Brčanska mladost koja daje nadu: Mihaela, Aleksandra, Tamara i Armin

Prethodnih dana mogli ste njihova lica vidjeti na bilbordu u centru grada, ugostio ih je i gradonačelnik Esed Kadrić. Oni su učenici generacije: Mihaela Gajić iz JU Gimnazije „Vaso Pelagić“,  Aleksandra Vuković iz JU Poljoprivredne i medicinske škole, Tamara Malinović iz Ekonomske škole i Armin Karalić iz JU Tehničke škole.

Za Otisak su govorili o značaju novostečene titule, o planovima za budućnost, podršci svojih roditelja i profesora, a osvrnuli su se i na školovanje tokom pandemije iz čega su, očigledno, ipak izašli s odličnim rezultatima i spremni na nove pobjede.

Mihaela Gajić izrazito je elokventna djevojka. Titulu učenice generacije stekla i u osnovnoj školi. Završivši Gimnaziju „Vaso Pelagić“, uspješno se upisala na Elektrotehnički fakultet u Beogradu. Objasnila je da joj se tokom školovanja razvila „posebna ljubav prema prirodnim naukama, naročito matematici i fizici“.

„Uvijek sam se trudila i radila onoliko koliko je dovoljno da to ostvarim. Međutim, kada sam se našla u novoj sredini bilo mi je jasno da koliko god dobra bila, uvijek imam prostora da dodatno napredujem. Shvatila sam koliko je bitno da stavim pred sebe nove izazove, veće ciljeve i da idem prema njima“, objašnjava Mihaela.

Ističe da joj je čast što je dobila priznanje od svoje lokalne zajednice i da je „zaista je lijep osjećaj kada su ljudi oko vas ponosni i neprestano vas bodre“.

Kaže da joj je bilo „normalno“ da se trudi najviše što može tokom školovanja, ali da se na kraju sve isplatilo znanjem koje je ponijela sa sobom.

„Ponekad je bilo teško postići sve, pa sam često noćima ostajala budna da ispunim sve što se od mene očekivalo.“

Naglašava da je zavoljela mnoge profesore i da su na nju najveći utjecaj imale profesorice matematike, hemije, fizike i profesor biologije.

„Želim se zahvaliti svima, od svoje porodice, učiteljice, do razrednih starješina i svih nastavnika i profesora u osnovnoj i srednjoj školi. Od svakog sam ponešto naučila i to će mi biti velika pomoć na mom daljem putu.“

Pored učenja obaveznog gradiva Mihaela je našla vremena da usavrši poznavanje njemačkog jezika; pohađala je kurs engleskog i trenirala folklor.

„Teško je uskladiti sve obaveze i naporno je izvršavati ih. Međutim, nikada nisam dozvolila da moja velika želja i ljubav prema nauci pretjerano utiču na moj društveni život. Uvijek sam izdvajala vrijeme za društvo, sport i razne druge aktivnosti.“

Ističe da je bilo komentara jer se odlučila za elektrotehniku koja se dugo smatrala muškim pozivom.

„Svjesna sam da su u našem društvu žene podcijenjene. Uvidjet ćemo to naročito ako se vratimo nekoliko decenija u prošlost. Zbog toga imam potrebu ne da se dokazujem, nego da pokažem da se poslovi ne dijele na muške i ženske i da mogu postići sve što pred sebe postavim“, samouvjereno govori Mihaela.

Još jedna djevojka zaljubljena u nauku je Aleksandra Vuković, maturantica Medicinske i poljoprivredne škole. Ona ističe da joj je titula đaka generacije „velika čast“ i da joj „mnogo znači“ jer su se njen trud i zalaganje isplatili.

Svjesna je da postoje odricanja u toku školovanja, ali naglašava da „se dobrom organizacijom vremena i željom da nešto postignemo, sve može uspjeti.“

Medicinsku školu je upisala „najviše znatiželje radi“. A ova znatiželja odvela ju je do Medicinskog fakulteta u Novom Sadu.

„Za medicinu je potrebno dosta truda i odricanja, ali kada čovjek nešto voli, sve to lakše podnosi. San mi je da jednog dana postanem uspješan doktor“, govori nam Aleksandra.

„Često čujemo kako mladi upisuju medicinsku školu samo da bi otišli raditi u inostranstvu. To je pogrešno mišljenje koje vlada. Za medicinu je potrebno strpljenja i empatije prema ljudima, razumijevanja i poštovanja. Zanimanje takvog tipa se ne bira zbog novca ili zbog odlaska u druge zemlje, već zbog želje za pomaganjem drugima.“

Smatra da se „žene moraju ravnopravno poštovati kao i muškarci.“

„Sve što jedna žena sebi postavi za cilj, ako je uporna, ona će i postići. Mene, lično, u životu ništa nije sputalo jer sam žena, zato se nadam da će i ostale žene istrajati u ostvarivanju svojih snova“, odlučno nam odgovara.

Kao podršku u školovanju izdvojila je svoje roditelje koji su joj, kako je rekla, bili „najveći oslonac i štit“.

„Također, svi profesori i drugari, koji su uvijek bili tu za mene, imaju veliku ulogu u mom postignutom uspjehu. Posebno moram spomenuti pojedine profesore, doktora Zorana Vasilišina koji je na poseban način svima nama približio medicinu i profesoricu Bejzu Delić koja je na svakom dijelu mog puta stajala iza mene i pružala mi podršku.“

Još jedna rušiteljica stereotipa svakako je i Tamara Malinović, maturantica Ekonomske škole. I za Tamaru je titula učenice generacije „velika čast“. Ističe da je za dobro rezultate uloženo „mnogo truda rada i zalaganja“. Taj trud pomogao joj je da su upiše na Fakultet bezbjednosnih nauka na Univerzitetu u Banjoj Luci.

