Životni put Tarika Jašarevića: Od borca Armije RBiH do spašavanja života u Siriji

Tarik Jašarević od 2012. godine glasnogovornik WHO-a

Od Sarajeva, rodnog grada, u kojem je dio rata proveo kao pripadnik Armije RBiH, preko studija komunikacija u Tunisu i postdiplomskog studija u Francuskoj, nekog vremena boravka u Siriji, potom prvog angažmana pri UN-u na Kosovu u Uredu za informiranje, pa u Istočnom Timoru, Afganistanu, Šri Lanki, povratka u Sarajevo zbog angažmana u Uredu ombudsmana za ljudska prava, pa ponovnog odlaska na Kosovo, do angažmana u organizaciji Ljekari bez granica u Darfuru i Kongu 2005. godine, u najkraćem je CV Tarika Jašarevića, glasnogovornika Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) sa sjedištem u Ženevi.

Rezimirajući svoju poslovnu putanju, Jašarević kaže kako je za njegovu karijeru i sadašnju poziciju odlučujuće bilo suočavanje s problemom javnog zdravstva u kriznim situacijama. Nakon angažmana u organizaciji Ljekari bez granica, potom rada u odjelu mirovnih operacija UN-a na Haitiju, aplicirao je i dobio 2008. godine posao u WHO-u, a od 2012. je na poziciji glasnogovornika, piše FENA.

Njegova putovanja nisu usmjerena na simpozije, kongrese i slično. Umjesto na udobne, elitne međunarodne destinacije, on odlazi na mjesta patnje, gdje su hiljade ljudi zaražene virusima, bakterijama, gdje haraju epidemije, gdje zbog ratnih djelovanja ili elementarnih nepogoda nastaju humanitarne krize.

Putovanja po kriznim područjima

– U Siriji sam bio pet puta od 2013. godine, u februaru sam bio u Jemenu, bio sam četiri puta u Liberiji, Siera Leoneu, Gvineji, koje su bile pogođene ebolom, nekoliko puta u Saudijskoj Arabiji, gdje smo radili na istraživanju novog virusa MERS. Bio sam na Filipinima 2013. nakon razornog tajfuna, prije toga za vrijeme krize u Libiji bio sam “s obje strane granice”, zatim Obala Slonovače … – kaže Jašarević. Dodaje kako je njegov posao rad u sjedištu WHO-a u Ženevi u kombinaciji s čestim putovanjima po kriznim područjima.

Sa iskustvom boravka u Siriji prije rata, gdje je živio 1999. godine, i iskustvom života u ratnom Sarajevu, Jašarević kaže kako ga Damask podsjeća na Sarajevo iz 1993. godine, s tim što je opseg borbi oko sirijskog glavnog grada znatno manji.

– Od 2013. sam bio pet puta, uvijek po tri-četiri sedmice, gdje imamo glavnu kancelariju u Damasku, podkancelarije u Homsu, Halepu, Latakiji i Kamišliju. Putovao sam kroz Siriju, naravno gdje su nam to dozvolile snage sigurnosti. Na području koje je pod kontrolom vladinih snaga radimo s ministarstvom, dok u ostalim oblastima radimo putem domaćih nevladinih organizacija. Trudimo se da provedemo humanitarni princip, što znači da medicinski materijal rasporedimo na cijelu teritoriju bez obzira na to ko kontroliše koje područje – pojašnjava Jašarević.

Uz opasku kako ne ulazi u političku ocjenu situacije u Siriji, kaže da se sa svih strana vrši propaganda, a ako se sluša samo jedan izvor dobija se pogrešna slika o situaciji u Siriji.

Naglašava da je Sirija imala jak zdravstveni sistem, koji se počeo urušavati od početka sukoba 2011. godine.

– Puno je stručnjaka napustilo zemlju, bolnice su oštećene, brojni domovi zdravlja su zatvoreni, u područjima gdje su najveće borbe djeca nisu vakcinisana i dolazi do povremenih epidemija difterije, dječje paralize, ospica. WHO pokušava „pokriti“, koliko je to moguće, kompletno područje. Svakog mjeseca se u Siriju dopremaju velike količine lijekova kako bi se pokrilo ono što je nekad bila sirijska farmaceutska proizvodnja, koja je smanjena za 70 posto. Uvezujemo ljekare gdje god se nalaze kako bismo mogli dobiti epidemiološku sliku i reagovati brzo. Pokušavamo osposobiti ljekare za ono za šta nisu bili obučeni prije rata. WHO je među glavnim dostavljačima inzulina za dijabetičare, kao i sredstava za hemodijalizu – opisuje situaciju u Siriji glasnogovornik WHO-a.

