More

    DANI PONOSA I SLAVE: Veličanstveno vrijeme borbi i snova o slobodi, spomenuti i pojedini brčanski heroji/FOTO

    - Advertisement -

    Danas je previše onih koji okreću glavu od časne i herojske odbrane Bosne i Hercegovine, a kao da je malo onih koji se sjećaju epskih bitaka Armije RBiH od Sarajeva, preko Teočaka, Mostara, Brčkog, Bihaća….

    Piše: Sead Omeragić/STAV

    Agresiju na Bosnu i Hercegovinu pamtim i živim s tim vremenima. Napisao sam više od šezdeset ratnih reportaža i desetine drugih tekstova o ratu. Počesto se sjetim tih boraca s kojima sam bio u rovovima i osjećao se uzvišeno uz njihove hrabre duše. Vraćajući se nakon nekoliko mjeseci na ista ratišta, saznavao sam da su neki poginuli u stalnim bitkama, da su drugi ranjeni. Ali, ondje sam nalazio ljude s istim elanom, spremne borbu za svoju Bosnu. To je bilo veličanstveno vrijeme kada smo sanjali slobodu.

    Danas mladi i mnogi stariji koji su prognani završili razbacani širom svijeta ne znaju kroz kakvu je patnju prošao narod što je ovdje ostao da se bori za opstanak. Bile su to godine smrti, gladi, bez lijekova, kad se umiralo od običnih rana, s nekoliko metaka… Ne znam je li ijedan narod tako skupo platio svoju slobodu. S toliko mučki ubijenih civila, s toliko silovanih majki i djevojčica, poginulih boraca…

    Ovo su slike rata protiv Bosne i Hercegovine i protiv njenog najbrojnijeg naroda. O tome kako se stvarala i borila Armija Republike Bosne i Hercegovine.

    Sjećam se priče o časnom oficiru Fikretu Ćuskiću. Bio je komandant u novembru 1992. godine formirane 17. krajiške brigade. Bili su počeci u kojima je rasla Armija RBiH. Javljali su se sa svih strana dobrovoljci, dvostruko je više bilo ljudi spremnih za borbu nego pušaka.

    Na kraju zime 1993. godine, na visočkom ratištu Fikret Ćuskić obilazio je postrojenu brigadu hrabrih Krajišnika. Iznenada je zastao. U stroju je primijetio vojnika dobrovoljca i nasmiješio se: “Vojniče, nevjerovatno je kako sličiš mom prijatelju i komandantu Mehmedu Alagiću.” Vojnik se nasmijao i odgovorio: “Taj sam, Ćuska.”

    Zagrlili su se srdačno i Ćuskić je vojnika izveo pred stroj hrabrih Krajišnika:

    “Od danas, ovo je vaš i moj komandant Mehmed Alagić.”

    Tako je počela legenda o slavnom bosanskom generalu Mehmedu Alagiću.

    Sjećam se tih ratnih slika…

    Kapetana Rašida Žižića upoznao sam na brčanskim prvim linijama. Bio je komandant strašnog Prvog bataljona slavne 108. brigade. Visok, uspravan i prodornog glasa. Pričao mi je o jednoj od velikih bitaka, kakvih je u Brčkom bilo prečesto. Položaji su zasipani salvama granata, pa je veliki broj ranjenih diktirao povlačenje. Trebao je ostati jedan borac koji će ostalim štititi odstupnicu. Ostao je za mitraljezom Zijad Kandić. I dok su se povlačili s ranjenim, borci su iza sebe čuli pjesmu: “Selam ćete mojoj staroj majci”!

    U toj dubokoj noći, uz štektanje mitraljeza, prolamao se Zijadov glas.

    Nakon jednog od mojih povrataka u Brčko saznam da je poginuo Kapetan Rašid Žižić. U borbi prsa u prsa sve se izmiješalo. Kad je odbijen prvi napad, nije više bilo municije. Trebalo je zaštititi i izvući mladost i Rašid je jurnuo rovom u smrt pucajući iz pištolja u četnike, psujući i proklinjući ih. Jedan je borac vidio kad ga je sasjekao rafal.

    Rašida Gušu upoznao sam u svom prvom dolasku u Brčko. Već tad je bio živa legenda. Pričao mi je da je radio u Austriji i imao lijep život, a onda je stigla vijest da su mu brata zaklali četnici. Vratio se u Brčko i dobio bratovo tijelo s otkinutom glavom. Isplakao se i počeo svoju borbu. Prkosio je smrti iz dana u dan. U jednoj akciji ranjen je u nogu i smješten u bolnicu. Kad je stigla vijest da je palo Boderište, koje je držao HVO, skočio je iz kreveta, uzeo svoju pumparicu i krenuo s 19 dizdaruških sokolova u vraćanje izgubljenih položaja. Odmah je zoljama uništio dva tenka i pragu, izašavši na čistinu, pred cijevi grdosija.