“Tokom osnovne škole sam uvijek zamišljali sebe kao pravnika. Tako da nisam mnogo razmišljala prilikom upisa u srednju školu. Prvi izbor je bio Poslovno-pravni tehničar i tako je i ostalo“, objašnjava nam Tamara.

Svoju budućnost vidi u Bosni i Hercegovini, u Brčkom. Planira jedan dio školovanja nastaviti u inostranstvu.

„Pa vidjet ćemo gdje će me put odvesti“, kaže.

Tokom školovanja Tamara je našla vremena, pored učenja, za treniranje fudbala u Ženskom fudbalskom klubu „Lokomotiva“ iz Brčkog.

„Bilo je naporno uskladiti treninge i utakmice sa školom i učenjem, ali kada imate dovoljno jaku volju i želju sve se može postići“, priznaje Tamara.

Ona smatra da se svojim izborima suprotstavlja stereotipima i da će „tako biti u buduće“.

Naglašava da je imala punu podršku od strane profesora i profesorica i posebno izdvaja razrednicu Kosanu Božić, koja ju je podržavala sve četiri godine, kao i profesorice Lejlu Bajraktarević, Daliborku Balorda Janković i Amelu Jašarević.

„I ovim putem im se mnogo zahvaljujem, ostat će mi u lijepom sjećanju. Naravno, zahvaljujem se i ostalim profesorima.“

A za brčanski ženski fudbal nema brige jer nam je Tamara otkrila da ostaje u „Lokomotivi“ iako je upisala studij u drugome gradu.

Među uspješnim mladim ženama jednakim trudom i radom našao se i jedan muški predstavnik Armin Karalić, maturant Tehničke škole.

Armin je završio smjer Građevinski tehničar. Objašnjava da „iza jednog učenika generacije postoji ogroman trud i mukotrpan rad s težnjom ka ostvarivanju velikih rezultata“.

„I tu zapravo nema nekih tajnih formula. To je rezultat temeljnih priprema, napornog rada i učenja na greškama.“

Kao i naše prethodne sagovornice, i Armin poručuje da se za slobodne aktivnosti uvijek može naći vremena.

„Uz dobru organizaciju vremena, učenici koji mnogo uče i rade, također, pronalaze slobodno vrijeme za odmor i zabavu koja, možda, nije u velikoj mjeri kao kod ostalih. Stoga, pored arhitekture koja mi je osnovni izvor zanimacije, volim da se bavim sportom te da čitam djela moderne književnosti.“

Armin hrabro prihvata nove izazove, pa mu tehničke nauke ne predstavljaju prepreku. Nedavno je postao i student arhitekture na Univerzitetu u Sarajevu,

„Svaki čovjek se plaši određenih stvari i sfera u životu, ali ako radimo stvari koje volimo i u čemu uživamo, te smo ustrajni u tome, onda ne postoji prepreka ili barijera koja bi nas spriječila u ostvarivanju svojih snova.“

Ističe da je „veoma ponosan“ na ostvarene rezultate i da je zahvalan porodici i profesorima na podršci. Posebno izdvaja profesora Mensura Mujkanovića.

„Ističem spomenutog profesora zbog načina održavanja nastavnih i vannastavnih aktivnosti koji nikada nisu bili monotoni ili dosadni.“

Za razliku od ranijih generacija, maturanti generacije 2020/2021. pred sobom su imali poseban izazov, a to je pandemija COVID-a 19. Pitali smo ih kako su doživjeli školovanje u vanrednim uslovima.

Armin: „Nažalost prisutnost pandemije se osjetila i u obrazovanju, te mislim da je to bilo u najljepšem periodu mog srednjoškolskog obrazovanja. Ostali smo uskraćeni za neke nastavne i vannastavne aktivnosti koje bi nam uveliko ostale u lijepom sjećanju.“

Tamara: „Ostat će mi u sjećanju sigurno. Način rada tokom online nastave nije mi se dopao, bilo je veoma naporno i teško. Nadam se da nijedna generacija to neće doživjeti.“

Aleksandra: „Pandemija i ova situacija u kojoj trenutno živimo imala je uticaja na sve nas. Nije bilo lako uskladiti sve obaveze i učenje u tom periodu, ali sve se uspije sa malo truda. Potrebno je vrijeme da se navikne, ali nije nemoguće.“

Mihaela: „Iza nas je svakako teška godina. Obrazovanje je donekle bilo u drugom planu, budući da zdravlje ljudi zaista jeste na prvom mjestu. Imali smo poteškoće koje su smanjile kvalitet redovne nastave i uticale na sve nas. Na nama je bilo da se naviknemo na to, jer je bilo neophodno da svako od nas da bar mali doprinos da bi sve koliko-toliko funkcionisalo. Nadam se samo da će ovi problemi ubrzo proći, da će se situacija smiriti i da ćemo se vratiti na stanje prije pandemije. Kada se to desi, željela bih da se više pažnje obrati na obrazovanje i da se stvori jedno zdravo okruženje za život i rad.“

U ime Otiska čestitamo Mihaeli, Tamari, Aleksandri i Arminu na postignutom uspjehu i članak zaključujemo Mihaelinim riječima:

„Moram napomenuti da se ne smije dozvoliti da bilo kakve različitosti, a posebno političke razmirice budu prepreka ka dobrom obrazovanju u našem gradu. Ja se nadam da ću jednog dana postati uspješna mlada osoba koja će se vratiti u svoj grad da ovdje nešto promijeni.“

Novinarka: Emina Osmić Hajdarević
--