Za kritike da je UN, a time i WHO, previše blizak s vladom u Siriji, Jašarević pojašnjava da WHO mora dobiti dozvole za kretanje kako bi poslali medicinsku isporuku preko linija razgraničenja na teritoriju koju kontrolišu druge strane, pa se i kompromisi moraju praviti.

– Tako nam npr. sektor sigurnosti vladinih snaga ne dozvoljava da prebacimo na suprotnu stranu hiruršku opremu, što je za nas neprihvatljivo jer su preko linije razgraničenja potrebe za hirurškim operacijama čak i veće, zbog vojnih dejstava. I danas nam se dešava da se s kamiona WHO-a skine hirurški materijal i to nas stavlja u tešku moralnu dilemu jer ne možemo uraditi sve što treba. Ali nastavljamo dalje. Nedavno su se oko Deir ez-Zora ponovo pojavili slučajevi dječje paralize, što znači da je virus aktiviran zbog niskog postotka vakcinacije uslijed ratnih dejstava. Dakle, sad treba pokušati vakcinisati što više djece, prebaciti vakcine tamo gdje su linije fronta, kontrolni punktovi raznih strana, da ne govorim o tome da taj dio Sirije koji kontrolira tzv. Islamska država i gdje je pristup gotovo skoro nemoguć – priča Jašarević.

Na pitanje kako to djeluje iz ljudske, lične perspektive, odgovara da je, pošto često putuje, stekao brojne prijatelje Sirijce, koje, kako kaže, mi iz BiH možemo bolje razumjeti zbog onoga što smo proživjeli, i da je tamošnja situacija žalosna.

– Od zemlje koja je bila moderna, napredna, da se dođe do sadašnje situacije. Teško je to vidjeti, mada mi u BiH koji smo prošli kroz nešto slično možemo razumjeti kako iz mira dođe do rata. Često me moji sirijski prijatelji pitaju kako je to kad se završi rat, ali nažalost, kao što smo i mi imali iluziju da će se kad se rat završi sve vratiti na staro, tako se ni u Siriji, nažalost, ništa neće vratiti na staro za dugi niz godina. I to je tragedija tog i mnogih drugih sukoba – kaže Jašarević.

Na terenu se suočavao s epidemijama ebole, kolere, malarije, virusa… i to je posebnost posla koji radi. Tako se posljednjih dana epidemija ebole pojavila u Kongu, ali su WHO i lokalne zdravstvene institucije uspjele ograničiti širenje virusa. Kolera je prisutna u velikom broju zemalja, posebno teška situacija je u Jemenu, Somaliji, Južnom Sudanu. Epidemija ebole je poprimila velike razmjere u Liberiji, Siera Leoneu, Gvineji u 2014, a prošle godine se dogodio prelazak ZIKA virusa na južnoamerički kontinent …

– Uslijed mutiranja uvijek se pojavljuju novi virusi. Strah nas je sljedeće velike pandemije gripe koja bi mogla biti izazvana novim i nepoznatim virusom influence, ebola je strašna sama po sebi, kolera je, nažalost, endemična u mnogim zemljama, prošle godine je bila velika epidemija žute groznice u Angoli i Kongu. Stoga zagovaramo da zdravstveni sistemi u svakoj zemlji moraju biti dovoljno opremljeni da bi se mogli suprotstaviti dolasku bolesti. A to je upravo nedostajalo Liberiji, Gvineji, Siera Leoneu, prije tri godine i zbog toga je ebola napravila užas. Zemlje s nerazvijenim zdravstvenim sistemom nemaju obučeno zdravstveno osoblje, nemaju infrastrukturu u bolnicama ili domovima zdravlja, gdje se oboljeli mogu smjestiti, provesti dijagnostika, ne postoje kapaciteti na ulazima u zemlju, npr. na aerodromima da se dobije dojava o dolasku putnika oboljelog, što je rizik za širenja zaraze – pojašnjava Jašarević i dodaje da postoji dokument koji obavezuje zemlje, članice WHO-a, da izgrade osnovne kapacitete kako bi se mogle boriti protiv dolaska zaraze, infektivne bolesti.

