Brčko: Promocija knjige „Udahnuto djetinjstvo“ Snežane A. Topalović

Jedna od najčitanijih priča Snežane Aleksić Topalović pod nazivom “Drvena lutka”:

  • Nakon dugog oklijevanja i odlaganja napokon krenem sa pospremanjem kuće. Kažem Sofiji da bacimo sve što smeta i skuplja prašinu.

– Jedva čekam – kaže – ali molim te pusti mene, ti skoro nikad ništa ne baciš. Tebi će sve zatrebati. Molim te, molim te, pusti da ja to uradim!

– U redu, paketi i vreće su tvoji.

Sofija je perfekcionista. Kod nje sve mora da bude na svom mjestu i bez reda ne funkcioniše, dok sam ja potpuno drugačija, kod mene ništa bez haosa.

Brzo je završila i iznijela stvari vani. Puni paketi gluposti: polomljeni globus, lampa bez abažura, okrnjeni keramički konj, stari neispravan sat, moja drvena lutka u mađarskoj narodnoj nošnji…

Moja drvena lutka u paketu sa nebitnim stvarima? Ne mogu da vjerujem. Vadim je i otresam prašinu.

– Eto, mama, znala sam da ćeš ti pola stvari izvaditi jer će ti navodno zatrebati.

– Nemaš ti pojma, kažem, a slike iz djetinjstva počeše da naviru.

Komšija Meho bio je najstariji sin Ajše i Selima. Imao je dugo, koščato lice, uvijek, ali uvijek izbrijano. Visok, tamne puti i bijelih, kao snijeg, zuba. Mirisao je na šišariku, tako sam zvala njegovu kolonjsku vodu „Pino Silvestre“. Bio je nevjerovatno talentovan crtao je, recitovao na ruskom jeziku, svirao gitaru, glumio, igrao… Meho je, vjerovatno, bio mnogo više od toga, ali meni osmogodišnjoj djevojčici njegovi talenti bili su očaravajući.

Pjevaj mi, Meho, „Ribicu“, čuvenu Vajtinu pjesmu. Nju sam najviše voljela, jer tada bi, ne samo udarao po žicama, već je dlanom davao ritam, kao da ima bubanj. Kada bi došao do stiha: –Ja nisam čovjek od jedne šta? Ja viknem: –žene! Meho se nasmije i nastavi:

– Pustiću te iz inata. Tek mnogo kasnije sam shvatila da nije žene,

nego želje. I baš tako Meho nije bio čovjek od jedne želje, a ni od jedne žene.

Jednom je na školskoj priredbi bio Djeda Mraz. Poznala sam ga po glasu, a kada sam prišla da uzmem paketić i po mirisu šišarke.

Pravio se da me ne poznaje i pitao kako se zovem. Sutradan sam ga tjerala da mi prizna da je to bio on. –Nisam, bona, pitaj Ajšu, bili smo juče kod tetke cijeli dan. Čim sam vidjela Ajšu pitala sam je. –Ču je li?

Ama jašta je, znadeš ti njega i njegove budalaštine.

Dobra moja Ajša, ona nije znala da je tom rečenicom sahranila i posljednji tračak nade, sva moja maštanja i vjerovanje da Djed Mraz zaista postoji.

Meho je tih godina studirao, ne znam tačno šta, ali kao i sve ostalo i to mu je išlo od ruke. Znam da je bio apsolvent. Jedva sam zapamtila tu nepoznatu riječ.

Ajša je bila često ljuta i galamila na ukućane. Prijetila im je da će otići u Džehenem jer će joj tamo biti lakše nego njima svima naprat i nakuvat. Nosila je šarenu maramu ispod koje su virile poveće zlatne alke i imala najzelenije oči na svijetu. Bez obzira na njenu galamu ona je bila dobra i popustljiva. Meni je kod nje sve bilo dozvoljeno, osim đerdana koji je visio na klinu pored ogledala. Poslije sam shvatila da to nije đerdan, nego brojanica, tespih.

Imala sam malu oklagiju i Ajša me je učila da razvlačim pitu.

Pitu je pravila na siniji, sjedeći. Nisam bila baš neki učenik. –Ajde,

Boga ti, nučićeš kada ti bude trebalo, tješila me. Nikad nisam naučila.

Meho je volio slatko. Često je koristio Ajšinu ljubav prema meni da bi dobio slatke đakonije, za koje je ona bila pravi majstor.