    Farid Mujkanović, slavni komandant 108, trčao je za Rašidom. Vidio ga je kako leti iznad rovova i puca u četnike koji su već bili ušli u rovove. Sve vrijeme za Gušom je lebdio poput zmaja na vjetru zavoj koji se odvijao s ranjene noge. “Ne sjećam se da sam vidio takvog ratnika i takve hrabrosti”, pričao je kasnije Farid. Boderište je vraćeno.

    U jednom susretu Rašid mi je rekao: “Prije mogu poginuti od cigle s krova, nego od četničkog metka.”

    Iz noći u noć, nakon akcija, igrao je ruski rulet sa svojim koltom. Jednom je pištolj opalio i nestalo je jednog od najvećih bosanskih ratnika.

    Pored svih smrti, u Brčko se ipak vraćao život. Do sredine 1993. godine na brčanskoj slobodnoj teritoriji se rodilo više od 500 beba. Porođaji su obavljani u garažama i podrumima. Dr. Nedret Mujkanović obavio je više od 1.300 operacija bez narkoze. Nema ni hrabrog doktora Nedreta.

    Zapisao sam: “Jedva izdržavam noći u kojima mi pred san stižu borci s kojim sam bio u rovovima, a koji više nisu među živima. Ljudi čijoj sam se hrabrosti divio nestajali su jer su stali pred zlo koje je prijetilo uništenju njihove domovine i njihovog naroda. Smrt me prati, smrt mi se ruga i ne da mi mira. Ponekad pomislim da će me neka moćna ruka probuditi iz ovih noćnih mora. Ali, ta će ruka pričekati. Previše sam blizu rovovima, previše ponosnih i hrabrih ljudi znam da bi me smrt ostavila na miru.”

    Sjećam se Zije Kovačevića, hrabrog i stasitog Krajišnika. Upoznao sam ga u Zenici i kasnije i na položajima, negdje u srednjoj Bosni, u nekom šatoru punom blata. Nešto kasnije moj ratni prijatelj novinar Senad Avdić i ja upravo smo bili stigli dok su se Krajišnici postrojavali u čast nama nepoznatog šehida. Jedinicama je komandovao pukovnik Rasim Imamović. Kolona je krenula prema lokalnom mezarju. Vidio sam kako su mnogi krajiški ratnici velikog srca plakali. Ljudi su izlazili pred kapije i otpozdravljali. Šapatom je do mene stiglo ime komandira čete krajiške brigade Zije Kovačevića. Čuo sam glas iza sebe: “Prokleti da su oni koji hoće da porobe čitav jedan narod pa ubijaju njegovu najljepšu djecu.”

    Senahid Bolić Bolo bi me dočekivao u komandi Olovske brigade. Bio je silne energije, iskren i otresit. Iz te otresitosti izbijala je hrabrost zbog koje su ga u Olovu voljeli i osjećali se sigurno. “Dok je nama našeg Senahida, ne može nam niko ništa”, govorili su mi Olovljani. Imao sam običaj, čim čujem da je negdje kakva bitka, spremao sam se i hitno kretao na to ratište. U Olovu bi me Senahid dočekivao i vodio gdje god bih zatražio. Volio sam ga slušati. Razgovor s njim liječio je svaku brigu i brisao sve dileme.

    Na Bakićima sam upoznao Boline hrabre borce. Nekako su bili najbliži sjevernom sarajevskom ratištu, gdje su se odvijale strašne bitke. Ti borci na Bakićima su mi svjedočili. Dok su trajale teške borbe na Žuči, trajao je i potres od silnih granata srpske artiljerije koja je zasipala položaje Armije RBiH. Desetinama puta slušali su kako kanonade krenu ujutro i završi sljedećeg dana. Priznaju da su neki borci plakali vjerujući kako tamo na Žuči više nema niko živ. I onda bi ujutro Radio Bosne i Hercegovine javljao o velikim pobjedama Prve slavne i Druge Viteške i novim oslobođenim kotama.

    Danas se neznalice, neki podli i površni Bošnjaci rugaju po društvenim mrežama pričama o Špicastoj stijeni, a ne znaju kakav je to i koliki je to prostor. Na sarajevskom ratištu poginulo je pet i po hiljada Karadžićevih vojnika, što je četvrtina ukupnih srpskih gubitaka u Bosni. Poginulo je i 6.156 boraca Armije RBiH.

