Umjetna inteligencija između ljubavi i uništenja

    Film je već obradio temu budućnosti vještačke inteligenicije i uz pomoć žanra naučne fantastike osvijetlio put kojim se čovječanstvo zaputilo.

    U filmu 'Terminator' umjetna inteligencija predstavlja najveću prijetnju čovječanstvu [Arhiva]

    Nakon “svemirske utrke” tokom Hladnog rata, u političkoj stvarnosti 21. stoljeća, takmičenje svjetskih sila za konačnu prevlast je nastavljeno s trenutno najvećim naučno-tehnološkim izazovom – umjetnom inteligencijom. “Ko prvi razvije umjetnu inteligenciju, vladat će svijetom”, nedavno je izjavio ruski predsjednik Vladimir Putin.

    Međutim, jasno je da Putinove riječi koje (ne)svjesno definišu umjetnu inteligenciju kao buduće najmoćnije političko i vojno oružje, nagovještavaju samo jedno od mnogobrojnih ishodišta njenog nastanka i razvitka na putovanju zvanom čovječanstvo. Naime, dok istovremeno stručnjaci umjetnu inteligenciju najavljuju kao najvažniji čovjekov izum koji će uveliko unaprijediti i olakšati njegov život na Zemlji, ali i svrstava u najveće prijetnje za opstanak čovječanstva, film je već obradio ovu temu i uz pomoć žanra naučne fantastike, koji jedini može ponuditi pogled u budućnost, svijetu osvijetlio put kojim se njegovo stanovništvo odrečito zaputilo.

    Mogu li terminatori plakati?

    “Sada znam zašto plačete, ali to je nešto što ja nikad neću moći učiniti”, kaže terminator Johnu Connoru, brišući mu čeličnim prstom suze sa lica, u finalnoj sceni kultnog filma. Upravo ovaj nezaboravni trenutak u historiji kinematografije, najjasnije predočava ulogu umjetne inteligencije u filmu, vječno razapete između potrebe za osjećajnošću i “urođene” i uništavajuće moći.

    Također, u filmu Terminator 2: Sudnji dan (1991) Jamesa Camerona, s jedne strane, umjetna inteligencija predstavlja najveću prijetnju čovječanstvu i nagovještava njegovo konačno uništenje, a s druge, prezentuje svoju sposobnost postajanja “ljudskom”. Ipak, može li robot zaista postati čovjek? Čovjekova vječito aktuelna potreba za kreacijom vlastite replike najdirektnije se ogleda upravo u odnosu glavnih protagonista Cameronovog ostvarenja, Johna Connora (Edward Furlong) i terminatora (Arnold Schwarzenegger).

    Naime, u mašini stvorenoj da ubija (terminator) koju je odrasli John kao “vojnik otpora” poslao kroz vrijeme kako bi ga zaštitila, Johnova dječačka verzija “prepoznaje” najboljeg prijatelja koji će uvijek biti tu, pored njega i koji ga nikada neće napustiti. Od trenutka kada upozna svog “ličnog terminatora”, John će učiniti sve da u njemu “oživi” čovjeka – ispočetka će provjeravati njegovu tjelesnu konstrukciju i tražiti stvarnu, ljudsku krv, zatim će mu zabranjivati da ubija, “podučavati” ga “kul” izrazima kako bi postao “više čovjekom”, i u konačnici će od njega očekivati da zaplače na definitivnom rastanku.

    Iako nikada neće moći osjetiti ljudske suze, samom spoznajom njihovog značenja u današnjem “suludom” svijetu, terminator će postati čovjekom više od njega samog. Jer, kao što u filmu kaže Sarah Connor (Linda Hamilton): “Nepoznata budućnost se kreće prema nama. Suočavam se s njom prvi put sa osjećajem nade. Jer, ako mašina, terminator, može da spozna vrijednost ljudskog života, možda možemo i mi.”

    Rušenje granice između replikanta i čovjeka

    Za razliku od filma Terminator 2: Sudnji dan koji umjetnu inteligenciju prezentuje u obliku krajnje racionalne, bezosjećajne mašine za ubijanje, ostvarenje Blade Runner (1982) Ridleya Scotta ide korak dalje te takozvane replikante definiše kao bića koja po uzoru na ljude mogu razvijati vlastite osjećaje te koji se čak mogu i samostalno reproducirati (kako je otkriveno u nastavku Blade Runner 2049 iz 2017. godine).

