Piše: Josip Lelić
Četvrtak, 18. siječanj, 10 sati i 30 minuta, parking u Ulici Bulevar mira 3A, grad Brčko.
Dan sunčan i iznadprosječno topao za ovo doba godine, valjda se ovdje niti vrijeme sa kalendarom ne može dogovoriti, kao uostalom i sve drugo u ovom gradu.
Brčko, grad na obali Save, tromeđi država, na granici svjetova, naroda i vjera.
Grad gdje se sudaraju vjetrovi Istoka i Zapada krojeći nam sudbinu stoljećima.
Ipak ništa ne naučismo iz stoljetne škole povijesti te postasmo topovsko meso moćnicima.
Grad u kojem se nacionalnost piše ispred imena i prezimena i gdje nas drugi uče tko smo i što smo. iako nam svima u rodnom listu isto piše.
Sjedim u parkiranom vozilu i promatram kolone pješaka koje užurbano prolaze pored mene.
Ljudi bez osmijeha na licu, bez radosti, zabrinuti, nesretni. Neko sivilo se uvuklo u sve te ljude.
Gledajući iste kako žure imam osjećaj kao da bježe od svoje sjene. Da, mnogi su već “pobjegli” iz ovog grada uzimajući kartu u jednom pravcu.
Ne osvrćući se pobjegli su negdje tamo daleko, gdje tuđe sunce bolje grije, gdje se ne pita tko si i što si.
Pitam se, ako se ovako nastavi, hoće li nam se na proljeće bar laste vratiti, hoće li i Sava krenuti uzvodno da teče ka Zapadu?
Izgradimo čovjeka u sebi
U tom trenutku jedan prolaznik nedaleko od mene, sagnuvši se pronađe izgubljeni mobitel koji neki nesretnik izgubi.
Bijeli mobitel u bijeloj preklopnoj futroli sa šarnim detaljima. Vidjevši da sam ga vidio pogleda prema meni, nasmija se, stavi isti u džep te nastavi dalje.
Razmišljam u sebi da li je veća sreća ovog čovjeka ili nesreća onog tko ga je izgubio?
Tada postavih pitanje sebi “da li je to uopće sreća” i “što bih ja uradio na njegovom mjestu”?
Mobitel, komad plastike i metala, materijalna vrijednost nekih stotinu konvertibilnih maraka. Ali kolika je duhovna vrijednost te nama drage stvarčice?
Pomislih, što ako su na tom mobitelu fotografije dječijeg prvog rođendana koje više neće moći snimiti i nestaju zauvijek?
Što ako su na njemu video zapisi nepovratnih trenutaka jedne osobe? Što ako su tu posljednje fotografije osobe koja više nije tu sa nama?
Donosim zaključak da bih ga ja zasigurno vratio nesretnom čovjeku, jer telefon nije više samo komad plastike, on je postao više od toga, on je postao dio nas.
Ne može nečija nesreća biti naša sreća, jer se na tuđoj nesreći ne gradi sreća. Zar možemo biti sretni u tuđoj nesreći? Da li smo u životu upravo zato nesretni? Da li nas zato život kažnjava ovakvim vladarima?
Vraćajući se kući osjetih olakšanje i sreću što i sam ne nađoh tuđu nesreću vjerujući da će i ovaj (ne)sretni čovjek postati sretan te vratiti nečiju izgubljenu sreću.
Da bismo izgradili pravično društvo prvo izgradimo čovjeka u sebi.
Ukoliko ova istinita priča probudi savjest samo jednog čovjeka, neću žaliti za izgubljenim vremenom odvojenim za pisanje ovih redova.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.
