Gotovo nijedna općinska deponija u BiH ne zadovoljava uvjete adekvatnog ulaganja po ljude i okoliš, piše Radiosarajevo.ba.
“Zabrinjavajuće je da skoro sve općinske deponije u BiH, osim nekih regionalnih, a u cijeloj BiH ih je trenutno pet, ne zadovoljavaju uvjete po ljude i okoliš, adekvatnog odlaganja. Tih (i)legalnih deponija u BiH je gotovo onoliko koliko i općina u BiH i kada dodamo na to impozantan broj od više hiljada malih divljih deponija pa još dodamo da se na tim lokacijama odlaže i opasni otpad (baterije, infektivni i animalni otpad, elektronski i elektronički otpad itd), te i građevinski otpad, i da se one obično nalaze pored rijeka, onda je utjecaj na okoliš i ljude aksiom koji ne treba dokazivati”, kazala je za Radiosarajevo.ba stručnjakinja za okoliš i upravljanje otpadom Maja Čolović-Daul.
Osim što vizuelno daju loš dojam, divlje deponije nisu ni higijenske zbog raznošenja komponenti otpada prilikom različitih vremenskih nepogoda. One su također legla životinja koje se na deponijama razbole, odakle dalje šire zarazu. Problem je i zagađivanje okolnog zemljišta, a svi ovi faktori predstavljaju opasnost po ljudsko zdravlje, zdravlje životinja, okoliš i prirodu.
Procjenjuje se da se u BiH nalazi oko 10.000 divljih deponija, no analize pokazuju kako ti podaci ne mogu biti precizni jer se broj takvih deponija konstantno povećava.
Jedna od takvih je i deponija smještena na sedam metara udaljenosti od rijeke Bregave u Stocu i jednog od najznačajnijih arheoloških nalazišta pećine Badanj koje ja proglašena prirodnim spomenikom BiH.
“Iz Općine su dobili dozvolu za formiranje deponije uz rijeku Bregavu što predstavlja problem jer se sve vode s deponije ulijevaju u riječno korito, naročito kada su kiše i druge vremenske nepogode. Također, u blizini se nalazi arheološki lokalitet star 14 do 15 hiljada godina koji uz uređenje i bolju promociju predstavlja pravi turistički potencijal, no zbog blizine deponije i smrada, neugledno je tu dovoditi turiste”, rekao je Asim Pitić iz EcoToura Stolac.
Čolović-Daul ranije je objasnila kako osim loše lokacije, i neuređenost deponije po standardima sanitarnih deponija čini stanje još alarmantnijim. U tom periodu deponija nije bila zvanična deponija za odlaganje niti je neka privatna firma mogla dobiti dozvolu da odlaze otpad bez izgradnje odgovarajućih zaštita i podloga potrebnih za deponije, no u međuvremenu dozvola za ovu deponiju je dobijena.
Iz Općine Stolac su naveli kako su učestvovali sa Švedskom međunarodnom agencijom Sida u programu nabava opreme za skupljanja i odvoz otpada, te kako su aplicirali s projektom Stvaranje minimum uvjeta za sanitarno prikupljanje otpada u općini Stolac i uvođenje selektivnog prikupljanja otpada.
Kroz isti projekt općini je donirana oprema u vrijednosti 213.340,00 eura: 1720 kanti zapremine 140l, 38 kontejnera zapremine 1100 l, 16 kontejnera zapremine 1100 l u dvije boje, jedno vozilo 9t za prikupljanje otpada, naveli su iz Općine.
“Kroz Plan upravljanja otpadom za razdoblje 2012-2017 godine (koji je usvojen na Općinskom vijeću) Općina Stolac se opredjelila za sanitarno prikupljanje otpada i uvođenje selektivnog prikupljanja otpada na mjestu njegovog nastanka. Razlog zašto se nije prije krenulo u realizaciju ovoga projekta je taj što nismo imali izgrađeno reciklažno dvorište, a uvesti selektivno prikupljanje otpada a da nemaš gdje sa istim nema smisla”, rekli su iz Općine.
Dodali su i kako je izgradnja reciklažnog dvorišta završena prije dva mjeseca te su se
stvorili preduvjeti za donošenje Odluka na općinskom vijeću i nastavak provođenja ovoga projekta.
“Na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća usvojen je nacrt odluke o načinu postupanja s komunalnim otpadom i nacrt odluke o visini cijene i načinu plaćanja usluge sakupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada na području Općine Stolac u kojoj se općina između ostalog opredjelila na odvoz otpada na regionalnu deponiju u Mostaru”, dodali su.
Ova deponija nije jedina u BiH koja je smještena uz rijeku. I Gradska deponija u Čapljini se nalazi na obali rijeke Neretve i također je jedno od lošijih rješenja.
Ni u glavnom gradu BiH još uvijek nije riješen problem deponije Smiljevići za koju su građani zahtijevali da se što prije sanira navodeći kako se dešava se da ponekad stanovnici okolnih naselja ne mogu otvoriti prozore od količine neugodnih mirisa koji se šire, a koja je udaljena tri kilometra od gradske zone.
Sanacija deponije Smiljevići još uvijek nije počela jer radovi ne mogu početi bez zvanične potvrde Tužilaštva BiH o završenoj istrazi o mogućim ratnim zločinima na tom području. Da je riječ o prebacivanju odgovornosti za ponovno uspostavljanje sanitarne deponije svjedoči činjenica i da su iz Kantona Sarajevo još u oktobru prošle godine rekli kako je novac za sanaciju davno osiguran, ali da realizaciju projekta sprečava Tužilaštvo Bosne i Hercegovine jer radovi ne mogu početi bez spomenute zvanične potvrde, što su potvrdili i iz KJKP Rada.