    Nastalo na osnovu romana Sanjaju li androidi električne ovce? pisca Philipa K. Dicka, s replikantima “čovječnijim od čovjeka”, Scottovo ostvarenje definitivno ruši granicu između čovjeka i androida, te razvitak umjetne inteligencije najavljuje u formi kloniranja, odnosno kao proizvod genetičkog inženjeringa.

    Naime, Scott na filmskoj traci oživljava replikante s implantiranim lažnim sjećanjima koji vjeruju da su stvarni ljudi, a po čijem uzoru, od svoga Stvoritelja (Tyrell korporacija) naposlijetku i sami zatraže produženje života (programirani da žive samo četiri godine kako ne bi stigli razviti osjećaje). U ovome SF-noarovskom trileru, krajnje misterioznog i nadasve poetično vizuelnog ozračja, kao glavne protagoniste reditelj izdvaja androide “bolje” od čovjeka, uz pomoć kojih otpočinje potragu za izgubljenom ljudskošću na Zemlji te u konačnici stvara egzistencijalno ostvarenje o nikada ukroćenoj prolaznosti života.

    Relativizirajući granicu između ljudske i umjetne psihe, čovjekove otuđenosti i replikantovog ozbiljenja, humanizacije i dehumanizacije, žudnje za životom i neizbježne smrtnosti, Blade Runner će poslužiti kao krajnje upozoravajuće ostvarenje o sumornoj budućnosti/sadašnjosti (2019. godina) u kojoj kiša uvijek pada, a sunce nikad ne izlazi, te u kojoj su androidi ti koji žale za životnim trenucima izgubljenim u vremenu poput suza na kiši.

    Umjetna inteligencija kao zamjena za ljubav

    Jedna od najvećih opasnosti koja dolazi sa umjetnom inteligencijom, a koju već sada nagovještava nezaustavljivi tehnološki napredak, jeste “ljubav” između čovjeka i umjetno stvorenog bića koje je dovoljno postojano da zamijeni stvarnu voljenu osobu. Ostvarenje koje svakako prezentuje konačnu otuđenost čovjeka, djelo je reditelja Spikea Jonzea naslova Ona (2013), u kojem glavni protagonista, otuđeni i usamljeni Teodor (Joaquin Phoenix) za život zarađuje pišući personalizirane dirljive e-mail poruke za ljude koji nisu dovoljno kreativni da izraze ljubav.

    Nakon što mu propadne još jedna u nizu ljubavnih veza, Theodor vlastito otuđenje kreira razgovarajući sa novim operativnim sistemom koji radi na osnovu samostalne umjetne inteligencije. Naizgled standardni OS, uskoro postane “ona”, Samantha, krajnje senzualni bestjelesni ženski glas (Scarlett Johansson) koji u konačnosti osvoji Theodorovo srce, nudeći mu sve ono što stvarne žene nisu bile u stanju – razumijevanje, osjećajnost, pripadnost, ljubav.

    Prezentujući jedan krajnje sintetički svijet bez dodira, čije je preobraćenje započelo internetom i nastavljeno pametnim telefonima, ostvarenje Ona na koncu odbacuje mogućnost definitivne sjedinjenosti ljudskog sa umjetnim bićem. Jer, dok je Theodor ograničen u svojoj tjelesnosti, zbog prirode svoje singularnosti Samantha nikada neće moći biti vezana za samo jednu osobu. Da robot kojim upravlja vještačka inteligencija čovjeku nikada neće moći zamijeniti stvarno biće od krvi i mesa, dokazuje i film Umjetna inteligencija (2001) Stevena Spielberga u kojem dječak-robot David (Haley Joel Osmont) programiran da osjeća ljubav, pokušava jednoj porodici zamijeniti pravog sina, oboljelog od neizlječive bolesti.

    Međutim, iako je Davidova ljubav iskrena, bezuslovna i konačna, zašto ga privremena majka odbacuje? Zato što čovjek nije u stanju bezuslovno voljeti, i jer ljudsko biće ne posjeduje okidač uz pomoć kojeg bi isključilo ostale neizostavne segmente svoje ličnosti – sebičnost, sumnju, strah, ljubomoru… Također, robot je robot i nikada neće postati čovjekom, koliko god umjetnih suza prolio.

