Zašto građani šute

Foto: Arhiva/AFP

Za razliku od Srbije, građani naše zemlje kao da su se pomirili sa stanjem u zemlji. Svakodnevno možemo čuti pritužbe na račun rada vlasti i nadležnih, priču o lošem standardu života- no ništa se ne čini da se stanje promijeni. Zašto izostaje građanski aktivizam?

Dvadestak godina nakon rata, mnogi objekti u Mostaru i danas podsjećaju na strahote kroz koje je grad prošao. Novca za obnovu nema. Grad se ne može zadužiti jer je već pet godina bez Gradskog vijeća, velikih investicija i novih radnih mjesta. No protesti su izostali, kao i javno nezadovoljstvo stanjem u kojem se Mostar nalazi.

“Mislim da će u Mostaru teško doći do protesta, takav je mentalitet, ovde.”

“Sve se svelo na Facebook komentare, te grupe neke. Pokušaćemo ovo, ono, ali na tome ostane.”

“Mostar je previše prepatio, svi se boje novog rata i zato šute”, mišljenja su građani Mostara s kojim je N1 razgovarao.

Mostar nije usamljen primjer. Slike sa ulica Beograda, u danima nakon proglašenja izborne pobjede Aleksandra Vućića, nezamislive su danas u BiH. Jedine prosvjede zbog izbora organizirala je Inicijativa za bolji Stolac zbog sankcija njihovom kandidatu za načelnika, no i to je kratko trajalo.

Profesor i aktivista Asim Mujkić navodi, za razliku od Srbije, BiH ima 30-godišnu proizvodnju, tri odvojena društva i najmanje tri Vučića, što se najbolje pokazalo za vrijeme februarskih protesta 2014. godine.

“Čim su počeli protesti, nacionalističke elite u ovoj zemlji, svaka na svoj način optužila je demonstratore da su baš upereni protiv njihovog naroda, da je to izdaja nacionalnih interesa. Svaki minimum aktivizma tako se i danas posmatra u BiH, utoliko je teže”, kaže Mujkić.

Tzv. februarski protesti danas su svedeni uglavnom na paljenje imovine institucija vlasti, dok se malo ko želi sjećati nezadovoljstva radnika koje je tih dana kulminiralo.

Protesti se ipak tu i tamo dešavaju, nezadovoljnih boraca i radnika, uglavnom mimo krovnih organizacija čija se uloga svela na prozivke aktuelne vlasti. A vlasti svjesne nemoći,+ radnike pokolebaju obećanjima i pivom, kako je bilo u Željeznicama RS, nakon čega uslijedi otrežnjenje, u ovom slučaju kroz disciplinske postupke protiv štrajkača. Treba li reći da su građani na sve navedeno ostali nijemi?

“I nije to jedini slučaj. Moramo da tražimo razlog u sijanju straha, a to rade političari koji bi trebali da razumiju razloge koje ljude tjeraju da izađu na ulice, a ne da ih proglašavaju izdajnicima”, kaže Dražana Lepir iz NVO Oštra nula Banja Luka.

Profesor Asim Mujkić dodaje:

“Druga stvar, isto toliko značajna, ovo je siromašna zemlja. I tzv. srednji stalež teško se odluči javno izreći svoj stav iz straha od gubitka posla, jer država je najbolji poslodavac, uredno plaća. Tako da tu postoji jedna vrsta i ekonomske ucijenjenosti.”

No stvari se ipak počinju mijenjati. Dokaz za to su spontana okupljanja, primjerice u Sarajevu nakon pogibije studentica Edite Malkoč i Selme Agić, slučaja Memić ili pak protesnog skupa u Banjoj Luci zbog nezakonite gradnje. Zahtjevi koji bi trebali suštinski promijeniti stanje do daljnjeg ostaju na čekanju.

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

thirty five − = twenty seven