Senada Kapić svake godine pročita više od 100 knjiga

    Iako nije završila fakultet, ima dvoje već odrasle djece i vrijedna je žena sa sela, motivacije za čitanje zasigurno vam neće faliti nakon što pročitate razgovor sa ovom skromnom Cazinjankom.

    [Klix.ba]
    U vremenu u kojem svi znaju sve, gdje ne postoje pametniji, načitaniji i pronicljiviji ljudi od bezbroj slobodnomislećih i još neshvatajućih genija sa deset pročitanih knjiga u životu, od kojih su neke samo započete, ali ne i dovršene, gdje društvene mreže vrve od zapisa miliona korisnika koji i najvećim umovima ljudskog roda, od Galilea do Einsteina, imaju ponešto “argumentovano” prigovoriti, bogatstvo je pronaći čovjeka koji, kako god to glupo zvučalo, čita knjige.

    Svi su na stavu da je danas malo onih kojima su knjige prijatelji. Redovni čitaoci već su odavno postali čudaci u društvu, pomalo odbačeni, a s vremena na vrijeme i ismijavani sa “‘ta će on” nadvremenskim frazama. Istinski zaljubljenici u knjige, u konačnici, rjeđi su od nekoruptivno uposlenih građana u državne ustanove i preduzeća u Bosni i Hercegovini.

    Foto: Klix.ba

    [Klix.ba]
    Pročitala 130 knjiga u prošloj godini

    U selu Kapići pored Cazina živi 38-godišnja Senada Kapić koja po mnogočemu ne odstupa od miljea svakodnevnice u kojoj živi. Tipična žena sa sela, rekli bi mnogi, prije svega predrasudama opterećeni, bez visokog formalnog obrazovanja i stalnog zaposlenja. No Senada se od svojih susjeda, ali i brojnih Bosanaca i Hercegovaca, razlikuje u jednoj bitnoj stvari. Njena životna ljubav su knjige.

    Prije nekoliko dana, Senada je dobila nagradu za najčitatelja Gradske biblioteke u Cazinu. Cifru od 130 pročitanih knjiga u proteklih 12 mjeseci niko nije ni približno uspio dostići. Ispostavit će se da je lokacija Gradske biblioteke bila i najlogičniji izbor za susret sa junakinjom naše priče.

    “Od najmlađih dana čitam knjige. Moj rahmetli djed me zbog toga često nazivao Vladimirom Nazorom. Početne obrise i sjećanja pronalazim možda baš prve noći kada je počeo rat u mom rodnom selu Spahići, kada smo počeli pakovati stvari da bježimo ‘preko Une’. Mama ja spakovala kruh, hranu, garderobu. Ostali su pokupili također neke, za njih, bitne stvari. Ja sam pokupila svoje knjige i sjela na stepenice i čekala ih. Kaže mi tada djed: ‘A ti, šta si to spakovala?’ Odgovorih: ‘Knjige!’ A on reče: ‘Nema više škole! Bježi tamo, nemoj da te tučem!'”, sa smiješkom započinje Senada svoju životnu priču.

    Prva knjiga koju pamti da je pročitala bila je lektira “Ne okreći se sine” i nikad je, kaže, neće zaboraviti. Sjeća se i da joj je u petom razredu osnovne škole jedna nastavnica rekla da bi ona trebala ići u osmi razred.

    “Ne govorim vam to da pomislite kako imam neko visoko mišljenje o sebi, već su mi te riječi, još tada, bile veliki podstrek i znak da radim nešto vrijedno. Ta me nastavnica uvijek poticala da čitam, a nakon što bih pročitala i prepričala sve lektire na samom početku razreda, pomogla drugim učenicima koji nisu htjeli čitati, ona bi mi dala još knjiga iz biblioteke. Bila sam jako sretna zbog toga, jer u tom periodu nije lako bilo doći do bilo kakve knjige. Sada ih ima na svakom ćošku, ali djeca ih ne vide”, govori Senada.

