Bilo je to podavno, ima sigurno već i preko petnaest godina. Brčanski hor, čija sam bila članica, gostovao je u Tuzli. Gurajući se sa članicama horova iz drugih gradova u uskim hodnicima i svlačionicama začuh kako nas neke žene pitaju odakle smo. Nas nekoliko odgovorismo: „Iz Brčkog.“
Pored standardnog zezanja na račun mita o blagostanju u Distriktu, upita nas jedna od njih da li i mi „ćaćkamo“ kad govorimo. Ja je zamolih da ponovi pitanje, a ona kaza da je poznato kako Brćaci ne znaju razlikovati č od ć i, naravno, dž od đ.
Meni kao djetetu brčanskih došlja to do tada nije bilo poznato. Vremenom sam i sama počela to primjećivati, a kroz studij jezika uho se dodatno istreniralo da zapaža što je ranije prolazilo neprimjetno.
Prvo ozbiljno istraživanje govora na prostoru Brčkog radila je Zemaljska vlada 1897. godine putem kvestionara Pitanja o govoru prostog naroda. Kvestionar se sastojao od niza pitanja po principu: Govori li se u Vašem mjestu i onda bi se nabrojali primjeri koje bi ispitivač zaokružio.
Za grad Brčko ispunjena su dva takva kvestionara. Pedeset i prvo pitanje zanimalo se za razlikovanje ovih glasova: Razlikuje li se lijepo č od ć, a đ od dž?
Ispitivač u jednom od kvestionara bilježi: Slabo se to u govoru razlikuje.
U drugom kvestionaru bilješka je potpuno suprotna: U Brčkoj [sic] se ovi glasovi potpuno razlikuju, a osobito se razlikuju ć od č i riječi u kojima dolaze ti glasovi pravilno se izgovaraju. Ipak, nije zgoreg spomenuti da je isti ispitivač zaokružio i oblik đemija za džamija.
Nažalost, kada je istraživanje jezika u Brčkom u pitanju, ovdje počinje i završava njegova putanja. Ostat će misterij kako su dva kvestionara za grad Brčko zabilježila tako oprečene rezultate, a možda se odgovor krije u mahalama koje su obilazili.
U tom periodu Brčkom su živjele pridošlice iz raznih krajeva Bosne, ali iz okolnih država. Sa sobom su sigurno morali donijeti i svoj jezik. A osim tog mjesnog raslojavanja, svakako da je ulogu imalo i ono vjersko, po kome su neke zajednice imale neke prepoznatljive govorne osobine kao što su upravo nerazlikovanje ovih glasova (č,ć, dž, đ) ili izostavljanje glasa h.
Naučna je činjenica da se kod gradskog muslimanskog stanovništva u nekim dijelovima BiH ovi glasovi ne razlikuju. Tako sam ja s telefonom u ruci i intuicijom da se od Ivika, Meraja, Kolobare, Rosulja, Gornje Mahale pa do centra grada ćaćka, virtuelno krenula među svijet pomoćukojekakvih društvenih mreža.
Tako mi je rođena Brčanka ljubazna Mina Džafić iz Rosulja kazala da ne razlikuje ove glasove i da smatra da je to slučaj s većinom Brčaka. Dodala je da se to „prenosi s koljena na koljeno“ i da njena kćerka, koja je odlična učenica, „nikada nije razlikovala č i ć“.
Iz Mahale mi se javila Brčanka, naša književnica Ismeta Mujačić. Kao riznica brčanske prošlosti bila je idealan informant, kako se to stručno kaže. Ismeta je odmah odlučno kazala da ne razlikuje ove glasove i da, kao i Mina, smatra da je to slučaj s većinom rođenih Brčaka.
Znajući da u njezinoj sehari priča čuči mnoštvo zanimljivih anegdota, zamolih je da mi šta god i ispriča. A ona mi reče kako je kao učenica umjesto kvačica stavljala tačke, nadajući se da će to učitelj protumačiti kao pravilno napisana slova. Dodala je još da je imala divnog profesora koji nije mnogo mario za te pojedinosti i da mu je najbitnije bilo da sastav ima umjetničku vrijednost.
