Uspjeh?

    Uspjeh nas čini boljima, i na osnovu toga gradimo samopouzdanje.

    Pixabay - Ilustracija

    Mi smo ovaj univerzum, mi smo ljudi. Svakodnevno radimo iste stvari i ponavljamo ih već 20 godina. Šta to zapravo radimo? Da li radimo ono što volimo i što želimo, i da li nas to ispunjava. Odgovori mi!

    Ja sam univerzum, mlad čovjek pun života i želje za uspjehom, misli i dobra volja me tjeraju da radim šta želim. Hoću da budem ono što želim da budem. Ne plašim se uspjeha, želim ga naprotiv. Uspjeh nas čini boljima, i na osnovu toga gradimo samopouzdanje.

    Ovako bi trebao razmišljati u zemlji gdje imaš prave puteve i mogućnosti da ostvariš ono što želiš. Ne želim biti antipatičan i satiričan, želim biti uspješan. Logično, je l’ tako? A da li mogu biti uspješan ako samo želim. Da li imam dovoljno dobrih prijatelja da uspijem, ili da li mi uopšte trebaju prijatelji da uspijem? Da li se dovoljno trudim? Sve su ovo rebusi za mladu osobu, pitanja koja sebi svaki adolescent postavi prije nego što polaže maturski ispit.

    Živjeti je lako, preživljavati je teže. O ovome često razmišljamo kad smo sami, i uvijek dolazimo do toga u kakvoj zemlji živimo i sa kakvim ljudima živimo. Mala bara za nas ljude ili smo mi više kopnene životinje pa ne znamo da plivamo. Možda smo i ptice pa letimo previsoko, ko zna. U svakom slučaju gubimo konce kada se zapitamo o budućnosti nas samih. Mislim da smo svi mi veliki nadrealisti, bježimo u naš zatvoreni krug i ne smijemo da pružimo ruku onome što je na dohvat ruke.

    Vraćam se opet na to što radimo i te robotizovane dane. Misleći na ono što radimo da bismo preživjeli sutrašnji dan. Toliko utrošenog rada i misli usmjerenih na osnovnu ljudsku potrebu, želju za opstankom. Tražeći način da opravdam to našao sam se u još većoj konfuziji. Šta je to što nas toliko ograničava? Da li su to naši postupci koji su nas doveli do tog stanja, da koliko god se trudio ne možeš sebi da priuštiš ništa više od odlaska u nabavku u tržne centre, bilo to garderoba ili hrana ista je poenta. Opstanak.

    Sve više mlađih ljudi odlaze, u želji da sebi pruže nešto više od odjeće, žele da vide drugu stranu lopte. Svjesni situacije u kojoj se njihovi roditelji nalaze, pa i sami oni na osnovu živog primjera, ne žele da budu i sami taj primjer. Kao što ljudi kažu “nikada nije kasno”, ali da li smo mi ili naši roditelji zakasnili. Mislim da svi mi i okolne teritorijalne zajednice smo svjesni da smo već odavno zakasnili. Izolovani od realnosti uz pomoć svih mogućih načina koje više sile koriste da bi jednom mediokritetu, normalnoj osobi, vrijednom čovjeku onesposobili razum.

    Sumnjajući u naše vrline, više volimo naše mane. Te mane su ono što cjelokupni sjaj Balkana prekriva čađavim dimom prošlosti koji se svaki put kada pogledamo u nebo nadvije nad nama. Sjaj i svjetlo zaprljano tuđim rukama, najčešće će se razumjeti u govoru naših ljudi, svaki put je neko drugi kriv. Nikad se nismo pogledali u oči i priznali da smo mi nekad počinili neku grešku koja nas je koštala stvari koje danas nismo u mogućnosti da ostvarimo. Možda da nekim slučajem nije bilo ovoga ili onoga mi bi imali ovo ili ono, sve sami surovi potencijal i šanse. Nadrealizam u čistom obliku ko ga razumije. U svakom slučaju svako ima svoju realnost, ali ja sa vama dijelim svoju realnost i svoju istinu.

    Autor: Marko Janković

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    ÷ 1 = two