Boro Vujić: “Znam ko mi je ubio oca i taj čovjek je doživio Božiju kaznu”

U 38, specijalnom izdanju emisije Otisak puls plus gosti su bili potomci civilnih žrtava rata, a jedan od njih je Boro Vujić, rodom iz Bukvika, koji je u ratu izgubio svog oca.

Otac prije rata preživio moždani udar

Boro započinje priču činjenicom da mu je otac godinu-dvije prije rata preživio moždani udar, i dalje bolestan, osjećajući posljedice, bio je u Malom Bukviku, kada se desio napad na Bukvik.

Priča kako je potom otišao po neku propusnicu od željeznice, krećući se uz pomoć štaka, a na putu su ga sreli policajci, mještani Prijedora i Gornje Skakave, koji su primijetili da je bio mokar, pošto je taj dan pekao kazan i voda je curila niz njega i smjestili ga na stolicu.

  • Ovi policajci su bili pripadnici hrvatske nacionalnosti, naše komšije i ja se sjećam kad smo bili mali moj otac je njima lopte kupovao – prisjeća se Boro.
  • Sutradan kad je ofanziva prošla, prugom je došla neka grupa iz pravca Bukovca, pripadnici vojske Bosne i Hercegovine, te nakon što su zatekli mog oca kako sjedi na klupi, uzeli su mu ličnu kartu i taj čovjek koji ga je ubio, bacio je ličnu kartu i samo rekao “Razmaknite se” i istresao rafal u njega iz automatske puške. Znam ko ga je ubio, taj čovjek je doživio Božiju kaznu, umro je u 51. godini.

Za ubistvo svog oca je saznao od saborca čovjeka koji ga je ubio, s kojim je nekad zajedno igrao fudbal, kada je došao u njegovu mesnicu i ispričao priču, rekavši da su ga ispitivali u SUP-u i da će biti svjedok ukoliko nekad dođe do suđenja, iako je ubica prijetio njemu i njegovoj porodici.

  • Da sam znao, Boro, da je to tvoj otac, ne bih dozvolio da se to uradi.

Tijelo nikad nije pronađeno

Sin civilne žrtve rata ne vidi razlog zbog kojeg je njegov otac platio životom, kaže kako je bio dobar domaćin i da su ga svi u selu voljeli, pogotovo ako se uzme u obzir da je bio bolestan i nije učestvovao ni u kakvoj borbi.

Boro je igrom slučaja rat dočekao u Brčkom, te priča kako bi, da se situacija odvila drugačijim tokom, možda i njega zadesila teška sudbina.

  • Bio sam kod kuće u Brčkom, gdje sam taj dan radio do podne u svojoj mesnici i trebao da odem kod oca. Ali tog prvog maja na ručak mi je došao moj kućni prijatelj, Numan Kisić, gdje je ostao sa mnom i suprugom do 6. maja, jer smo bili zarobljeni između dvije vatre.

A nakon toga ga je odveo kući i sebe i ženu prijavio u Kasarnu, gdje su ostali da rade kao mesar i peglarica.

Boro kaže kako druge nacije gleda i dalje kao prijatelje, navodeći mnoštvo poznanika hrvatske nacionalnosti, a osim toga supruga mu je Bošnjakinja i u braku su 43 godine, te kao krivca za smrt oca gleda isključivo onog ko ga je ubio, oštro kritikujući ovaj ratni zločin.

Tijelo njegovog oca nikad nije pronađeno, smatra da je ubica znao šta je uradio i vjerovatno na savjet starješina sklonio tijelo, a tijela ljudi, koji su ubijeni u okruženju od 20-30 metara od mjesta gdje je on ubijen, su pronađena.

  • Kada sam išao na grob mom prijatelju Numanu, koji je umro kasnije, prolazio sam pored groba ubice moga oca i vidio da na nadgrobnom spomeniku piše “Zlatni ljiljan”. Ja sam već ostario, sada idu generacije naše djece i unučadi i samo želim da se to više ne ponovi, nisam mogao vjerovati da će te godine 1992. početi rat, nisam bio obaviješten, spreman na to.

Boro smatra da bi pored tri spomenika posvećena odbrani i oslobođenju grada za sva tri naroda trebalo podići spomenik i civilnim žrtvama rata, kako bi se na određeni način poklonilo osobama koje su nedužno stradale u ratu, otići, obratiti se i položiti vijence.