    Nije završila fakultet, ima fotografsko pamćenje

    Rana udaja našu sagovornicu je spriječila da obistini svoj san i završi fakultet, kojeg je, kasnije, hiljadu puta pomišljala upisati. Ipak, svoje snove, kako kaže, sada sanja sa knjigama.

    “Uvijek čitam. Gdje god maknem, moje knjige idu uz mene. Na putu, u gostima, kod kuće, iz dana u dan, iz godine u godinu. U autu redovno čitam, iako mnogima smeta čitanje dok se voze”, ističe naša sagovornica.

    Senada kaže da joj se čini da ima fotografsko pamćenje. No, to ne smatra prednošću, već nečim što joj stvara probleme.

    Foto: Klix.ba

    [Klix.ba]

    “Brzo čitam. I to nije nikakva olakšica, već opterećenje. Sve što vidim, pamtim skoro automatski. I vjerujte da imam probleme zbog toga. Navečer kad krenem spavati, te mi misli ne miruju. Pokušavam ih kontrolisati, ali ne ide. Jednostavno, prati me sve šta pročitam. Zbog toga pokušavam kombinirati tematike. Jednom uzmem opuštajuću literaturu, drugi put neku krimi knjigu, nakon toga neku historijsku, ratnu, čak i dječiju literaturu,poslije neka ljubavna i tako se vrtim u krug. Uglavnom, nastojim miksati tematike kako ne bih mislila samo o jednoj stvari. Mnogi znaju reći za one koji čitaju knjige da čitaju ‘ljubavne romane’. To je apsurd. S vremena na vrijeme, ja volim pročitati i ljubavni roman, ali tek tako da se malo osvježim. No da čitam ljubavne romane svih ovih godina presahla bih od ljubavi”, sa osmijehom govori Senada.

    Kao najdražeg domaćeg pisca navodi Mešu Selimovića, a svjetskog Gabriela Garcíu Márqueza. I od jednog i od drugog je davno sve pročitala. U skladu s tim, najdraža knjiga joj je, kako kaže, poslije Kur’ana, Tvrđava od Meše Selimovića, a nakon toga Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza.

    “Iznova čitam ti knjigu. To je utopija naših života. Zar svako od nas nekad ne spava i sanja budnih očiju? Márquez je tu knjigu nevjerovatno sročio još davno, iako, kada je čitate, imate osjećaj da je pisana u današnjem dobu. Knjiga sadrži snažne i duboke poruke i drago mi je što nikad nije ekranizirana, jer ne vjerujem da može biti bolje ispričana od onog što je Marquez uradio. Sama činjenica da ja ovdje sa vama sjedim danas i pričam o njemu i knjizi dovoljno govori. To je istinski pisac”, priča Senada.

    Ženama na selu uz kafu prepričava knjige

    Iako je svaka knjiga vrijedna na svoj način, postoje one koje ćete danas pročitati, a sutra ćete ih već zaboraviti, jer na vas nisu ostavile nikakvog traga. No postoje i one koje pri zatvaranju posljednje stranice, čitaoca ‘drže’ danima, pa i godinama.

    “Ima jedna knjiga koja meni ne da mira. Zove se Kradljivica knjiga. Kroz cijeli sadržaj govori se o, uslovno kazano, meleku ili anđelu smrti, koji uzima duše ljudi, pa čak i djece. Nečiju dušu uzima tako lako, a drugima teško i bez milosti. No, knjiga završava sa rečenicom tog meleka: ‘Progone me ljudi’. Zaista snažna poruka, čak i od takvog bića. Ova knjiga je i ekranizirana”, dodaje.

    Na pitanje kako stiže pored djece i svih obaveza čitati, Senada kaže da joj je mnogo lakše sada zbog činjenice da su joj djeca odrasla i da imaju 21, odnosno 15 godina.

