More

    Bičakčić: Nismo se odricali Islamske deklaracije i Kur’ana, ne može neki udbaš određivati koji ajeti se mogu citirati

    - Advertisement -

    „Sarajevski proces“ 1983. najpoznatiji je politički montirani sudski proces u komunističkoj Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza Tita. Procesuirano je 13 osoba: pripadnika pokreta „Mladi muslimani“, imama, književnika, inžinjera. Na optuženičkoj klupi našli su se: Salih i Omer Behmen, Alija Izetbegović, Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Mustafa Spahić, Džemaludin Latić, Melika Salihbegović, Rušid Prguda, Đula i Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Derviš Đurđević. Edhem Bičakčić bio je mladi inžinjer elektrotehnike, uposlenik Elektroprivrede, postdiplomac na Zagrebačkom univerzitetu. Našao se među uhapšenim zbog odlaska s još nekoliko uhapšenih u IR Iran u januaru 1983. godine, dva mjeseca prije hapšenja. Naknadno su mu pripisana i druga djela. Osuđen je na sedam godina zatvora.

    STAV: Kakva je politička situacija bila u Jugoslaviji i BiH pred „Sarajevski proces“?

    BIČAKČIĆ: Osamdesetih godina umire Tito i počinje da funkcionira kolektivno Predsjedništvo Jugoslavije. Počinje da jača komunistička represija, nad slobodom govora, izražavanja, djelovanja, to su „vunena vremena“, kako su ih tada nazivali. Na Prištinskom univerzitetu studenti Albanci traže više slobode i prava i za uzvik „Kosovo republika“ dobija se i do 10 godina zatvora. Kaznione širom Jugoslavije pune se albanskim mladićima koji traže prava kakva imaju drugi u Jugoslaviji. BiH ima čvrsto komunističko rukovodstvo koje prednjači u jugoslavenskim okvirima. To je čuveni trijumvirat: Hamdija, Branko i Milanko. Na fonu Ustava iz 1974. godine učvršćuju poziciju BiH u Jugoslaviji. Počinju mnogi projekti, gradi se Neum za komunističku elitu, Aluminijski kombinat, zgrada Vlade i Parlamenta i na koncu dobijanje organizacije Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Na fonu ovih relevantnih uspjeha dolazi do pobune i komešanja srpskih nacionalističkih krugova okupljenih oko SANU, oko Udruženja književnika iz Francuske 7, a u pozadini i SPC-a i stižu optužbe za muslimanski nacionalizam, gdje se etiketiraju Hamdija Pozderac kao nosilac stare garde i Nijaz Duraković kao nosilac mlade garde komunista iz BiH koji na neki način treba da budu suzbijeni. U takvim okolnostima bh. komunističko rukovodstvo odlučuje da se obračuna s navedenim nacionalizmom na način da kažu: nismo to mi, ali imamo mi svoje nacionaliste i sad ćemo im pokazati. Tako se stvara klima za martovski proces 1983. godine, koji je klasični montirani politički proces imanentan svim komunističkim režimima, pa i BiH.

    Rukovodstvo oličeno u Pozdercu misli da će zaustaviti ove napade prema BiH, ali je to pogrešna percepcija, iza ovog obračuna dolazi obračun s „Agrokomercom“, s bratom gospodina Pozderca i s Fikretom Abdićem. Opet politički proces, jer sve što je radio „Agrokomerc“ radile su i druge kompanije u Jugoslaviji, ali se obračunavalo samo s Bošnjacima. I na kraju obračun s Hamdijom Pozdercom, koji je praktično ubijen, jer mu nije pružena adekvatna pomoć nakon srčanog udara. Tako završavaju istaknuti politički faktori Bošnjaka muslimana. Ranije je poginuo i Džemal Bijedić u namještenoj avionskoj nesreći. Tako završavaju Bošnjaci bez obzira na ideologiju kojoj pripadaju.

