Povjesničar Martin Previšić u knjizi iznosi svjedočenja i podatke: Goli otok – logor o kojem se šutjelo

    Povjesničar Martin Previšić ovih dana objavljuje svoju prvu knjigu naslova "Povijest Golog otoka" u kojoj donosi iscrpna svjedočanstva preživjelih logoraša i povijesne podatke prikupljene iz različitih arhiva.

    Foto: AA

    O Golom otoku, najvećem komunističkom logoru šutjelo se sve do Titove smrti, a sada je to tema koja fascinira Amerikance i zapadni svijet, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) povjesničar Martin Previšić čija knjiga “Povijest Golog otoka” na popularan način donosi niz svjedočanstava i dokumenata koji rasvjetljavaju jednu od najmračnijih tajni Titove poslijeratne Jugoslavije, njegov obračun sa Staljinom zbog kojeg su stradali mnogi ugledni komunisti.

    Povjesničar Martin Previšić ovih dana objavljuje svoju prvu knjigu naslova “Povijest Golog otoka” koju će pripremiti i za srpsko izdanje. Previšić je rođenjem Zagrepčanin koji kaže da u svom historiografskom radu nastoji biti politički neutralan i znanstveno objektivan. U ovoj popularno pisanoj, a ipak stručnoj knjizi, uz detaljne povijesne podatke, donosi romaneskne momente koji pridonose užitku čitanja i svima onima koji nisu primarno povjesničari.

    Previšić u svojoj knjizi opisuje kako je politički logor Goli otok, smješten na istoimenom nenaseljenom otoku sjevernog Jadrana od 1949. do 1956. godine, bio najveće mjesto internacije komunista, ibeovaca, informbiroovaca, koji su nakon raskola Tito – Staljin 1948. postali opasni po tadašnji režim zbog podrške iskazane Staljinu.

    “Ibeovci su ljudi koji su pristajali uz Staljina ili su samo bili u dilemi, čak ljudi koje je netko prokazao Udbi iz sasvim drugih motiva, zbog žene naprimjer”, kaže povjesničar Previšić, koji će svoje istraživanje suvremene povijesti tijekom ove godine nastaviti u SAD-u kao Fulbrightov stipendist na Stanford Universityju.

    Tko je kome rekao ‘Ne’- 

    Još uvijek se vodi debata tko je kome rekao “Ne”, Tito Staljinu, kako se govorilo u bivšem režimu, ili obrnuto. Previšić smatra kako raskol sa Staljinom nije bio Titova želja, ali je Staljin otpisao Tita jer se ovaj nije htio podvrgnuti diktatu i kritici Moskve ni uvidjeti svoje greške.

    “Staljinu nije odgovarao Tito jer su ga Titove akcije po Balkanu, podrška u grčkom građanskom ratu, pokušaj hegemonizacije Albanije, kooperacija s Bugarskom, bez njegovog znanja kompromitirale sa Zapadom na kojeg se Staljin oslanjao nakon rata. Titove akcije Zapad je tumačio kao poteze Staljinova pijuna, zbog čega ga je ovaj htio dovesti u red. Ali, Tito se nije htio pognuti, odupro se do kraja i riskirao”, kaže Previšić.

    Navodi da je Titova tadašnja snaga proizlazila iz NOB-a, iz važne uloge Tita kao vođe otpora, što je na domaćem terenu imalo značaj veći od Staljinova, značaj komunističkog lidera s velikim ugledom. Nitko u to vrijeme nije znao za Staljinove zločine, upozorava Previšić. On je ‘48. bio percipiran kao čovjek koji je oslobodio Europu od Hitlera.

    Otac je na službenom putu, u vojsci, u Americi ili se ne zna gdje je

    Film “Otac na službenom putu“, snimljen po scenariju Abdulaha Sidrana, referira se na Goli otok na kojem je kaznu služio Sidranov otac, nekad ugledni član Partije. Za one koji su bili internirani u ovaj ili slične manje logore kao ibeovci koristili su se eufemizmi, kaže Previšić, pa se govorilo da je osoba na službenom putu, u Americi, u vojsci, a mnogi nisu ni znali je li tzv. ibeovac uopće živ.

    Kroz sve logore i zatvore u Jugoslaviji ukupno je prošlo 15.737 ibeovaca, a to podrazumijeva Goli otok, Sv. Grgur, Staru Gradišku, Požarevac, Bileću…, piše Previšić u svojoj knjizi, s tim da je samo kroz Goli otok i susjedni otočić Sv. Grgur prošlo oko 13.000 ljudi.

    Previšićevi podaci govore kako je u svim logorima umrlo ukupno 399 osoba, a samo na Golom su umrle 283 osobe. Najviše ih je stradalo od epidemije pjegavog tifusa, zbog loše higijene uslijed manjka čiste, pitke vode na ovom otoku, ali i zbog drugih stvari, prebijanja…

    Nacionalno gledano, najviše je društveno korisnim radom, DKR-om, kažnjeno Srba, slijede ih po brojnosti Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci te Albanci i Mađari, dok Muslimana nema u popisima jer su uglavnom bili vođeni kao Hrvati ili Srbi.

