More

    Bajrami porodice Vilić: Priča o ljubavi i vjeri

    - Advertisement -

    Bajramsko je jutro. U kući Vilića sve miriše na čistoću, svježu kahvu i pitu što se peče. Mirisi se miješaju. Dočekuje nas domaćin kuće Edhem Vilić. Na fotelji sjedi Edhemova majka Emina, friško dotjerana i nasmiješena. Drago joj vidjeti nove ljude. Ipak, ona ne govori mnogo. Od Edhema saznajemo i zašto.

    On objašnjava kako su tri različita prva maja ostavila velikoga traga u njihovim životima.

    „Prvog maja ’92. smo otišli od kuće. Prvog maja ’00. smo se vratili u Brčko. Također, prvog maja 2013. majka je imala prvi moždani udar.“

    Od Edhema saznajemo da je od prvog moždanog udara njegova majka počela pokazivati znakove demencije i da se njeno stanje postepeno pogoršavalo tako što je zaboravljala raditi neke osnovne rutinske poslove.

    On je zadnjih sedam godina potpuno preuzeo brigu o kući i majci. Kaže da mu nije teško i da sve radi – od kuhanja do presvlačenja, farbanja majkine kose, feniranja i čišćenja kuće.

    „To je hizmet koji je potpun.“

    Iako Emina više ne može da posti, Edhem kaže da nikada nije dopustio da ona gubi „smisao i vezu sa ramazanom“ te da zajedno sehure i pripremaju iftare.

    Objašnjava nam da je ramazan za njega mjesec posebne atmosfere.

    „Ja kada bih mogao, ja bih živio ramazan čitavu godinu.“

    Edhemov otac Muhamed je umro kada je njemu bilo tri godine. S tugom nam govori da ga se ne sjeća i da ima tek dvije njegove fotografije pošto su ostale uništene u ratu.

    Porodična fotografija: Edhem je beba

    Ističe da se mjesto oca o njemu i bratu brinula njihova velika porodica, a posebno djed i amidža.

    „Do ’92. godine u ovoj avliji egzistirale su četiri kuće u kojima su živjeli moj djed i nena, amidža i strina, ja i mama i brat i snaha. I u tom periodu mog odrastanja ja nisam osjetio da nemam oca.“

    Dodaje da mu je u blizini kuća djeda i nene s majkine strane gdje je imao „pet daidža i pet tetki“.

    „Tako da je to jedna ogromna familija gdje ja zaista nikada nisam osjetio da nemam oca zbog toga što smo ja i moj brati bili prvi jetimi u porodici gdje su se svi trudili da nam to nadomjeste.“

    Očevo odsustvo osjetio je tek u školi kada bi učitelj u razredu pitao učenike da li je neko izgubio roditelja. Objašnjava nam da mu se s tugom miješalo i saznanje da su drugoj djeci očevi poginuli, a da je njegov otac umro od bolesti.

    Edhem nam objašnjava da su on i njegova majka bili su izbjeglice sedamnaest godina i da je u dvorištu, gdje je nekada živjelo dvadeset članova, ostalo samo njih četvero.

    „Kompletna dva ognjišta su ugašena.“

    S posebnom boli prisjeća se svoje amidžične Alme Vilić čiji je mlad život prekinut u ratu tako što je „odvedena i ubijena“. On dodaje da su zbog tuge za svojom kćeri umrli i njegovi amidža i strina.

    Bajram iz 1993. Edhem pamti po tome što ga je po prvi puta dočekao kao postač. Ističe da je zahvalan na tome očevoj tetki koja ga je, kako je rekao, „uputila u vjeru“.

    Opisao nam je da se ratni bajramski burek pravio s mnogo luka, malo mesa i s domaćom vegetom. Iako je tada  vladala oskudica, od rodbine se, ipak, mogla dobiti pokoja para za Bajram, čuli smo našeg sagovornika. Ali, kao i većini djece, ljubljenje ruku mu nije bio baš najdraži običaj.

    „Veoma sam se opirao ljubljenju ruke, ali kada me ucijene s Bajram-bankom, onda sam vrlo rado ljubio ruke“, kroz smijeh nam govori Edhem.

    Najdraže mu je sjećanje na djedove „šećerke“ i njegove mirisne ruke na Pino Silverstre.

    „Bajrami prije rata su bili dosta drukčiji nego sad. Ovi Bajrami uvijek osvanu sa nekakvom tugom. Čovjek se prvo isplače, pa tek onda raduje. Previše je onih koji nisu s nama. Ali, ipak, meni je svaki Bajram drag koji osvane uz moju mater.“

    Baklavu, posluženje i pitu Edhem sam pravi. Kaže da je to „adet od matere“. Preuzevši njezine obaveze, shvatio je koliko obaveza žene imaju u domaćinstvu, posebno žene koje imaju i posao u firmi.

    „Svaki bi muškarac trebao u jednoj godini dana da provede mjesec dana da ima ulogu jedne domaćice u domaćinstvu.“

    Za kraj razgovora, Edhem se osvrnuo na ramazan u vrijeme pandemije, istaknuvši da mu je žao što su izostali zajednički iftari. Smatra da je, ipak, s druge strane pandemija „učvrstila iman u ljudima“, jer vjera daje utočište.

    „Tako da pandemija, koliko je uzela u odnosu s ljudima, toliko je vratila u odnosu s Bogom“, zaključuje Vilić.  

    Napuštamo kuću Vilića. Po adetu izašli su majka i sin da nas isprate. Emina nam maše. Znamo da će kasnije doći još mnogo gostiju kod njih, ali da će, na kraju dana, ipak oni imati samo jedno drugo. Da u tišini čine ibadet i hizmet nadajući se još jednom zajedničkom Bajramu.

    Čestitaju Bajram
    Autorica: Emina Osmić-Hajdarević
    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img