Politika važnija od pravde: Kad sudije dokazima ne vjeruju

Stoji Mensur Đakić, pored njega Osman Mulahalilović (Foto: BIRN BiH / Arhiva)

Sud BiH je u januaru 2017. godine potvrdio optužnicu kojom su Mensur Đakić i Begzad Kajtazi terećeni da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Đakić je bio komandant Prvog bataljona 108. brigade HVO-a, a Kajtazi običan borac.

Kasnije će se ispostaviti da nisu počinili zločin za koji ih je teretilo Tužilaštvo BiH. Kajtazi je oslobođen u prvostepenom postupku, a Đakić je osuđen na dvije godine zatvora, jer kao komandant nije preduzeo radnje da se kazne počinioci. Drugostepeno Sudsko vijeće je Đakićevu kaznu preinačilo i uvećalo na osam godina zatvora.

Čitav proces, prvostepeni i drugostepeni, Đakiću (i Kajtaziju) prožet je brojnim lažnim svjedočenjima, višestrukim promjenama iskaza, izmišljotinama, kršenjem procedura u postupku, skrivanjem svjedočenja i dokumenata, nepoštovanjem odbrane. Sudsko vijeće Suda BiH čak je i korigovalo optužnicu u svojoj presudi. Svi dokazi govore da se radilo se o brutalno montiranom sudskom procesu.

Ni Tužilaštvo ni Sud BiH nikad nisu ozbiljno obratili pažnju na stanje koje je dovelo do ofanzivnih akcija 108. brigade Brčko, što je temelj anglosaksonskog prava.

Brčko je četiri i po mjeseca bilo odsječeno od Tuzle i ostatka teritorije. Narod u enklavi je gladovao, a stotine ranjenih boraca i građana Brčkog prema Tuzli i u tuzlanske bolnice prebacivali su se preko gudura Majevice pješke i na nosilima, jer su putevi uglavnom vodili kroz duboko posavsko blato. Približavala se prva ratna zima i komanda 108. je riješila da se izvrši probiju preko Bukvika i tako deblokira slobodna teritorija na kojoj je živjelo preko 50 hiljada ljudi.

Konačno, 14. septembra je počeo napad Armije RBiH na bukvički plato.

Treba znati da je u naselju Bukvik postojao ratni štab sa osam vodova i 17 odjeljenja. Bilo je mobilisano oko 400 vojnih obveznika srpske nacionalnosti. U ovoj vojnoj operaciji 108. brigade zarobljene su, ćak, 254 puške, četiri teška mitraljeza, nekoliko ručnih bacača, te 12 minobacača od 120 milimetara sa 2400 granata.

U centru naselja je pružen žestok otpor. Dokaz tome je pet poginulih pripadnika 108. brigade. U teškim borabama poginuo je i Đakićev pomoćnik Ferhat Pitnjaković Pitnjak, uz dva teško ranjena borca.

Gubici srpske vojske bili su veći. Policijski inspektori su napravili uviđaj i identifikaciju poginulih, među kojima nije bilo niti jedne žene i djeteta, nego sve muškarci. Tek mnogo kasnije, pojavit će se imena dvije ubijene starije žene, tokom obdukcije 1998. godine. One, tokom policijskog uviđaja, nakon borbe nisu uočene među žrtvama.

Brčaci su nakon bitke na jednom mjestu okupili ravno 2.513 komšija Srba. Uglavnom se radilo o civilima, dok je dio muškaraca zarobljen sa oružjem. Odmah je počelo raspoređivanje po okolnim bošnjačkim i hrvatskim selima. Ljudi su prepoznavali svoje komšije i poznanike Srbe i uvodili ih u svoje kuće. Muškarci sposobni za borbu su odvajani i određivan im je pritvor.

