Piše: Adis Mujdanović
Možda mu ime i prezime nisu toliko zvučni, možda njegova priča nije toliko poznata, ali definitivno zaslužuje da mu se na neki način oda počast.
Dobronamjerna inicijativa mladih iz Brčkog bacila je u sjenu brčanskog Srđana Aleksića – Đoku Stevanovića.
Neformalni omladinski pokret “District Team” svojom inicijativom da se jedan od mostova na rijeci Brki nazove imenom Srđana Aleksića, u regiji poznatog kao čovjeka koji je tokom rata u bosanskohercegovačkom gradu Trebinju spasio prijatelja Bošnjaka od smrti, što je kasnije “platio” vlastitim životom od strane “svog” Srbina, učinio je pozitivnu stvar, ali očito zaboravio da su u gradu u kojem žive imali čovjeka koji je uradio slično.
Ne želeći ulaziti u razloge njihove inicijative da to bude baš Srđan Aleksić, koja je inače izazvala oprečne komentare na društvenim mrežama, pitam se zašto se Đoko Stevanović ne spominje u brčanskoj, ali i cjelokupnoj javnosti u regiji, s obzirom na to da je Aleksiću na razne načine odata počast u više zemalja bivše Jugoslavije.
Razlog zašto se o Đoki Stevanoviću malo zna u regiji može se tražiti u neadekvatno plasiranoj i promoviranoj priči, ali definitivno nije u redu da se o njemu toliko malo zna u gradu u kojem je izgubio svoj život, samo zato jer je htio pomoći čovjeku koji nije njegove nacionalnosti.
Ne radi se o tome da se ljudima poput Srđana Aleksića ne bi trebala odati počast u Brčkom, nego o tome da se u kontekstu učinjenog djela za ime mosta predlaže on, a ne Đoko Stevanović.
Nadam se da će inicijativa “District Teama” naići na “plodno tlo” kod nadležnih organa te da će most na Brki dobiti ime Srđana Aleksića, što bi bila jedna lijepa poruka, ali sumnjam da će Đoki Stevanoviću biti odata počast u Brčkom. Možda prije, nekada, ako bude adekvatno promovirana, u nekom drugom gradu…
Priča o Đokinom činu
Đoko se početkom rata 1992. vratio iz Slovenije u svoju nedovršenu kuću u brčanskoj mjesnoj zajednici Gornje Dubravice.
Početkom maja te godine, Smail Ribić, sekretar Stranke demokratske akcije (SDA) Brčko, koji je u tom trenutku bio u Šatorovićima, zamolio je Stevanovića, koji je bio na čelu Srpske demokratske stranke (SDS) u svojoj mjesnoj zajednici, da ga prebaci preko granice, ne bi li se dočepao slobodne teritorije, a onda nekako pokušao da dođe do porodice u Njemačkoj. Đoko je pristao. Ribić mu nije bio prijatelj, nego poznanik.
Punktu koji su držali “Šešeljevci” prišao je automobil sa dvojicom ljudi. Đoko i Smail. Obojica su odvedena u policijsku stanicu.
Smješteni su bili na dvije stolice, okrenuti leđima jedan od drugog i zavezani istim lisicama.
Od Đoke je traženo da se “odrekne” Smaila i zauzvrat će biti oslobođen, na šta on nije pristao.
Onda su do besvijesti prebijani, na kap vode održavani u životu da bi tortura mogla da se nastavi. A nastavljala se i trajala dva dana u lokalnoj policijskoj stanici.
Svezane, isprebijane i ponižene sproveli su u zloglasni logor “Luka”. Smrt je stigla u vidu Šešeljevih ubica.
Et.