    Ovaj narod ne smije biti naivan, jer uz naivne korača smrt.

    Sjećam se…

    Tokom rata u više navrata bio sam u Gradačcu. Ondje je sve bilo uređeno do detalja. I odbrana i logistika. Jednom prilikom sam se zapričao s obrazovanim i prefinjenim čovjekom Ibrahimom Ganibegovićem. Bio je dosta stariji od mene i visokorangiran u 107. viteškoj brigadi. Tokom jednog susreta i razgovora osjetio sam da je zabrinut. Pitao sam ga šta je razlog. Odmahnuo je rukom. Trebalo je pola sata obične priče da konačno progovori o toj svojoj tegobi.

    “Imamo u našoj brigadi i Srba, Hrvata, čak i Nijemaca. Bio je s nama i jedan Srbijanac Zoran Ilić, bivši oficir JNA. Pristupio nam je i mi smo ga prihvatili kao svoga. On bi ponekad noću odlazio na srpsku stranu i nakon nekoliko sati počinjala bi pucnjava i poneka eksplozija, a on bi se redovno vraćao s tri-četiri zarobljene puške. Sedmično jednom bi kretao u te svoje akcije. Trajalo je to mjesecima, ali jednom prilikom se Zoran nije vratio. Bili smo baš zabrinuti. Nakon nekoliko dana, ne zna se kako, pročulo se da je zarobljen.

    Tada smo dugo razgovarali i odlučili da otkupimo slobodu za našeg Zorana. Bogat smo kraj, pa smo lahko prikupili veliku količinu njemačkih maraka. Bilo je ponekad sastanaka sa srpskom stranom, kad bi se razmjenjivali zarobljeni ili poginuli. Poslali smo zahtjev za susret ne navodeći razlog. Pristali su. Ja sam vodio delegaciju od tri čovjeka. U razgovorima smo odmah rekli razloge dolaska i ponudili novac. Glavni sa srpske strane se naglo ustao i rekao: ‘Pođite za mnom.’ Krenuo sam. Ispred jedne kancelarije sam sačekao dok je on unutra razgovarao s nekim čovjekom. Čovjek je otvorio vrata i izjurio, a ja sam ugledao našeg Zorana. Pozvao me je da uđem. Mogao sam odmah zaključiti o čemu se radi. Šutjeli smo i gledali se. Upitao me je: “I vi ste stvarno spremili toliki novac da mene spasite?” “Jesmo”, procijedio sam. “Čudan ste narod vi Muslimani. A ja sam sve vrijeme strepio da ćete otkriti da sam ubačen i da se trebam što prije pokupiti, jer sam dovoljno vidio vaše vojne efektive, položaje i mogućnosti.”

    Ibrahim je nakon toga zašutio. Ni ja zadugo nisam znao šta da kažem. Na kraju me zamolio da njegovu priču ne prenosim dalje. Ne zbog toga što su ispali naivni nego zbog našeg sna o zajedništvu i Bosni slobodnih ljudi. Pitao je: “Šta ćemo s onim brojnim nebošnjacima koji su stali uz Bosnu, ginuli i ranjavani?”

    Rekao sam: “Valjda je jedino rješenje naučiti se prepoznati prijatelje i neprijatelje.” Taj ga je odgovor smirio. Danas mislim da bismo morali mnogo više cijeniti prijatelje pa bismo lakše prepoznavali neprijatelje.

    Ibrahima više nama među nama, a njegovu priču do sada nisam izrekao javno.

    Prođu tako desetljeća, a ono što je zapisano uvijek živi.

    Prije nekoliko mjeseci u Sarajevu mi je prišao čovjek koji još od prije agresije radio u Njemačkoj. Upoznajemo se i on mi kaže za jedan detalj koji je upamtio iz mojih ratnih tekstova i nakon trideset godina: “Kad se, nakon ubistva 311 bošnjačkih civila u Nevesinju pokrenuo veliki bošnjački zbjeg, jedna grupa od dvadesetak staraca, žena i djece je izostala, odvojila se od glavne kolone i izgubila. Svuda okolo bili su četnici. Sve minirano. Grupa je zastala u mrkloj noći, ne znajući gdje da krene. I onda se, svi su je vidjeli, pojavila svjetlost. Kao da vidiš prozor na tridesetak metara udaljenosti. I, krenuli su za svjetlom. Satima ih je ova svjetlost vodila i onda se pretvorila u jutro nad Mostarom.”