Svi Srbi iz Bukvika, njih 2.513 su tražili da idu u grad, dok su muškarci zarobljeni sa oružjem bili razmijenjeni za Bošnjake i Hrvate koji su mučeni u konclogorima u Brčkom. Bilo je to pola godine nakon što je u gradu likvidirano više od pola hiljade Brčaka, bošnjačkih i hrvatskih civila u stravičnim logorima smrti. Nije bilo ni jednog pokušaja bilo kakve osvete prema srpskom stanovništvu Bukvika.

Đakićevom advokatu Osmanu Mulahaliloviću, već na početku suđenja nije bio dozvoljen pristup videomaterijalima u arhivu Ministarstva odbrane BiH. Tamo su se žalili da su „u arhivskom depou privremeno raspoređena tek dva referenta koja nisu u mogućnosti u svojstvu istražioca izvršiti pregled arhivske građe.“ Čemu je onda služio Arhiv?

Nemoguće je nabrojati sve laži i montaže viđene u ovom nevjerovatnom procesu.

Tužilac Miroslav Janjić se, u prvostepenom procesu pozvao na kršenje Ženevske konvencije o ponašanju prema civilima, premda ne postoji takva konvencija. Zato mu Sudsko vijeće Suda BiH u presudi prepravlja ono što je naveo u optužnici: Radi se o kršenju Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima. Tužilac je po Sudskom vijeću, napravio samo tehničku grešku, pa su to oni magijski izmijenili, ponašajući se kao njegovi lektori.

Sudsko Vijeće se i u drugim nvratima obrukalo prepravljajući tužiočeve proizvoljnosti. U optužnici stoji da se zločin desio u jutarnjim satima. Sve vrijeme procesa govorilo se o tome da je Đakić bio na mjestu gdje se dogodio zločin i posmatrao ga. Kada se ispostavilo da je Đakić bio na drugom kraju ratišta, tužiočevo „jutro“ je u presudi prepravljeno, pa je Vijeće napisalo da se ubistvo dogodilo „tokom dana“.

Drugostepeno vijeće će upotpunosti odbaciti ove žalbe Đakićeve odbrane i tako dokazati da se radi o najgoroj vrsti montiranog sudskog procesa, da bi se po svaku cijenu, pa i po cijenu bruke za Tužilaštvo i Sud BiH, Mensur Đakić proglasio krivim.

To, nažalost, nisu jedini užasi ove montaže. Tužilac Janjić je sakrio tri izjave svojih ključnih svjedoka. Tako je u tužiočevim ladicama ostala skrivena izjava Lubinovića iz oktobra 2017. Kad je Đakićev advokat Osman Mulahalilović zatražio tu izjavu, Janjić je tvrdio da ona ne postoji. A kada je Mulahalilović tokom prpocesa dokazao da takva izjava postoji, tek tada mu je tužilac Janjić ustupio. Bilo je to nečuveno kršenje procedura, a sudije iz Vijeća nisu adekvatno reagovale. Kada je advokat Mulahalilović otkrio da nedostaje još dokaza, zatražio je popis spisa da se vidi stvarni sadržaj dokumentacije koja se nalazila kod tužioca Janjića. Umjesto da sami zatraže dokumentaciju, sudije su ga spremile u Janjićev ured.
Kad je Mulahalilović došao kod tužioca Janjića, ovaj ga je uz fizičke prijetnje i psovke otjerao iz ureda. Advokat se žalio Sudskom vijeću, a onda i kadijama iz VSTV-a, ali je, naravno, odbijen.

Svjedok Tužilaštva Šefket Lubinović je, dakle, više puta mijenjao iskaze. Bio je prvo zaštićeni svjedok, pa onda tražio da bude javni svjedok. Advokat Mulahalilović je dobio četri njegova svjedočenja i sva četiri su bila ozbiljno i suštinski različita. Još dvije izjave od Lubinovića su ostale skrivene, a Bog zna šta bi pokazale. Vjerovatno haos i kontradikcije kao i kod njegovih dostupnih izjava. Lubinović je u prvoj izjavi tvrdio da je Đakić bio na mjestu vojne akcije i da je posmatrao ubistvo. Kasnije će se ispostaviti da je lagao, jer je Đakić bio kilometrima daleko.