Nažalost, dosta zemalja to nije uradilo. Stoga WHO promovira ulaganje u zdravstvene kapacitete na državnom nivou, jer se sveobuhvatni razvoj zemlje ne može dogoditi bez jakog zdravstvenog sistema koji će svim stanovnicima pružiti pristup osnovnoj zdravstvenoj zaštiti, prije svega vakcinaciji djece, zdravstvenoj skrbi za trudnice i urgentnim medicinskim uslugama, kao i pristup lijekovima.

Upozorava da će u narednih 20 godina veliki problem predstavljati premalo učinkovitih lijekova, jer kako bakterije i virusi mutiraju sve veći broj bolesti postaje otporan na postojeće lijekove.

U kontekstu suzbijanja zaraza je i pitanje osporavanja vakcinacije djece zbog, kako tvrde krugovi protivnika vakcina, opasnih posljedica po zdravlje djece.

Nužnost vakcinacije

– Žalosno je da smo došli u situaciju da se o ovome razgovara kad je, zahvaljujući vakcinaciji djece, prosječna životna dob u prošlom vijeku naglo skočila i nastavlja da raste, u samo zadnjih 15 godina globalno je porasla za četiri godine. Vakcinacija je postala žrtva svog uspjeha, jer mlađe generacije nisu nikad vidjele nekoga ko je prebolovao dječju paralizu, koja je nekad bila pošast koja je pogađala hiljade djece, a danas imamo desetak slučajeva godišnje i na korak smo do eradikacije virusa dječje paralize zahvaljujući vakcini. I velike boginje su iskorijenjene zahvaljujući vakcinaciji. I sad ljudi koji nisu nikad vidjeli te bolesti razmišljaju: a zašto bi se mom djetetu “to nešto” ubrizgavalo kad ne postoji ta bolest. To je pogrešno, jer evo šta se desilo u Siriji, gdje su se ponovo pojavili dječja paraliza, difterija, ospice, koje se pojavljuju i u evropskim zemljama. Dovoljno je da procent vakcinacije protiv ospica padne ispod 95 posto i da onda oslabi grupni imunitet – precizira Jašarević.

Procjenjuje se da se godišnje izbjegnu dva do tri miliona smrtnih slučajeva zahvaljujući vakcinaciji. Pa ipak svake godine zbog nevakcinisanja milion i po djece umre od bolesti za koje postoje vakcine. Mišljenjima protiv vakcine doprinosi i veliki broj kvaziistraživanja, koja su popularizacijom interneta dovela do toga da ne postoji naučna kritika.

– Probudimo se ujutro i čitamo najnoviju “naučnu studiju”. A veliki broj takvih studija ili ne postoji ili nisu naučno dokazane ili su finansirane od nekih interesnih krugova. U WHO-u nastojimo da okupimo najbolje stručnjake i utvrdimo koje su studije valjane, a koje nisu jer su finansirane od određenih lobija – upozorava sagovornik.

Rezimirajući na kraju razgovora neminovnost empatije u poslu koji radi na terenu, kaže kako je teško vidjeti patnju ljudi.

– Sjećam se početka velike epidemije ebole 2014. godine kada sam išao po selima na granici između Gvineje i Siera Leonea, gdje su ljudi umirali, što dovodi do situacije očaja, jer nisu znali kako da se zaštite. I nemoguće je zaštititi se jer se prenosi dodirom s tečnostima oboljele osobe. Teško je bilo gledati ljude koji krvare, imaju proljev, povraćaju, a ne pomoći im, znajući da će i onaj ko im pomogne biti zaražen, ili ne znajući to. A pomoć nije stizala. Bilo je žalosno i stravično, ljudi se ležali ispred kuća, bolnice u početku nisu bile osposobljene, niko nije znao šta tačno raditi – prisjeća se Jašarević jednog od svojih brojnih suočavanja s masovnim ljudskim patnjama.

Uprkos svim patnjama i nevoljama kojima je očevidac, kaže da se ne bi bavio drugim poslom.

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

2 + five =