– Idi zagrli Ajšu i reci joj da miriše na halvu!

– Ali, Meho, ti znaš da ja ne volim halvu, više volim Ajšine hurmašice.

– Znam, ali volim ja, nego sam naljutio Ajšu pa neće da mi napravi.

Ajša je, naravno, znala da je to Mehovo maslo.

– Je li te to onaj šejtan poslo? Zinula guzica. Ženi se pa nek ti žena kuva halvu!

– Ma da je stotinu žena, jedna je majka, niko ne zna halvu ko ti napraviti, skočio bi, podigao je i počeo vrtiti po kući.

– Neka, neka – smijala bi se Ajša –vidi Šejtana, obandačiću se bolan, pa ni majke ni halve. Jednom sam Ajšu zatekla u gaju kako kupi žireve. Prišla sam da joj pomognem:

– Je li ti to kupiš svojoj krmači, Ajša? Ja i baba kad kupimo…

Nisam završila rečenicu. Ajša se toliko zasmijala da je ostala bez daha i počela da kašlje.

– Selime, Selime ču li šta me curica pita – pa opet u kašalj – je li ku.. hahaha… pim krmači žir, hahahaa

Selim, koji se rijetko smijao, prasnuo je u gromoglasan smijeh.

Ništa mi nije bilo jasno i ljuta sam otišla kući.

Ujutro, uz kafu, Ajša je prepričavala majci jučerašnji događaj.

Majka se isto tako smijala, pa popodne otac, komšija Đoko i svi kojima su ispričali. Osjećala sam se glupo jer nisam shvatala šta je to toliko smiješno. I Meho je, kada je došao sa fakulteta, pitao pomažemli još Ajši oko žireva i smijao se.

Bilo je još tih, da kažem, ispada s moje strane, sjećam se da sam jednom Selima pitala: –Šta će ti jagnjeća koža ljeti? Moj đed na Romaniji ima istu, ali samo je zimi stavlja u krevet da mu grije leđa, a ljeti je negdje skoni. I tada su se smijali i zadirkivali me.

Jednoga dana Meho mi reče:

– Idem u Mađarsku sa folklorom, šta ćeš da ti donesem?

– Donesi mi lutku, opalih kao iz topa.

– Dogovoreno.

Ajša je galamila i ljutila se što ide, a u stvari samo je brinula:

–Da treba s majkom sedam dana kumpijere vadit, reko bi da mora spremat ispite, a kad je da guzica vidi puta, onda može.

A ja sam jedva čekala da dođe. Brojala sam dane i zamišljala kakva će lutka da bude. Napokon, Meho je stigao. –Evo je, lutka, za lutku. Izvadio je lijepo upakovanu kutiju. Pažljivo sam je otvorila.

Drvena lutka. Nikad ranije nisam vidjela lutku od drveta.

– To ti je mađarska narodna nošnja, rekao je.

Lutka nije bila kao iz mojih maštanja, ali je bila lijepa. Imala je dvije plave pletenice, vijenac od cvijeća, na glavi, šarenu suknju i kecelju.

– Sviđa li ti se?

– Sviđa.

– Pa onda me poljubi da pukne, šta čekaš?

Poljubila sam ga u oba obraza, trudeći se da što jače pukne.

Nedugo, nakon Mehovog povratka iz Mađarske, sve se promijenilo. Majka i Ajša su nešto, tiho, pričale o Mehu. –Ama bona, samo šuti. Šuti kad pođe, šuti kad dođe. Jadna mi majka ko zna šta ga pritišće. Majka ju je smirivala, ali nemir je bio sve jači. Majke, valjda, najbolje znaju kad nešto nije u redu, a Ajša je u to bila sigurna. –Ama bona, znadeš ti Meha, vazda šala i šega, pjesma. Neće više ni curici da pjeva. Još se samo njoj smije. Kuku ti je meni, otiće mi dijete preko glave. Kad je kod kuće i nekako, ali kad ode na fakultet, briga.

Meho je meni bio isti. Jesmo se manje igrali i pjevali, ali objasnio mi je da je to zbog fakulteta. Nisam shvatala Ajšinu brigu, a ni bila dovoljno odrasla da shvatim da nešto, stvarno, nije u redu.

Otac je taj dan došao ranije sa posla i još s vrata rekao:

– Ubio se Meho!

– Koji Meho? upita majka.

