More

    Bosanski muslimani/Bošnjaci i Jugoslavija: Pitanje krivice (FOTO)

    Do 1990. godine većina bosanskih muslimana/Bošnjaka nije mnogo znala o sebi kao etnosu (etnos=grupa ljudi objedinjena zajedničkim jezikom, mjestom stanovanja, kulturom, običajima, itd) – znali smo onoliko koliko su nam drugi pričali i koliko nam je od drugih “servirano”. Ono što smo baštinili kao svoje prvenstveno je bila vjerska komponenta, bez potrebe da se pitanje samosvjesnosti produbljuje.

    Većina Bošnjaka je voljela Jugoslaviju, vjerovala u socijalistički sistem, te se pokušavalo živjeti u skladu sa ustaljenim normama ponašanja kako bi se izbjegle represalije sistema koji je, prema onima koji su pokušali da “štrče”, bio veoma brutalan i surov. 

    Nas Bosanaca – a Bosanci smo bili svi koji smo iz BiH bez obzira na vjersko ubjeđenje –  je bilo po svim krajevima bivše države. Pogotovu je Bošnjaka bilo mnogo među tim “unutrašnjim migrantima” jer je besperspektivnost tjerala ljude da idu tamo gdje mogu nešto da zarade ili da se ostvare kao ljudska bića – od “Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana” – jer očito da u mjestu svoga rođenja i življenja to nisu mogli.

    Kome ni to nije odgovaralo ili je šutio i durao, ili je otišao vani. Mogućnost odlaska je za zemlju socijalističkog uređenja bila izuzetna prednost kada pogledamo zemlje u okruženju bivše Jugoslavije koje su bile pod ruskom “čizmom”: Bugarska, Rumunija, Mađarska, Poljska itd., koje tu pogodnost nisu imale.

    Od kraja Drugog sv. rata pa sve do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća Josip Broz Tito je bio centralna ličnost u koga se gledalo sa ushićenjem i koji je tu zajednicu od 20-ak miliona stanovnika držao pod svojim skutima kroz propagandni slogan “bratstva i jedinstva”. Ko je bio protiv njega bio je “protiv svih nas” i o tome se nije raspravljalo. U svim segmentima života se tačno znalo “ko kosi a ko vodu nosi” i svaki pokušaj promjene ili uticaja na sistem je sasijecan u korijenu, neka košta koliko košta, a mnoge je koštalo ugleda, zdravlja i u konačnici života.

    U takvom sistemu naravno da  je najviše profitirao najbrojniji narod – Srbi, koji su sebi prigrabljali “kajmak” i uticali na tokove novca koji su se slijevali u glavni grad Beograd, gdje su mahom i bile sve bitnije državne institucije, dok smo svi ostali morali da se povinujemo njihovim željama i zahtjevima jer nismo imali poluge sistema u rukama kojima bi se mogli oduprijeti ili braniti od bilo kakvih nasrtaja. To da su i ostali bili “ravnopravni i suvereni” je bila farsa o kojoj se nije raspravljalo.

    U školama se učilo da su partizani bili heroji a da su četnici, ustaše i ostale “okupatorske sluge” bili neprijatelji države “ravnopravnih naroda i narodnosti”. O tome su, bar nama u BiH, najviše “trubili” prosvjetni radnici srpske nacionalnosti, uz neznatan broj Bošnjaka i Hrvata koji su većinom pričali “istu priču”.

    Među jugoslovenskim narodima nije bilo nekih javnih tenzija jer su policija, tužilaštvo i tajne službe imale sve poklopljeno svojim ljudima i resursima tako da je za običnog čovjeka ili nekog posmatrača sa strane, koji nije bio upućen, sve bilo u redu. 

    Za razvoj države su bile bitne 60-e i 70-e godine kada se desio privredni bum i kad je veliki dio, mahom neobrazovanog svijeta, otišao na Zapad “trbuhom za kruhom”, popravljajući standard i deviznu likvidnost banaka/države. U tom vremenu je jugoslovenstvo postalo još izraženiji osjećaj, pogotovu za bh. muslimane koji su konačno, nakon toliko godina inferiornosti, “progledali” i stali na noge. Tada se u zvaničnim dokumentima nije više moralo izjašnjavati kao Srbin ili Hrvat, nego je ostavljena mogućnost neopredjeljenosti, a nedugo nakon toga se moglo biti musliman i sa “velikim slovom M”. Neke od viđenijih ličnosti koje su obnašale visoke državničke funkcije, poput Džemala Bijedića, ulivali su nadu da smo i mi neki faktor i da je pohvalno da se i naš glas čuje, bez neke velike težnje da se “o našem pitanju” vodi šira rasprava.

    Međutim, sistem je od početka imao pogrešan koncept i nije mogao dugo da se održi. Vlast je, zabavljena sama sa sobom, uz ogroman administrativni aparat,  “prespavala” neke svjetske tokove i trendove koji su se dešavali izuzetnom brzinom tako da smo ubrzo počeli zaostajati kako državna zajednica jer nismo mogli ići u korak sa naprednijim državama, pogotovu u tehnološkom i privrednom razvoju.