    Da se vratimo na suđenje 1983. godine, koje je počelo u martu. Tome je prethodio i obračun s hercegovačkim fratrima koji su optuženi na osmišljavanje pojavljivanja Gospe u Međugorju, a što škodi komunističkom režimu u Jugoslaviji i BiH. I evo sada je sve spremno da se na red izvedu Muslimani. I Pozderac nema drugih političkih neprijatelja osim „Mladih muslimana“. Njima je suđeno i 1949. godine i ranije. I onda hapsi: Aliju Izetbegovića, Omera i Saliha Behmena, Ismeta Kasumagića, Rešada Prgudu, ljude koje su već hapsili i optuživali za svašta pa i za terorizam iako ništa od toga nije bilo ni u statutu niti u djelima. Pretresali su tog 23. marta kuće i prostorije na poslu ovih ljudi, tražili su inkriminirajuće stvari, nešto što bi ih moglo kompromitovati, dovesti u vezu s emigracijom ili nekim pokretima izvan Jugoslavije. Bilo je čak pokušaja podmetanja inkriminirajućih stvari.

    STAV: Da li su imali neki dokaz, nešto što je moglo biti relevantno za takvu akciju kakva je bila?

    BIČAKČIĆ: Pravog povoda nije bilo. Islamska deklaracija je bila napisana 1970. godine, dakle, već je 13 godina bila na terenu. Nije mogla biti razlog i nije bila potpisana i nije se znao autor. Bila je prevedena na arapski, engleski, njemački. To je šokiralo istražitelje jer nisu imali saznanja o Islamskoj deklaraciji i iskoristili su je kao program neprijateljske grupe za neprijateljsko djelovanje prema državi. Iako ona nije imala te elemente, ali je pisana političkim jezikom, i to je bilo dovoljno istražiteljima. Alija brilijantno na suđenju brani postavke deklaracije, preuzima i autorstvo nad ovim djelom. Ona dobija značajna priznanja širom svijeta, ali se sada zna i autor koji će biti optužen. Posebno to ima efekat u muslimanskim zemljama. Islamska deklaracija je neka poveznica za optužnicu. Druga stvar je putovanje u IR Iran. Činjenica je da nisu znali ni za ovo putovanja, a to vidimo što nas koji smo putovali za Iran nismo uhapšeni prvi dan već kasnije, nakon što su to saznali kroz istražne radnje. Prema tome, ako ste kontrarevolucionaran po članu 114 zakona SFRJ, zaprijetili su vam najvećom kaznom, smrtna uz konfiskaciju imovine. I vi tada nemate prostora za odbranu.

    STAV: A šta ste Vi radili u Iranu tih 15-ak dana u januaru 1983. godine?

    BIČAKČIĆ: Ja sam u Iran putovao i ranije, 1978. godine, putovao sam sa svojom porodicom, automobilom, išli smo do Isfahana, kolima i nazad. Tada je bio Šah Pahlavi na vlasti. Zbog tog puta bio sam pozvan da pomognem u organizaciji puta 1983. godine, posebno sam bio u kontaktu s Omerom Behmenom, s kojim sam i rodbinski vezan. Pomogao sam u organizaciji i realizaciji. A Iran je tada na fonu promocije dostignuća Islamske revolucije nastojao da širi tu svoju istinu po svijetu i pozivao je i omogućavao da se dođe i da se vide ta dostignuća. Pozivani su i ljudi iz Jugoslavije, novinari, Dejan Lukić, Hido Biščević, Hajrudin Somun, svi su bili, kao i neka ženska udruženja iz BiH. I mi smo tada, kao ljudi koji nisu nikakvi faktori ni u IZ ni u politici imali priliku da obiđemo Iran kao neformalna grupa građana, kako se to danas zove, da budemo primljeni kod vođe IR Imama Homeinija, i drugim nosiocima vlasti u Iranu, i da se upoznamo s njihovim daljim koracima. Tada je već bio rat između Irana i Iraka. Njima je, dakle, stalo da šire istinu o svojoj revoluciji i napadima na nju, a nama da se upoznamo sa stanjem i da upoznamo jednu drevnu civilizaciju dugu oko 5.000 godina. Bio je to izazov za sve mlade ljude, pa i za mene i nikad se ne kajem zbog toga.

