Uzalud sunce sja, kad mi u srcu padaju kiše…
Na današnji dan, 24. jula 1993. godine, tokom četničke ofanzive na slobodnu brčansku teritoriju, kao šehid je na ahiret preselio moj dragi prijatelj i suborac Muharem – Hame Mustafić.
„Braneći porodicu, prijatelje, grad Brčko i jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu“, tako nekako je pisalo na smrtovnici.
Danas, dvadesetčetiri godine poslije, pitam se gdje su i šta su sada grad Brčko i jedina domovina Bosna i Hercegovina, jesu li ono što smo očekivali, za što smo krvarili i o čemu smo sanjali? Teško.
„Pa dobro, stoko, šta to radite? Je li vas sramota?“, vjerojatno bi danas pitao Hame nas, svoje suborce, kada bi mogao.
Za ostale ne znam, ali mene je često sram što smo dopustili da se dogodi mnogo stvari kojih se možemo samo stidjeti, sram me što smo često ćutali kad nismo smjeli, sram me što šehidskoj djeci zlu sudbinu kroje bitange koje su trgovale tvojom i našom krvlju, a bili su u dubokoj pozadini kad se ta krv proljevala.
Naročito se stidim zbog onih pojedinaca koji nas „predstavljaju i štite naše interese“ i rado bi ih ovdje poimence javno popljuvao, ali neću njihovim imenima prljati prostor u kojem se pominje Hame.
Ipak…
Ima nas još koji se s ponosom sjećamo Hameta. Vedo, Žućo, Sena, Emina… I mnogi drugi. U našim srcima Hame je zauvijek. Kao i ideal za koji se borio.
Stavovi izraženi u tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Otisak.ba.
Autor: Sejo Zahirović