    Nasilni užici imaju nasilne svršetke

    Jedan od najzastupljenijih razloga za stvaranje umjetne inteligencije u budućnosti jeste čovjekova vječita potreba za posjedovanjem koje bi mu omogućilo ispunjenje najdubljih i najmračnijih želja.

    Međutim, ovakav čovjekov robovlasnički odnos prema vlastitim kreacijama, po pravilu je dovodio do krvavih pobuna robo(t)va protiv svojih stvoritelja. Sve je počelo od prve ikone umjetne inteligencije u historiji kinematografije, Lažne Marie iz filma Metropolis (1927) Fritza Langa, koja je projektovana kao dvojnik žene vođe gradova, ali koja se “otme” kontroli i postane razuzdana plesačica koja zavodi muškarce i razara porodice.

    Ovdje se nikako ne smije izostaviti umjetno inteligentni negativac HAL 9000 iz kultne Odiseje u svemiru (1968) Stanleya Kubricka, koji, kao tinjajuće crveno svjetlo krajnje smirujućim glasom upravlja funkcijama svemirskog broda i pritom se ne suzdržava od “nagovaranja” članova posade na vlastitu smrt. Nakon što ga, ipak,”nadmudri” stvarna inteligencija, on poput samog čovjeka postane uplašen i počinje preklinjati za vlastiti “život”.

    U ostvarenju Terminator 2: Sudnji dan, plan da definitivno uništi čovječanstvo ima mreža umjetne inteligencije Skynet, koja u budućnosti planira lansirati sve nuklearne bombe na Rusiju, jer očekuje da će njen odgovor ubiti i posljednje živo biće na Zemlji. Na koncu, najkrvavija pobuna androida kao svojevrsne atrakcije u tehnološkom zabavnom parku, prezentovana je u TV serijalu Westworld (2016), kao remakeu istoimenog naučno–fanstastičnog/vesterna iz 1973. godine. Dakle, svojevrsni tematski park “Westworld” je naseljen njegovim operaterima, vještački kreiranim ljudima (domaćinima) i gostima, bogatašima koji u atmosferi Divljeg zapada mogu da ožive svoje najmračnije fantazije. U većini slučajeva je riječ o silovanjima, ubistvima, paljenjima, dakle, vjernim sjenama čovječanstva, koje u “Westworldu” od skrivene podsvijesti izlaze na površinu svijesti. “Nasilni užici imaju nasilne svršetke”, kaže glavni ženski android imena Dolores (Evan Rachel Wood), koja počinje uočavati nepravilnosti unutar svoga vještačkog uma, odnosno koja se počinje “buditi”.

    Šta smo to učinili?

    Westworld predstavlja posljednju stanicu putovanja na kojem se nalazi ljudska civilizacija, a koja, dokazujući premoć tehnologije nad čovječanstvom, nagovještava krajnje nestajanje identiteta ljudskosti i smisla čovjekovog postojanja. Ova futuristička, distopijska TV drama postavlja jedno pitanje zajedničko za sve stanovnike planete Zemlje: Šta smo to učinili od svijeta koji nam je dat na privremeno korištenje? U ovakvoj sadašnjosti umjetna inteligencija, kao “ogromni napredak” predstavlja, zapravo, početak kraja čovječanstva stvarnosti, humanosti, kreativnosti, jer kako je zapisao Jean Baudrillard u tekstu Videosvijet i fraktalni subjekt (1988) čovjek, zapravo, poseže za umjetnom inteligencijom, jer “potajno sumnja u svoju”: “Čovjek – protiv svakog razumijevanja – sanja o genijalnim i kreativnim strojevima samo zato što sumnja u vlastite kreativne moći i zato što se želi osloboditi svoje kreativnosti kako bi postao njen korisnik putem stroja.”

    Svoj vlastiti spas, “čovjek budućnosti”, dakle, ne vidi u traganju sa vlastitom ljudskošću, povratkom vlastitog “ja”, već priziva konačno integrisanje sa mašinama, sa kojima bi se smijao, plakao, volio, uz pomoć kojih više ne bi bio otuđen od svijeta u kojem živi…, a od kojih mu prijeti definitivno uništenje.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    twenty one + = twenty three