Autor: Cvijeta Kovačević
Nakon pet godina trčanja dugih pruga, 12 istrčanih maratona i ličnih rekorda na Novosadskom maratonu 2015. i Berlinskom 2017. godine, Tanja Grahovac iz Brčkog sprema se za nove podvige i oktobarski maraton u Amsterdamu.
Kaže da na ovaj maraton ide da popravi vrijeme.
– Moje najbolje martonsko vrijeme do sada je tri časa i 55 minuta i cilj mi je da ga sada spustim na tri časa i 45 minuta. Pokušavam da se rangiram u polumaratonu i martonu u BiH i u Srbiji. U proljeće trčim za BiH gdje sam trenuto šesta, a na jesen u Srbiji gdje je konkurencija jača i gdje sam među 30 najboljih maratonki – rekla nam je Tanja prilikom nedavne posjete roditeljima u Brčkom.
Pojašnjava da svega nekoliko žena na Balkanu maratone trči u vremenu ispod tri časa što se smatra ozbiljnim maratoncima.
– Idealno je da se vrijeme između dva maratona skrati za 20 minuta ali to je jako teško. Uvijek nastojim da svaku trku prije sveg završim zdrava. Moj lični cilj je da istrčim šest mejdžor maratona; Boston, Čikago, Njujork, London, Tokio i Berlin – kaže Tanja.
Trčanje naziva ozbiljnim hobijem kojim se s manjim prekidima bavi od 15. godine, a za maratone je, kako kaže, prvi put čula 2002. kada ju je kao prevodioca u Misiji UN posao odveo na Kosovo.
– Koleginica i ja smo sa Martinom Krokinom, sudijom iz Njujorka svako jutro trčali kroz italijanske punktove. Bilo nam je naporno, ali nam je bilo neugodno da odustanemo. Ubrzo sam zbog posla otišla u Sarajevo gdje sam nastavila da trčim sve češće. Prvi maraton bio mi je Beogradski 2014. godine koji smatram svojim matičnim maratonom jer posljednjih sedam godina živim i radim u Beogradu – kaže Tanja.
Nizali su se poslije Novosadski, maraton u Bratislavi, Ljubljani, zatim Bečki i Berlinski martoni 2017. godine. Godinu dana ranije trčala je klasični Atinski maraton, a ove godine sebi je za rođendan u januaru poklonila mali maraton na Siciliji i već u martu trčala je maraton u Barseloni. Sa posebnim oduševljenjem priča o Atinskom maratonu.
– To je nešto posebno. Tu se ide kao na hadž, da se oda pošta maratonu i to je jedna od najtežih staza na svijetu koja 30 kilometra ide uz brdo i niz brdo, a zadnjih deset kilometara na ulasku u Atinu su i najljepši – kaže Tanja.
Osim trčanja koje trenira šest puta nedjeljno i za to vrijeme istrči 100 kilometara, Tanja dva puta nedjeljno ide na jogu.
– Trke, posebno međunarodne, su skupe ali učešće na njima finansiram zahvaljujući mom poslu prevodioca na evropskim projektima. Mnogo to košta, svakodnevno uzima toliko vremena kao da radite još jedan posao koji ne donosi nikakvu nadoknadu, ali to je ljubav prema trčanju. Lijepo je trčati po Barseloni, Beču, Berlinu – priča Tanja.
Trčanje zahtjeva i određena odricanja kada je riječ o hrani, ali u umjerenim količinima u ishrani je sve dopušteno. Tanja iskreno kaže da mnogo voli da jede i da sama priprema hranu, a organskim proizvodima snabdjeva se iz mamine i očeve bašte u Brčkom.
Niko nas ne napada
Najčešće pitanje sa kojim se susreće je kako je nije strah da će pasti ili doživjeti neugodnost dok trenira.
– Niko ne napada trkače jer svi znaju da trkači mogu da pobjegnu – kaže Tanja i poručuje ljudima da ne moraju da trče, posebno ne maratone ali treba da se kreću jer bolesti ne dolaze od trčanja i kretanja nego od pasivnosti i ljenjosti.
Izvorno objavljeno: 24.08.2019. u 21:50