    STAV: Bile su prilično kontroverzne izjave komunističkih lidera o tom hapšenju. Jedni su govorili da ste agenti Imama Homeinija, a drugi da radite za Ameriku, za CIA-u? Sve s ciljem što težih optužbi?

    BIČAKČIĆ: Prvobitna optužnica bila je za muslimanski nacionalizam. Da smo mi krivo pokazivali položaj muslimana u Jugoslaviji i da smo na taj način narušavali i ugled Jugoslavije. Uporno su tražili naše veze s Adilom Zulfikarpašićem, Smajilom Balićem, Teufikom Velagićem, našim intelektualcima u dijaspori. Nisu imali nikakvih dokaza i nisu mogli ići u tom pravcu, ali optužnica je bila napisana i prenijeta u sudsku presudu. Nakon godinu dana shvatili su neodrživost ovakve optužnice pa su uveli u nju muslimanski fundamentalizam, pojam potpuno nepoznat i dovoljno je bilo da vas proglase fundamentalistom i da ste odmah s one strane i da je sve medijsko pucanje po vama dozvoljeno.

    STAV: Vi ste uhapšeni 26. marta, je li tome prethodilo nešto, jeste li primijetili nešto neobično?

    BIČAKČIĆ: Ja sam tada bio mladi inžinjer koji je radio u Elektroprivredi na razvoju. Uspješan u svojoj struci. Bio sam polaznik postdiplomskog studija u Zagrebu. I tada je bila ta sedmica kada se držala koncentrirana nastava. Vraćao sam se vozom. Nisam znao da su bila hapšenja, a moji mi nisu htjeli reći kad smo se čuli, plašeći se da ću možda pobjeći u inostranstvo. Ja to ne bih uradio, ali oni nisu htjeli rizikovati. Normalno sam putovao sve do između Zenice i Visokog kada sam prešao u vagon-restoran. Tamo za šankom stoje dvojica momaka koji me zovu imenom i prezimenom kao da me znaju. Ja ih se nisam mogao sjetiti, oni mi predlažu kahvu zajedničku i ja prihvatam. Sjedimo, pričamo, ali oni neće da kažu ko su, i ja im se zahvaljujem i idem u svoj vagon, međutim, jedan ide za mnom i hvata me za ruku i pokazuje legitimaciju i kaže da je iz službe DB i vraća me u vagon-restoran. Saopćava mi da ćemo po dolasku u Sarajevo ići u DB da dam iskaz. I tako bude, sačekamo da izađe većina putnika i onda izlazimo mi, čeka odmah tu neki Pežo i ulazimo i idemo u DB. Tog dana su uhapsili i moju suprugu i obje sestre. I sad se čekalo da dođem ja i suoče nas. Iako i po tadašnjem zakonu nisu imali pravo da uzimaju izjave žene protiv muža, sestre protiv brata, oni su to radili. Čak su bili brutalni do mjere da su neki prijetili da će dovesti mi i majku, ali dok prethodno mog malog sina od tri godine smjeste u dom. Davali su mi do znanja da nemam nikakvih šansi. Ispitivanje traje cijelu noć, to su četvrtak navečer, petak, subota. Oni prijete premlaćivanjem, mučenjem, a ja onda njima držim predavanja da Jugoslavija nije zemlja kakve su druge zemlje Istočnog bloka i da je Jugoslavija zemlja pluralizma, slobode i da se takve stvari ne rade. Dovodim ih u poziciju da ih blokiram njihovim argumentima. I to mi pali i spašava me fizičke torture. A bilo je stajanja uza zid, podignute ruke, spuštene ruke itd. Dok ne potpišete zapisnik, ne idete. A prvo su me pitali koga znate a da je dobar musliman? Šokantno pitanje. Kažem, znam puno ljudi. Ali ja ne mislim navoditi imena jer to i njih može dovesti u moju poziciju. Onda ja prelazim na raspravu da ne ulazim i da ne mogu znati ko je dobar musliman u srcu, da je to stvar odnosa njega i Boga, pitam je li to zabranjena religija, navodim primjere da je Darvin vjernik, Tesla, i u tim raspravama u koje ih uvučem sam superioran i uspijevam se držati.