    Država ubrzo još intenzivnije poseže za inostranim kreditima koji svakako usložnjavaju sistem dovodeći neminovno do inflacije i pada standarda, te sve većeg nezadovoljstva širokih narodnih masa. U tom nezadovoljstvu počinje da klija nacionalna/nacionalistička  svijest koja u konačnici dovodi do raspada države. 

    Iz toga raspada najviše profitiraju Slovenci uz neznatne ratne žrtve, dok su svi ostali narodi, osim Makedonaca i Crnogoraca, doživjeli ljudske patnje i tragedije neviđenih razmjera.

    Na kraju su se svi odvojili od svih i svako je u svom “toru” gazda, osim u BiH čije sadašnje državno uređenje nije ni po čijem ukusu, tako da ni hrvatska, ni srpska, ni bošnjačka komponenta ne mogu biti zadovoljni sa onim šta imaju ali zbog opstojnosti Bosne i Hercegovine kao države u AVNOJ-skim granicama, najmnogobrojniji narod (Bošnjaci) neprestano su izloženi pritisku da moraju praviti ustupke kako bi i druga dva naroda (bosanski Srbi i bosanski Hrvati) BiH doživljavali kao svoju domovnu, što ona ustvari i jeste i što to od Bošnjaka niko ne osporava. Međutim, način na koji Srbi i Hrvati vide BiH kao državu nema veze za pripadnošću rodnoj grudi i u dijametralnoj je suprostavljenošću sa pogledima većine Bošnjka Bosne i Hercegovine.

    Najveća brutalnost raspada bivše države pogodila je kao narod naročito Bošnjake jer mi jednostavno nismo bili spremni za rat, a u mngo slučajeva nismo ni vjerovali da nam se tako što može desiti. 

    To da su se bosanske patriote organizirale i prije početka oružane agresije na BiH je u svakom slučaju pohvalno ali nije bilo dovoljno i pitanje je da li je moglo bolje u konstalaciji odnosa koji su vladali među narodima BiH, ali i samim Bošnjacima od kojih je svakako jedan dio bio za to da se ništa ne radi i da će se stvari riješiti “same od sebe”. 

    Ko je stvarno prvi počeo?

    I dan danas se u BiH vode polemike oko toga ko je prvi počeo rat i to je tako suvislo pitanje da onaj ko ga postavlja u sebi ne sadrži ni trun empatije, niti je obdaren elementarnim razumom. Ko je prvi počeo se kao pitanje samo po sebi isključuje jer u Bosni nije bilo pitanje ko će prvi početi, nego kad će početi? 

    Bosni i Hercegovini je bio namijenjen rat, razaranje, pokolj i patnja tako da se to jednostavno nije moglo izbjeći. Zemlja puna izbjeglih i protjeranih (mahom Srba) iz Slovenije i Hrvatske; mase rezervista sa kokardama na glavama; vojska ukopana oko bh. gradova; nezaposlenost; beznađe itd., je sve ono što je neminovno dovelo do početka rata koji će svoju “raskoš” pokazati u svim oblicima i varijacijama brutalnosti, što je u konačnici završilo velikim zločinima od kojih je zločin na Bošnjacima Srebrenice pred međunarodnim sudovima označen kao genocid; te Dejtonskim mirovnim sporazumom, uz bezbrojne žrtve i na drugim stranama učesnicama sukoba.

    Priča o nekavom “srpskom svatu” u Sarajevu, koga srpska propaganda neprestano protura kako inicijalnu kapislu za početak rata, je priča za malu djecu jer je taj incident jedan od mnogih koji je samo zbir predratnih događanja koji su neminovno vodili u rat. A kad je ludilo krenulo trebalo je 4 godine da se ono zaustavi jer sve prestaje trajati kad postane besmisleno, ili kad mu neko (jači) stane u kraj. 

    Ako ćemo o nekim stvarnim počecima rata, za Bošnjake sjeveroistočne Bosne je svakako otmica mr. Abdulaha Kovačevića (rođ. 3.5.1954.) iz Vražića kod Čelića, koja se desila 29.11.1991. i koju su izveli rezervisti JNA, a nakon toga i pronalazak njegovog unakaženog tijela na brdu Žunovo pored Vražića 6.1.1992. za čiju smrt do danas niko nije odgovarao, bila jasna opomena šta se nam Bošnjacima sprema, te je to bio realni početak onoga što se nakon verbalnog ubrzo pretvorilo u fizički ratni sukob.

    BiH je ratom izgubila masu žitelja koji su mahom stradali od posljedica agresije, veliki dio je nepovratno raseljen, ali BiH se, i pored ogromnih žrtava, odbranila i potvrdila državnost uz složeno državno uređenje koje u principu nikome nije po volji ali se za sada mora poštovati dok se ne nađe neko rješenje sa kojim će većina biti zadovoljna. Svaki pokušaj jednostranih “preuređenja” neminovno bi vodio u sukobe, možda krvavije i razornije nego što je to bilo 90-ih godina prošlog stoljeća.

    FOTOGALERIJA

    Tekst i fotografije (privatna arhiva): Hakija Karić

    Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.

    Čitano

    Povezani članci