    No, Previšić upozorava kako je Goli otok bio upravo jugoslavenska stvar koju je nepotrebno etnificirati.

    “Najčešće izricana kazna iznosila je dvije godine logora, i to za civile, a za vojnike, odnosno oficire i generale, izricane su kazne po 10 do 20 godina, ali i najteže kažnjeni bili su 1956. godine pušteni amnestijom, tako da je kazna najdulje trajala šest-sedam godina, koliko je logor radio”, kaže Previšić.

    “Bosanci” dolaze i razbijaju solidarnost ibeovaca

    Na početku osnivanja logora Goli otok, 1949. godine, stoji u knjizi, nitko nije tjerao zatvorenike da tuku jedni druge, suprotno predodžbama da je nasilje među logorašima krenulo od prvog dana.

    “Udba je onda, kako se stvar zaoštravala sa SSSR-om, prema svjedočanstvima logoraša, u Centralnom zatvoru BiH u Sarajevu (CEZABiH) oformila grupu zatvorenika koji su prebačeni na Goli otok i koji su tamo počeli djelovati na razbijanju solidarnosti među logorašima i započeli proces ‘prevaspitanja logoraša’. Nazivaju se ‘Bosanci’, a to su bili ili bivši Udbaši koji su se trebali iskupiti, bivši ustaše i četnici koji su u zamjenu za život ili za kraće kazne postali Udbini igrači, koji su prebijali ostale logoraše i uveli sistem preodgoja utemeljen na međusobnom nepovjerenju, cinkanju i premlaćivanju”, kaže Previšić.

    “Vodu je na Goli otok s kopna dovodio brod imena ‘Izvor’, a logoraši se sjećaju najviše žeđi. Postoje snažne indicije da su mnogi bili pretučeni do smrti, što je ubojstvo, ali to se nije događalo na razini stalne prakse”, iznosi Previšić.

    Martin Previšić (Foto: AA)

    Mnogi domovi zdravlja, domovi kultura i javne institucije u bivšoj Jugoslaviji bile su popločane kamenim teraco pločicama, a da ljudi nisu uopće znali da ih proizvode zatočeni ibeovci na Golom otoku. Izrađivani su i nadgrobni spomenici, kaže Previšić i navodi da je logor zapravo bio ogroman industrijski kompleks u čijim su se pilanama rezali kamen i drvo s Velebita.

    “Čiste ruke” Udbe

    Ovaj povjesničar kaže da ne postoje službeni dokumenti koji pokazuju da je Tito znao za logor i da je inicirao njegovo osnivanje, ali s obzirom na to da su na Golom otoku bili utamničeni brojni visoki funkcioneri, ministri, generali, sudionici Oktobarske revolucije, narodni heroji NOB-a, Tito je morao znati gdje su internirani tako visoki igrači, zaključuje. U visoko centraliziranoj Jugoslaviji nitko nije mogao takvo nešto raditi bez znanja vrha Partije, tvrdi Previšić.

    Za Previšića, Tito je u početku, kada je preuzeo Partiju 1938., bio “staljinist i birokrat Kominterne koji je vodio krutu staljinizaciju kao tipičan primjer boljševika”.

    U ratu, NOB-u, pokazao je dozu političke inteligencije jer je proširio bazu na polje nacionalne borbe, a kasnije je svoju politiku ublažio silom prilika, nakon raskola sa Staljinom, smatra ovaj povjesničar.

    “Ali, mislim da nutrinu boljševičke misli, a to je monopol jedne partije na vlasti, nikada nije dovodio u pitanje. Kada je god vlast bila ugrožena, Tito je posezao za radikalnijim rješenjima”, kaže Previšić.

    U knjizi se navodi da je organizacijom Goli otok bio sličan nacističkim logorima i Staljinovim gulazima. Iako nije bio napravljen kao logor smrti, postojala je fiktivna logoraška samouprava u ime Udbe, kao i u nacističkim kampovima u kojima su privilegirani logoraši upravljali u ime SS-a. Udba je to činila kako bi imala čišće ruke, objašnjava Previšić.

    Previšić donosi priče koje pokazuju kako su posebno teško na Golom prošli neki Židovi, poput Singera, koji su napadani od podobnih logoraša jer su preživjeli Auschwitz, jer je Udba, poput NKVD-a, smatrala da je to mogao preživjeti samo netko tko je cinkao.

    Goli otok danas

    Unatoč snažnoj turističkoj eksploataciji Hrvatske, posebno Jadranskog mora i priobalja tijekom ljeta, ostaci logora na Golom otoku ostali su izvan interesa državnih struktura i investitora, ali ne i zainteresiranih turista kojih na tisuće svake godine “na divlje” posjeti ovaj kompleks iz kojeg je, padom starog sistema, pokradeno sve što je imalo vrijedilo, tako da je sad izložen propadanju.

    “Turistički i memorijalni potencijal Golog otoka je ogroman”, smatra Previšić, no uz financije potrebne za uređenje logorskih objekata, ocjenjuje kako je presudan nedostatak političke volje, kako lijevih, tako i desnih hrvatskih političara.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    six × = sixty