Svjedok odbrane Fahrudin Jašarević iz Brčkog, pripadnik Četvrtog bataljona 108., svjedočio je da je Lubinović u vrijeme borbi prevozio konzerve iz naselja Lukavac, za ishranu jedinica. Po njemu, krunski i kontradiktorni svjedok tužioca Janjića nije ni slučajno mogao biti blizu borbi.

Na jednoj od rasprava u ovom procesu trebalo je da se provede dokaz po vještaku vojne struke Nehruu Ganiću, generalu AR BiH. Tužitelj Janjić je podnio zahtjev za izuzeće Ganića kao vještaka zbog podignute optužnice za navodni zločin. Advokat piše o nekoliko problematičnih konstrukcija Tužilatva BiH: Vještak Ganić je dobio rješenje o vještačenju 7. novembra 2017. godine. Svoj uredan nalaz dostavio je 30. novembra 2017. godine. U to vrijeme nije bila podignuta nikakva optužnica protiv njega. Optužnica protiv Ganića se podiže 16. aprila 2018. godine. Potvrdit će se da Tužilaštvo upreže pravosudni aparat u svoje nezakonite ciljeve. Naime, vještak Ganić se 30. marta 2018. poziva u 13 sati da vještači u predmetu Đakić i Kajtazi. Onda se događa tužilačko prosipanje sile i potpuni dokaz da je proces protiv Đakića montiran. Tog istog dana 30. marta u 11 sati, dakle dva sata prije njegovog vještačenja, general Ganić se poziva da da izjavu u predmetu navodnog ratnog zločina u Čemernom kod Breze. Naravno, to ispitivanje se rasteže i Ganić ne stiže da pristupi vještačenju u predmetu Đakić i Kajtazi. Ganićevo vještačenje bilo je vrhunska stručna analiza.

Svjedok tužilaštva Lubinović je tvrdio da je gledao kako jedan od boraca iz puške M-48 puca u tri ranjenika. M-48 može pucati samo pojedinačnom paljbom. Tri ubijena ranjenika, prema izvještaju Željka Karana, sudskog vještaka iz Republike Srpske, ubijeni su rafalno. Razlikovao se i kalibar metka koji je on izvadio iz jednog od ubijenih. Nije bio od M-48, nego upravo od automatske puške. Vještak Karan je opisao da su tri ubijena bila obučena u djelimične vojne uniforme, dok je samo treći bio u civilnoj odjeći.

Tužilac i njegov svjedok Lubinović se sami raskrinkavaju do kraja. Laži svjedoka se ne tiču sudija. Iako Vijeće priznaje da nema konzistentnosti u izjavama Lubinovića oni su Mensuru Đakiću izrekli presudu od dvije godine. Drugostepeno vijeće još i gore. Oni presudu uvećavaju četiri puta i Đakića kažnjavaju na osam godina zatvora.

Evo sudija koji su gledali ove užase a onda i uzeli učešća u njima: prvostepeno Džemila Begović, Jasminka Kosović i Darko Samardžić, drugostepeno: Miloš Babić, Dragan Vukoje i Redžib Begić.

Svim užasima ovog sramotnog procesa dodala se nova optužnica. Sada protiv izvjesnog Pekića, kojeg sa podacima iz pravosuđa jedni nazivaju Senad Pekić, a drugi Šemsudin Pekić.

Da se makar jedna od ovih pravosudnih konstrukcija i montaža dogodila u anglosaksonskom pravu, svaki proces bi bio poništen a ljudi oslobođeni.

Slučaj je na Ustavnom sudu BiH, koji mora vratiti ugled pravosuđa ili će sve ovo potonuti u mrak i beznađe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.

Autor: Enes Jakupović
Izvor: Otisak.ba

1 KOMENTAR

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

forty + = forty six