    Sjećam se…

    Nakon jednog izlaska iz Sarajeva kroz tunel zatekla nas je kasna noć u Hrasnici. Prijatelj me je odveo na neku adresu gdje smo trebali prenoćiti i krenuti dalje. Dočekala nas je mlađa žena od nekih 25-26 godina. Mršava, nježna, s bujnom crnom kosom, lica posutog pjegama. Prijatelj je zatražio i žena je počela je svoju nevjerovatnu priču. Prije rata je sa suprugom živjela u okolini Foče. Pred same ratne užase dobili su dvoje djece, sina i kćer. Kad su četnici napali, istrčala je iz kuće. Noseći to dvoje djece skrila se u šumarak pored naselja. Dječak je imao nepune četiri godine, kći je bila beba.

    Vidjela je kako joj ubijaju muža i vrisnula. U strahu da su je čuli požurila je prema planini. Kao djevojčica znala je teren i to prostranstvo idući za svojim roditeljima. Ondje su je čekali neotopljeni snijeg i duge hladne noći. Nadalje će biti bez hrane. Jela je neke bobice, plodove kojima ni ime nije znala. Svoju bebu dojila je dok je mogla.

    Naučila je da spava sjedeći. Sjela bi na kakav panj, a dječak bi zaspao oslonjen na nju. Bebu nije ispuštala iz ruka, plašeći se da ne pokvasi odjeću i da se tako ne razboli. I to je trajalo dan i noć, noć i dan, uz malo napredovanje jer je dječak sve slabije koračao… Izgubila je osjećaj za vrijeme. Kasnije će izračunati: od trenutka kad joj je ubijen suprug prošlo je 14 dana hoda po planinama.

    Na izmaku snaga konačno je srela naše borce i oni su ih prihvatili, ugrijali i dali djeci da nešto pojedu. Ona nije mogla jesti. Kad su borci pokušali da joj uzmu kćer iz ruku, nije išlo. Jedva su iz tog zagrljaja bočno izvukli bebu. Danima poslije nije uspijevala ispružiti ruke. Neke žene su je hranile, kupale i presvlačile.

    Nakon ove priče zašutjeli smo. Dječak od nekih pet godina se probudio, došao i zagrlio majku. Bio je zdravo i lijepo dijete.

    Kad sam u Zenici dočekao 274 logoraša oslobođena iz logora Batković, među njima je bio moj dragi prijatelj Nihad Ključanin. Nije se dao, bio je još pun života i hrabrosti. Znao sam odavno i Osmana Talića iz Šehovaca kod Sanskog Mosta. Pokazao mi je nekoliko malih skulptura u drvetu koje je napravio u logoru. Prava remek-djela: konjići, mačke, zečevi, puževi… Figurice su se mogle sakriti u šaku. Na sve strane logorske prostorije bile su razbacane te njegove figurice.

    Nikad ništa slično Osman nije radio u svojih 40 godina.

    Sve je radio u mraku, običnim ekserom.

    Sjećam se…

    Kad sam usred rata boravio u Tešnju kod hrabrih i odlično organiziranih ljudi, moj prijatelj dr. Damir svjedočio je da je usred četničke ofanzive na Kaloševiću ugledao borca koji s boka trči prema tenku, a zatim se penje na grdosiju. Tenk se zaustavio. Iznenada je posada počela izlaziti uzdignutih ruka, a borac je, dok je praštalo na sve strane, stao uspravljen i podigao ruke stisnutih šaka, slaveći zarobljavanje tenka. Onda je pao pogođen. Preživio je, a tenk je dovučen u Tešanj kao jedna od jedanaest zarobljenih grdosija.

    Postojala je u Zenici snimka s borcem koji ljutito sa sjekirom u ruci trči prema tenku T-55, skače na njega, udara mušicom po kupoli. Snimak pokazuje da se tenk okreće i punom brzinom bježi natrag.

    Rat je bio pun čuda. Kad je prvi put napadnut Borač, selo na visoravni iznad Gacka, borci su ostali gotovo bez metaka, stanovništvo je napustilo domove i pokrenulo se prema slobodnim teritorijama. U selo se ubrzo vratilo samo troje, dva mladića Nedžad Salčin i Muharem Mahir i nena Hankija Mahir. U pustom Borču bilo je teško preživjeti ljeto, a ne zimu. Živjeli su od lova, ali je ubrzo nestalo metaka, a ni životinje nisu htjele u stupice. Više od pola godine živjeli su jedva se usuđujući na kretanje. Usred ljeta stigla je iznenadna glad. Noć uoči Kurban-bajrama nena Hankija je ušla blijeda u kuću. “Djeco, meni se čini da je nešto ispred vrata.”

