji“, piše DW.

“Došlo je do tog nekog zastoja, ne znam zbog čega ali znam da nije do nas jer mi smo riješeni da sarađujemo i siguran sam da ćemo u tome uspijeti”, kaže Dane. “Čini mi se da naša saradnja i dobri odnosi nisu po volji nekima i na to ne gledaju blagonaklono. Draže bi im bilo da se mi svađamo i da svako živi u svom nacionalnom toru, kako bi oni lakše vladali”, primjećuje Daut.

Dane klima glavom i dodaje: “Počeli smo otvoreno razgovarati o tome, ko je gdje bio, šta je radio u ratno doba. Ja nemam čega da se stidim. Nisam uradio ništa loše i nezakonito. Bio sam vojnik i nosio pušku, kao i on. Pucao sam u vojnika, vojnik u mene, jednostavno rat je takav, moraš se tako ponašati. Pucaš da ne bi bio upucan”, kaže Dane. “Ima izreka, zavadi pa vladaj. Ja mislim koliko je Daut želio rat toliko sam ga i ja želio. Rat nam nije trebao jer nikad nikom ništa dobro nije donio. Moja poruka bi bila da onaj ko želi rat, rat mu u kući bio“, zaključuje ovu neobično priču o najboljim (ne)prijateljima Dane Vasić.

Po istinitoj priči Daneta i Dauta snimljen je dokumentarni film pod naslovom (Ne)Prijatelji koji će biti promovisan 13. augusta 2017. godine u programu Sarajevo film festivala.