– Naš bona, Selimov.

– Šta bolan? Kad? Kako? izusti majka u dahu.

– Ništa ne znam, zaklo se žiletom. Našli ga u sobi. Vele da čistijeg meita nisu vidjeli.

Majka je plakala. I ja sa njom. Zovnula je babu da spava kod nas, a ona i otac su otišli kod Ajše i Selima. Ne znam kada su došli, ali je majka opet ujutro rano otišla, a otac je otišao na posao. U kući je tih dana odzvanjala tišina. Htjela sam da odem kod Ajše, ali majka mi nije dala. –Još je rano, govorila je. Čula sam kako uveče govori ocu:

–Ni suzu nije pustila, okamenila se jadnica.

U svojoj dječijoj glavici zamišljala sam „okamenjenu“ Ajšu. Oči su joj bile zeleno, drago kamanje, a njene alke na ušima bile su još veće i ljepše. Dugo mi je ta slika „okamenjene“ Ajše ostala u sjećanju.

Ajšu sam vidjela tek nakon petnaestak dana. Stajala je naslonjena na kapiju, kao da nekog čeka. Pritrčala sam i obgrlila je. Glava mi je bila na njenom stomaku. Počela je plakati. –Nemoj plakati Ajša. Bila sam sa babom u crkvi. Zapalila sam Mehu svijeće. Baba mi je rekla da se to radi za mrtve koje smo voljeli i da njima poslije bude lakše. Ja sam sve svijeće Mehu zapalila. Njemu je sada sigurno dobro. Nešto između osmijeha i bola pojavi se na njenom licu. Uzela me je za ruku i povela u kuću. –Hajde da ti Ajša napravi halvu ili ćemo hurmašice?

–Halvu, rekoh. Sve je bilo isto i miris i ukus, samo nije bilo Meha, da je pojede u dahu, onako vruću. Posmatrao nas je sa tek uveličane, crno–bijele fotografije, na kradencu, sa osmijehom vječitog dječaka.

Ljudi su poslije svašta pričali. Te sekta, te cura, te poludio od učenja, te sipali mu nešto u piće, ali ja sam vjerovala da se moj Meho slučajno posjekao dok se brijao i nisam dopuštala drugu mogućnost, jer, zašto bi on koji mrava ne bi zgazio, naškodio sam sebi?

– I šta ćeš sad? Nećeš valjda tu drvenu lutku staviti na policu u

dnevnoj? trznu me Sofijin glas i kao da me probudi iz sna.

– Nije to samo drvena lutka. Mnogo je ona više od toga i da imamo jednog Đepeta da je oživi, ispričala bi ti najljepšu i najtužniju priču. I da, staviću je na policu u dnevnoj.

Poziv na promociju knjige

Promocija knjige „Udahnuto djetinjstvo“ autorke Snežane A. Topalović će biti održana u nedjelju 07.03.2021. u prostorijama Omladinskog centra Brčko sa početkom u 16.00 časova.

Promociji će pored autorke knjige prisustvovati i izdavač Dejan Spasojević, dok će Marija Tripunović pročitati par rečenica iz recenzije same knjige. Moderator: Željko Lazarević.

Organizatori promocije najavljuju i besjedu prošlogodišnjih pobjednika manifestacije „Višnjićevi dani“ koji će čitati priče iz knjige kao i bogat prateći kulturni program.

Zbog epidemiološke situacije i obaveznog pridržavanja mjera, mole sve posjetioce da obavezno nose masku. Broj posjetilaca je ograničen na 30 ljudi.

Ulaz je besplatan.

Ukratko o autorki

Snežana A. Topalović rođena je u Sarajevu 1980. godine. Dobar dio djetinjstva provela je u Kalinoviku, gdje je završila osnovnu kao i srednju školu, gimnaziju.

Afinitet prema književnom stvaralštvu pokazala je kao srednjoškolka i tada je počela da piše.

Zanimaju je istorija i fotografija. Udata je, majka dvoje djece. Ova zbirka joj je prvenac koji objavljuje.

Jedan od osnivača Kluba – društvo poštovaoca umjetnosti, “DPU Planeta knjiga“ u Bijeljini. Poslednjih petnaest godina živi, radi i piše u Bijeljini.

Kaže da Romaniju, odakle joj potiču korijeni, nosi u srcu.

Ne zna da piše o sebi. O njoj pišu njene priče.