    “Ali i kada su bile bebe, sjećam se da sam držala svog Belmina u naručju, kuhala i čitala knjigu. I navečer ne bih mogla zaspati ako ne bih završila neki dio ili cijelu knjigu. Danas, pošto živim na selu, svima sam smiješna. Kad idemo negdje, djeca se zezaju: ‘Čekaj mamu da ponese knjigu’. Komšinice, također, često znaju reći: ‘Hajde, pusti te svoje knjige! Dođi na kafu da se ispričamo!’ Međutim, i kada odem na kafu ja im pokušavam prepričati pojedine knjige i moje doživljaje. Tako da, hoće-neće, moraju me saslušati. Nekad ih ne interesuje, primjerice, neki politički roman, ali ja se ispričam. Jednostavno, nekom moram prenijeti svoju emociju. Ja ne znam zašto volim čitati o nekim stvarima, primjerice nekim historijskim dešavanjima, osvajanjima u srednjem vijeku i slično. Ali, naprosto me to interesuje”, kaže Senada.

    Kada shvati da je komšinice i kolegice ne slušaju i ne zanimaju se za njene naracije, Senada u krajnjem slučaju ‘posadi’ djecu ispred sebe i prepričava im knjige. Nekada je čak ni oni neće da slušaju, pa ih zna dugo moliti za pažnju. Kulturu čitanja nije uspjela prenijeti na potomke.

    Foto: Klix.ba

    [Klix.ba]

    “Nažalost. Moj sin, donekle, voli knjige, lektire prije svega, ali on preferira da mu ja ispričam. Kćerka ne. U porodici više niko nije, da kažem, ni približno zaljubljenik u knjige, niti je ikad bio”, dodaje.

    “Najljepši miris na svijetu je miris knjiga”

    Ona se sada približava četrdesetim godinama i postoje knjige koje želi ponovo čitati.

    “Drugačije se doživljava ‘Tvrđava’ sa 20 ili 30, a drugačije sa 40 godina. Isto tako Sto godina samoće. Njoj ću se sigurno opet vratiti, kao i nekim drugim koje jedva čekam opet čitati. Ne bih htjela da me se pogrešno shvati, odnosno da sam ja neka očajna kućanica koja nema šta raditi, pa samo sjedi i čita. Istina je daleko od toga. Vjerujte da ova kućanica radi svašta nešto, iako nažalost nemam neko stalno zaposlenje. Međutim, knjige su moja ljubav, pored muža i djece. Možda mi to na neki način oduzima previše vremena, možda i sebe uskraćujem nekome. Međutim, vi dok čitate, ne samo da sazrijevate, već u knjigama pronalazite brojne stvari koje možete poistovjetiti sa vlastitim životom. Možda baš odgovor na neko životno pitanje koje vas muči pronađete u pojedinoj knjizi. Meni se to desilo nekoliko puta”, govori.

    Na samom kraju razgovora, Senada duboku uzdahnu, pa nas upita: “Osjetite li vi to?”, aludirajući na neki miris.

    Ne osjećajući bilo kakav specifičan miris, a i pomalo zbunjeni, odgovorismo da ne osjetimo.

    Ona još jednom duboko uzdahnu, pa reče: “Kad god uđem u biblioteku, mene odmah osvoji miris knjiga. To se ne može riječima opisati. U nozdrvama osjećate miris starine, korica, papira i sve je to nekako prelijepo izmiješano. Nijedan miris na svijetu nije ovakav. Djecu bi, ako ništa drugo, trebalo učiti da bar mirišu knjige. Možda će ih nekad početi i čitati”.

    Za kraj dodade da nema evidenciju koliko je knjiga do sada pročitala, iako godišnja cifra pročitanih knjiga ne ide ispod stotinu. Ipak, kako napomenu, vodi svojevrstan dnevnik pročitanih knjiga u koji piše citate i teze koje su ostavile jak utisak na nju iz pojedinih knjiga.

    “Jednog dana kada me ne bude, neka bar to ostane mojoj djeci kao sjećanje na majku”, reče za kraj.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    − four = 6