No, ako uzmemo u obzir da trenutno u BiH samo Bijeljinska i Zenička deponija ispunjavaju sve uvjete odlaganja komunalnog otpada prema propisima, onda je jasno da je problem upravljanja otpada u našoj državi mnogo veći, što predstavlja veliku opasnost po zdravlje ljudi i okoliš.
Same deponije kao jedan od opće priznatih načina zbrinjavanja otpada u BiH su za sada najzastupljeniji i gotovo jedini način zbrinjavanja komunalnog neopasnog otpada, dok se reciklira oko tri posto otpada.
“Problem upravljanja otpadom, a još više utjecaj neadekvatno zbrinutog otpada je dosta kompleksno pitanje. U administrativnoj i ekonomskoj poziciji Bosne i Hercegovine to pitanje dobija još nekoliko dimenzija kompliciranosti”, prokomentirala je Čolović-Daul.
“Upravljanje otpadom nije uređeno na nivou države. Entitetske vlade donose Planove upravljanja otpadom koje definišu politiku upravljanja. U Federaciji taj Plan ističe 2017 godine, a u Republici Srpskoj je tek nedavno stupio na snagu. Niti jedan od dva Plana ne razmatra upravljanje otpadom kao međuentitetski problem”, rekla je stručnjakinja za okoliš i upravljanje otpadom.
U zavisnosti od kapaciteta dozvole za deponije izdaju entitetska Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju. Odgovornost za upravljanje neopasnim komunalnim otpadom je na nivou općina kao vlasnika deponija, dok su regionalne deponije obično osnovane kao nova poduzeća udruživanjem općina i samo tijelo deponije ispunjava sve uslove adekvatnog odlaganja otpada i po okoliš i ljude.
Veliki broj prigradskih naselja, ali i sela u BiH, nema organiziran odvoz komunalnog otpada, što je također poražavajuća činjenica.
“Na općinskim (i)legalnim deponijama se otpad još uvijek odlaže ili zbog nedostatka regionalne deponije, ili nedostatka novca za odlaganje na već izgrađenim regionalnim deponijama. Općinske deponije ne zadovoljavaju uslove sigurnog odlaganja otpada: otpad se odlaže direktno na zemlju, nema sistema prikupljanja deponijskog gasa, nema sistema prikupljanja procjednih voda, nema adekvatnog pokrivanja otpada, i sl”, rekla je Čolović-Daul.
“Nažalost, stvarni utjecaj neadekvatnih deponija nikada nije procjenjivan, tačnije nisu rađene studije procjene rizika. Neke općinske deponije su u skladu sa zakonom dobile okolišne/ekološke dozvole na osnovu Planova prilagođavanja, u okviru koji su rađena mjerenja kvalitete medija okoliša, ali nikad nije evaluiran stvarni utjecaj i prioritet djelovanja. Na osnovu Planova prilagođavanja predložene su i mjere sanacije i zatvaranja. Prvi rok za izradu planova za sve deponije bila je 2008. godina, i taj rok se kasnije prolongirao više puta. Do sada je oko 40 posto općina pristupilo izradi Plana, ali je samo oko 10 posto njih i izvršilo neki vid sanacije i zatvaranja. Iznos za sanaciju zavisi od veličine i pozicije deponije, te tipa otpada, ali su oni gotovo u svim slučajevima milionski. Te iznose sama općina, kao vlasnik deponije, ne može snositi. Do sade se kao rješenja računalo na sredstva iz IPA fondova, Fondova za zaštitu okoliša, donacija, budžeta kantona i entiteta i sl”, pojasnila je ova stručnjakinja.
Očito je da su vlasti krive za unapređenje stanja u upravljanju otpadom, kao i za nedostatak finansijskih sredstava, s obzirom na višegodišnje neusvajanje Strategije zaštite okoliša na nivou BiH.
“IPA fondovi nisu bili dostupni niz godina, te da Fondovi za zaštitu okoliša finansiraju projekte u formi reciprociteta (iz kojih oblasti su sredstva uplaćivana u unapređenje te problematiku se ulaže), a da se zbog nepostojanja ili stalnih izmjena pravilnika o ambalaži i elektronskom i elektroničkom otpadu (jedina 2 koja uopće i postoje kada je o otpadu iz specifičnih tokova riječ) u entitetima ne uplaćuju naknade ili su to mali iznosi, te da se donatorska sredstva obično daju za razvojne projekte, kao i da se strategijama razvoja, te okolišnim strategijama i Planovima upravljanja otpadom na različitim nivoima predlažu projekti, ali sredstva za njih ne izdvajaju, onda je sasvim jasno da smo sami uzročnici nedostatka novca i želje za unapređenje stanja u upravljanju otpadom”, dodala je Maja Čolović-Daul.
Da se situacija može popraviti najbolji primjer je dala Općina Kakanj koja je na lokaciji ilegalne deponije smeća i zapuštene zone pomoćnog stadiona FK Rudara izradila urbanu i ugodnu zonu za edukaciju, rekreaciju i zabavu građanima ovoga grada. To je pokazatelj da nam je potrebno više inicijativa i brige za našu životnu sredinu.
