Piše: Mario Pejović
Kišoviti augustovski dan 2016. Nerminu Memiću promijenio je cijeli život. Cesta koja vijuga planinom Igmanom, klizava od ljetne kiše, prašine i prosutog ulja, mogla je biti kobna mladom vozaču kamiona. Nermin se detalja nesreće ne sjeća. Zna da je kamion proklizao na staroj cesti i da se njegovo vozilo survalo u duboku provaliju. Našli su ga kako visi iz kamiona, zaglavljen i u nesvijesti.
Ljekari mu nisu davali puno šansi da preživi. Oprezni i optimistični su smatrali da je vjerovatnoća da se nastavi život tada 26-godišnjaka samo 10-15 posto.
Ali je već tada pokazao da ga ne treba podcjenjivati. Dvije sedmice kasnije se probudio iz kome i sam iz usta izvadio cijev koja mu je omogućavala da diše. U nesreći su mu napukli kičma i karlica, imao je povrede grudnog koša. Gotovo je bio smrskan u teškoj saobraćajnoj nesreći. Ni herojski napori sarajevskih hirurga nisu bili dovoljni da mu se spasi lijeva ruka. Nasmijani mladić na samom početku života ostao je bez cijelog jednog ekstremiteta.
Mnogi bi proklinjali sudbinu. Drugi bi sjeli i plakali. Povukli se u sebe. Porodica i prijatelji su bili shrvani zbog njegove povrede i njegovog gubitka. Nermin, prisjeća se, samo je mislio: “Dobro sam prošao”.
Iako je bio svjestan posljedice gubitka cijele jedne ruke, nije pokleknuo. “Ljekari su sumnjali da ću preživjeti, kičma mi je bila napukla, mogao sam umrijeti. Mogao sam ostati nepokretan. Ovako, dobro sam prošao”, kaže danas 28-godišnji paraplivač.
Ozbiljno plivanje
A da će se plivanjem jednog dana ozbiljnije baviti nikada nije ni zamišljao. “Godinama sam igrao fudbal, trenirao ga, igrao razne sportove, odbojku na pijesku, svašta nešto. Iako sam plivao, nikad mi ne bi palo na pamet da se plivanjem i ozbiljnije bavim”.
Nakon dva duga mjeseca provedenih u bolnici, Nermin se polako vraćao u normalni život. U ordinaciji gdje su mu pravili protezu za ruku su mu preporučili da se počne baviti plivanjem. Zbog oporavka od teških povreda, taj savjet je prihvatio.
“U neku ruku sam imao i sreću da sam nesreću doživio kad sam je doživio. Jer se nedugo prije moje nesreće u Sarajevu otvorio Plivački klub Spid, koji djeci sa invaliditetom i posebnim potrebama drži školu plivanja. Ko zna, da se ranije nesreća desila, možda ne bih imao ni gdje da učim kako da pravilno, sportski plivam”, govori on.
Psihički problemi
Osim što mu je plivanje pomagalo da bude zdraviji, pomoglo mu je da prebrodi i psihičke probleme koje nose amputacije udova.
“Iako sam se pomirio da sam ostao bez lijeve ruke, nije mi baš bilo svejedno. Pokušao bih to nekako prikriti jaknom, ili nekim košuljama. Ali u bazenu, nema jakni, nema košulja. Vide vas onakvim kakvi jeste. I to mi je pomoglo, podiglo mi je samopouzdanje”.
A samopouzdanje je raslo svakim danom, svakim novim takmičenjem. Nermin se zamišljeno prisjeća početaka, kada nije mogao da prepliva bazen. “Nisam imao snage, nisam imao kondicije. Trebalo mi je užasno puno vremena”. To ga nije obeshrabrilo.
Svakim danom je bio sve jači. Sve bolji. Sve brži. Treneru Kapi to nije bilo dovoljno. “Govorio je, možeš ti i bolje. A kako je on vjerovao u mene, tako sam i ja sve više vjerovao u sebe”.
U Nermina su vjerovali i njegova porodica i prijatelji, ali i kolege iz firme za koju je radio kad je doživi nesreću MGBH i za koju i danas radi, ali na drugom radnom mjestu. Dugogodišnjem sportisti nije trebalo puno da se upali žar za takmičenjem i nadmetanjem.
Na regionalnim takmičenjima je osvajao medalje, iako je iza njega bilo samo nepunih godinu dana treninga. Učestvovao je i na velikom takmičenju u Berlinu.
Teški uvjeti
To što dolazi iz zemlje koja nema paraplivački savez, gdje osim Spida nema klubova i podrške za ljude poput njega bili su motiv više.
“Ljudi misle da se ljudi s invaliditetom koji učestvuju na ovakvim takmičenjima bave sportom rekreativno. Ali to nije istina. Vani su potpuno posvećeni tome, imaju podršku države, dva treninga dnevno, posebnu prehranu, posebne pripreme. Ja imam kolege na poslu koji mi dozvole da treniram i idem na takmičenja, imam prijatelje i porodicu koji me podržavaju i trenera koji vjeruje u mene. O tim svjetskim uslovima mogu samo sanjati. Ali upravo zbog toga je još veća draž takmičiti se, osvajati medalje. Ljudi ne mogu vjerovati kakve rezultate postižemo u kakvim uslovima treniramo. Ali se ne predajemo”, odlučno poručuje Nermin.
Velika takmičenja
I dobio pozivnicu za Evropsko prvenstvo koje se ovog mjeseca održava u irskom Dublinu. “Nevjerovatno, to zaista nisam očekivao”.
Ali to nije kraj. Kada se počeo ozbiljno baviti plivanjem, nije znao da trener Kapo ima dugoročne planove za njega. “Ljetna Olimpijada u Tokiju 2020! Prvo mi je djelovalo ludo da uopšte pomislim da idem na Olimpijadu, ali je Kapo bio uvjeren da ja to mogu. I kako sam počeo osvajati medalje, kako imam sve bolje rezultate, vjerujem i ja da se mogu izboriti za Olimpijadu. Prije gotovo dvije godine sam se borio za život, a sada se trebam boriti za učešće na Olimpijadi!, govori Nermin.