    STAV: Mnogi Vaši prijatelji su saslušavani kao svjedoci. Bili su prinuđeni da u istrazi potpišu po Vas i druge optužujuće iskaze, ali je većina odustala na samom suđenju od istih. Neki nisu, jednostavno nisu smjeli. Kako gledate na te ljude, na taj pristup prema svjedocima i na njihovu reakciju?

    BIČAKČIĆ: Bila je oštra ivica između svjedoka i optuženog. Ako nekoga slome, onda mu daju status svjedoka koji kasnije postaje puno teži nego status optuženog. No, stepen izdržljivosti pritiska je različit kod ljudi. Neki izdrže više, neki manje pritiska. Timovi isljednika se smjenjuju, a vi ste budni i ne spavate, nemate toaleta, teško je ne prihvatiti nakon nekoliko dana da ne potpišete šta god vam poture pod olovku. Kada sam ja trebao potpisati izjavu, tražili su da stoji da priznajem da sam tajno i ilegalno putovao u Iran. A ja kažem da ću potpisati da sam putovao u prijateljsku i nesvrstanu zemlju Iran i ništa više. Ali kada to traje danima i kad se izmorite, onda kažete: piši to tajno i ilegalno pa ću se braniti na sudu. Ili recimo, ja kažem sreo sam se u Beču s Teufikom Velagićem, članom UN u Beču. Ne kaže. Već da potpišem: sreo sam se s Teufikom Velagićem, pripadnikom terorističke organizacije „Mladi muslimani“. Ja ne znam ko su ti „Mladi muslimani“, ne znam da je Teufik njihov član, ne znam da je to teroristička i po čemu je teroristička organizacija. To su te konstrukcije. Zapisnik pravi Munir Alibabić, red poluistine, red laži. Ljude koji su ispitivali, moje kolege s posla, to su ljudi koji nisu bili spremni bilo šta reći kompromitirajuće jer nije toga bilo. Onog časa kada je Savezni sud u Beogradu prekvalificirao ovo djelo, da ne postoji član 114, već da je to samo član 133, tog časa je moja optužnica bila neutemeljena i, istog časa kada je stigla presuda iz Beograda, ja sam oslobođen. Već sam bio odležao tri godine. To je pokazalo koliko je ta optužnica bila slaba, koliko je to bio politički obračun bez pravnog utemeljenja uz sramotno korištenje medija i mnogih novinara koji su potpisivali UDBA-ine pamflete i postajali iza toga bardovi novinarstva, što je posebno sramotno.

    STAV: Bilo je nevjerovatnih medijskih natpisa, čak ste nazivani i recidivima Trećeg rajha, Allahovim borcima itd. Međutim, zanimljivo je kroz medije uvođene tada jednog novog pojma „etničko čišćenje“, uveo ga je Fuad Muhić u svojim člancima? Smatra se da to nije njegova konstrukcija već da je došla iz viših instanci komunističkih, a neki smatraju da su tu prsti velikosrpstva i konstrukcija koja kasnije dolazi kao bošnjačka sudbina širom BiH?!