    Muharem i Nedžad su istrčali. Gotovo nestvarno, pred njihovim vratima stajala je ovca. Prišli su i unijeli je. Ni uplašila se nije.

    Porodica je tu živjela još dvadesetak dana. Onda su došli četnici i artiljerijom počeli rušiti Borač. Izvukli su se i s visine posmatrali tu borbu: pusto selo i toliki četnici. Nedžad je o tome pričao kroz tugu i smijeh.

    Sjećam se…

    Kad su Mostarci probili blokadu grada preko Bijelog Polja, napravljen je pješački put preko planine Glogove od Jablanice do ovog dijela Hercegovine. Odmah nakon te pobjede, u augustu 1993. godine krenula je delegacija Vlade Republike Bosne i Hercegovine u Mostar. S delegacijom smo išli Senad Avdić i ja, kao novinari. Trebalo je prepješačiti put dug gotovo sedamdeset kilometara. Mnogi su to jedva podnijeli u vrelom hercegovačkom ljetu. Kad smo stigli u Mostar, bila je noć punog mjeseca. Osjećao se opori miris ruševina. Na sve strane padale su sjene slomljenih zidova. Sve je to djelovalo deprimirajuće na nas došljake. Ali samo tren poslije čuo se jedan pa drugi glasan smijeh nekih ljudi. Dok smo koračali prema komandi 41. mostarske brigade, pratili su nas glasovi i galama iz domova koji su bili u potpunom mraku. Sutradan su nas pozdravljali ljudi puni života i neke pozitivne energije. Tada smo vidjeli strašne razmjere razaranja tog Mostara na lijevoj obali Neretve od artiljerije HVO-a.

    Gledao sam u dva navrata kako onaj zloglasni tenk HVO-a gađa Stari most. I vidio sam ljude kako izlaze iz svojih avlija i galame. “Ne daj se, ne daj se! Nemoj pasti.” I vidio sam čovjeka Rasima, kako se ispeo na jednu stijenu iznad Neretve i kako govori kao za sebe: “Nemoj, nemoj pasti molim te.” Poslije je došepesao u zaklon kod mene i pokazao mi da je snajperom ranjen u nogu.

    Zapisao sam u reportaži: “U jeku najtežih granatiranja i borbi, noću Mostar ispraća svoje mrtve. Redovno se obavi desetak dženaza i dvije-tri sahrane. Teško i u tišini odlaze ljudi koji su voljeli ovaj grad. Mrtvi se sahranjuju u parkovima. Na prospektima sam vidio Mostar od prije četrdesetak godina. Bijelio se od bašluka na mezarima. Ugledni Mostarac Husaga Čišić svađao se s Đurom Pucarom što je pretvarao jedno po jedno mostarsko mezarje u parkove. Tako je bilo. Svi prastari mostarski mezarluci pretvoreni su u parkove. Božija volja vraća nas u vremena u kojima možemo vidjeti naše greške. Poigravajući se s nama, Božija volja kažnjava zaborav, najteže i najbolnije. Danas mostarski parkovi ponovo postaju mezarja.”

    Teško je objasniti ljudima, koji to nisu ni djelićem duše doživjeli, kako su izgledale četiri godine bola i muke dok su oči i glava bile pune smrti, često ljudi koje smo voljeli i poznavali. Krajem oktobra 1993. godina sam zapisao: “U Bosni, čini mi se po čitavoj našoj Bosni, pada neka bolesna i hladna kiša. U jednom zeničkom stanu sjedio sam postrani i tek dijelom slušao svoje prijatelje dok bučno razgovaraju. Vrata su se naglo otvorila i u prostoriju je zakoračio kršni brkajlija, po govoru Krajišnik. Prilazi drugom Krajišniku iz Prijedora, mladiću koji je ostao bez igdje ikoga. Sve njegove su pobili četnici.

    ‘Znaš li ti mene?’

    ‘Ne znam!’

    ‘Ja sam ti sahranio brata. Nosim ti jameniju od majke. Ali, osvetio sam ih i na ovim leđima nosim mnogo tih mrtvih četnika, ubica naših voljenih. Neka su prokleti.’

    Zagrlili su se i poljubili.

    ‘Dobro mi došao, brate’, rekao je mladić, gledajući opčinjeno u komad tkanine koji je trebao biti jedino sjećanja na ubijenu majku.”

    Otisak.ba

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    forty five ÷ = five