Selma Trumić: Priča o mom uči (našem učitelju) Mehmedaliji Husiću!

Uvijek sa žalošću primam vijest da je neko preselio na drugi svijet. Tako nas je i ovo jutro dočekala vijest o preseljenju našeg komšije, prijatelja, učitelja Mehmedalije Husića.

Ne mogu a da ne ostavim ovaj mali pisani trag o njemu, zaslužio je moj učo i mnogo više, jer ostavio je neizbrisiv trag u svima nama.

Bio je, kao i mnogima u našem selu, moj učitelj. Iako se mnogi ne sjećaju rado svog školovanja, u meni je moje ostavilo velikog traga. Bila sam dijete koje je krenulo u prvi razred osnovne škole ubrzo poslije rata, mi smo ona generacija koja je prvi razred dočekala u prostorijama i podrumima dobrih ljudi koji su nam dali mogućnost da ih koristimo.

U ratu sam živjela sa djedom i nenom, bez svojih roditelja koji su ostali ovdje u Maoči, jer se i moj otac borio za našu Bosnu, a nas sakrio od tog prokletog rata, koji je nažalost ipak ostavio posljedice, iako daleko od njega, u nama su ostali tragovi bola, patnje i suza za onim što djetetu najviše treba u njegovom odrastanju, roditeljima.

Po povratku u Maoču, krenula sam u prvi razred, nastava se održavala u podrumskim prostorijama našeg komšije Memage Kurtalića, za mene tada ta mala prostorija činila se ogromnom. Naš učo bi je pripremio tako da je nama izgledalo da svo znanje treba da upijemo iz tih velikih kamenih zidina. Radovala sam se svakom danu škole, učenju prvih slova, riječi ali ne baš i brojevima. Bila sam pomalo i razmaženo dijete, tako da kad bi mi se desilo da negdje pogriješim znala bih preplakati cijeli dan jer kao i svako dijete gubitke nisam prihvatala. Najveće muke su bile sa brojevima, kojim sam noćima maltretirala svoju majku. A ne mogu da ne spomenem, da je učo Mehmedalija, bio još učitelj moje majke. Sama pomisao da je učio nju i da je ona bila odličan đak i mene je činila ponosnom i nekako sam se uvijek trudila da budem bolji đak od svoje majke.

Učo, pomalo strog ali pun znanja trudio se da sve što umije i zna prenese i na nas. Ono što mi je ostalo u sjećanju i što često prepričavam jesu naše hladne zime provedene u školskim klupama, kada smo svaki dan donosili od kuće po drvo da bi nam učo naložio vatru da se ugrijemo. A obzirom da nismo sami koristili te prostorije, bilo je i drugih odjeljenja pa nismo imali dovoljno vremena da uradimo sve zadatke, nastavu bi znali održavati do dugo poslijepodne na Memaginoj livadi, obično je to bio čas prirode ili tjelesnog odgoja, a tada bi dobijali najviše kritika, naročito dječaci kojima je samo bilo do “lopte” a prema kojima je učo bio strožiji nego prema nama djevojčicama. Koliko suza sam isplakala kada bih dobila kritiku od uče, jer sam željela da budem dobar đak, posebno na svoj govor, danas to kažem na govor nene i djeda, jer oni baš nisu govorili ispravno, pa je učo mnogo znoja potrošio na mene kako bi danas napravio od mene ovo što jesam. I bila sam dobar đak, najbolji u razredu zahvaljujući svom uči, njegovom znanju koje je prenio na mene, trudu, radu, znoju. A bio je autoritet, uzor, oličenje velikog čovjeka, sve ono što svaki učitelj treba da nosi sa sobom, spreman svo znanje dati, vodilja na koju se uvijek kroz život osvrćemo. I prošle su godine, završila sam srednju školu i sretala svog učitelja koji me uvijek grlio kao svoje dijete. I nekoliko godina se nismo viđali, jer bila sam daleko na fakultetu. I nekako poslije smrti mog rahmetli brata više smo se viđali, jer učo je bio uz mene u najtežim momentima. Koliko puta smo zadugo razgovarali na klupama kod spomenika, a ti razgovori su tako prijali, ispunjavali nekom energijom, koja nam je svima ponekad potrebna.

Kada smo organizovali turnire u znak sjećanja na mog rahmetli brata, bio je ponosan što je dio naše priče, i što sam mu baš ja dala to počastvovano mjesto mog učitelja, da prisustvuje i doprinese onoliko koliko može svemu tome. I donio je sa sobom puno toga. A ono što je meni najvažnije, moj učo je bio ponosan na mene, svima se hvalio da je moj učitelj, da sam svoja prva znanja naučila od njega, i da danas nosim titulu profesora, magistra i ovog što dolazi poslije toga.

Dragi moj učitelju!

Hvala na svakom momentu koji smo proveli zajedno, hvala na svakoj kritici, na pruženoj ruci kada sam padala. Hvala za svaki ožiljak na mom koljenu koji si zacjelivao kada bih plakala.

Hvala što ste me učili pravim vrijednostima života i od mene napravili čovjeka.

Neka je vječni rahmet tvojoj dobroj duši. Neka Vam dragi Allah oprosti grijehe i uvede Vas u džennet.

Nadam se da ćete sresti mog Mirzu tamo i zajedno nas dočekati na vječnom svijetu.

Tvoj ponosni učenik Selma Trumić!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.

Autor: Selma Trumić
Izvor: Otisak.ba

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

ninety four − = ninety three