    BIČAKČIĆ: Da, dobro ste primijetili, tada je uveden taj termin. Mi nismo mogli znati ni šta to znači. Tek kasnije, kada Karadžić i ostala svita počinju činiti zločin, shvatili smo taj sadržaj. Neki su mislili da se tu radi o štamparskoj grešci, da je trebalo stajati etičko čišćenje, kao neko duhovno čišćenje i sl. Međutim ne, to je bilo to. Ono što je skuhano u beogradskoj čaršiji kod srpskih nacionalista.

    STAV: Imali ste dobre advokate, ali presuda je bila optužujuća?

    BIČAKČIĆ: U komunizmu je bilo: ako se vi uvjerljivo branite, dobit ćete veću kaznu. Ako još angažujete advokata koji vas uspješno brani, proći ćete još gore. Jer oni hoće da vas ponize, omalovaže. Hoće da se kajete, molite pa će oni odlučiti. Alija je recimo brilijantno branio Islamsku deklaraciju, što mu je podiglo kaznu na maksimum. Omer Behmen je prihvatao šta god piše u Kur’anu da je on govorio i to mu je donijelo maksimalnu moguću kaznu.

    STAV: Presuda je izrečena, svi ste osuđeni. Vaše porodice nastavljaju borbu pravnu, što ima rezultata u kasnijim presudama viših sudova. Međutim, vama podršku daju, doduše 1986. i beogradski intelektualci, nacionalisti Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, Matija Bećković. Kako dolazi do te podrške ako govorimo o nacionalistima i o onima koji učestvuju u pripremama Agresije na BiH, a jedan od takvih pripremnih događaja može biti i „Sarajevski proces“?

    BIČAKČIĆ: Ako uđete u taj proces politički, krenu hapšenja, onda se prema svima koji su na slobodi uvodi izolacija. Naše porodice se zbližavaju iako se nisu poznavali ranije, tvrdim da se većina nije poznavala iako se pokušalo napraviti kao udružena grupa. Oni vode pravnu borbu, bilo je tu grešaka, bilo je tu zlonamjernih pomagača, ali mi nastupamo s pozicije neodricanja od Islamske deklaracije, Kur’ana, ne može neki udbaš određivati koji ajeti se mogu a koji ne mogu citirati i sl. Dolazi Olimpijada, oni su se plašili da ne bude problema pa su obećavali kule i gradove, a čim je prošla Olimpijada, budemo zaboravljeni. Ništa nije preostalo do put ka Vrhovnom sudu. Pojavljuju se već i prvi borci protiv verbalnog delikta. Bila je ta peticija srpskih nacionalista da bi rušili Durakovića i Pozderca. Pa nakon što su oni nas smjestili, sada su oni reagovali zbog svojih velikodržavničkih ciljeva a ne da bi nama pomogli. Takve peticije, pisma zatvoreniku dobro dođu, ali ako su s pozicije s kakve su dolazile, od srpskih nacionalista, onda nisu dobrodošle.

    STAV: Nakon izlaska iz zatvora dolazi višepartijski sistem i okosnicu SDA koja nastupa s pozicije odbrane interesa Bošnjaka i Bosne čine ljudi iz „Sarajevskog procesa“? Da nije bilo ovog procesa, da li bi se drukčije odvijao politički pluralizam u BiH?

    BIČAKČIĆ: Na fonu demokratskih procesa došlo bi do organiziranja partija. Šta bi bilo da nije bilo ove „zatvorske grupe“, kako su je tada zvali, koja je pristupala organiziranju SDA, nastali bi neki drugi pokušaji formiranja stranke. Dakle, bili bi neki drugi. Mi smo imali politički kapital jer smo bili obespravljeni. SDA je nastala i djelovala je dugo, do 2000. godine na temeljima i Islamske deklaracije i svega. Iza toga je došlo do promjene unutar same stranke, ali to nije tema ovog intervjua, opravdanost ili ne takvih odstupanja.

    Stav.ba//Otisak.ba

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    two + two =