Gospođa Mujačić malo je posramljeno govorila o svom problemu nepoznavanja ovih glasova dok joj ne objasnih da jako mnogo Bosanaca i Hercegovaca ima isti taj problem, te da moderna nauka o jeziku nijedan govor ne smatra inferiornim i nepravilnim. Kao da bi neko trebao ispravljati ime bh. naučnice Đenane Buturović u Dženana. Svakako da ne.
Poznato je da je žensko stanovništvo inače raspoloženije za ovakva istraživanja, što je i prednost, jer su žene te koje prenose maternji jezik, pa sam tako došla i do Alme Čaušević iz Naselja Solidarnosti.
„Primijetila sam da rođeni Brčaci koriste slovo č i gdje treba i gdje ne treba. U mojoj porodici ima, a primijetila sam i kod drugih ljudi. Ja ne, jer mi je maternji jezik bio omiljeni predmet“, odgovorila mi je gospođa Alma.
Ovim odgovorom dovela me u nedoumicu. Stekla sam utisak da se nerazlikovanje uglavnom vrši nauštrb glasa č, ali ona mi objasni da pojedini umjesto kuća kažu i kuča. Ja ću dodati na to – I to je OK!
Koju ulicu dalje živi Hanumka Handarić iz Karanfil Mahale. Ona mi napisa da sve „umekšava“ i da tako govori i njezina porodica.
Iz Centra pet, porijeklom Merajčanka, Mirsada Klebić-Durmiš odgovorila je da razlikuje glasove, ali je potvrdila da izostavljanja i miješanja glasova ima kod pojedinih stanovnika.
„Ima i takvih, mnogima od nas se omakne neko č gdje ne treba pri izgovoru, ali mi smo Brčaci, dešava se“, zaključila je ona.
Razgovor s muškom populacijom nije baš tekao po mom planu. Informante sam našla u dvjema aščinicama koje sam po najvećem džehenemu od 40 stepeni posjetila. Mnogo su pričali, ali su odbili da se predstave. Ipak, vlasnik jednog od lokala, Begovljanin Afan Beganović mi reče da razlikuje glasove i da je moguće da je to zbog toga što živi dalje od centra.
„Znaš ko govori Brćko, Brezopoljci, trebalo bi tako da bude“, dodao je Beganović i otvorio još jedno malo jezično pitanje. Ćaćkaju li Brezopoljci i Brezopoljke?
Reče mi jedan od gostiju da je rođeni Brčak, porijeklom s Ivika, i da mu familija u Brčkom obitava već tri stotine godina. Izričito je naglasio: „Brčko je Brčko.“
U susjednom lokalu saznadoh od jednog gospodina da je uredu da stari Brčaci govore ć umjesto č i da je taj običaj došao „iz Mahale“, a ne iz grada. A ja se zapitah se da li je i mahala grad?
Svakako da jedan novinski članak ne može ni približno pokriti niti potvrditi tezu da u Brčkom postoji ćaćkanje, ali može potaknuti na razgovor, pa barem onaj č/ćaršijski.
Zato je teško izvesti zaključak, a i neozbiljno, osim što mogu kazati da poznajem dosta žena koje ne razlikuju ove glasove. Osim toga, bilo bi zanimljivo saznati o govoru starih Brčaka i Brčanki drugih konfesija. Možda i kod njih ima ćaćkanja?
Standardni jezik ili u narodu poznat kao književni, stvar je dogovora. On se podučava u školama. Poznavanje razlike između glasova č i ć te dž i đ nije nužno znak neke velike pismenosti niti inteligencije, barem ja tako mislim. Ali, svakako da pozdravljam i divim se svakome ko uspije savladati tu prepreku koji nosi iz kuće i ko se umjetno nauči da ove glasove razlikuje u govoru i pisanju.
Pod najezdom tehnologije i ovo malo govornika bosanskog jezika utopit će se u velike jezične zajednice i zato je svaki lokalni govor jedna vrijednost koju trebamo čuvati i zabilježiti dok za to ne bude prekasno.
Autorica: Emina Osmić Hajdarević