More

    Podržavanje cjelovitosti BiH od komšija i susjeda je za sada provokacija bez odgovora

    Pozivam poštovane komšije i susjede da prestanu podržavati cjelovitost Bosne i Hercegovine jer ćemo i mi morati na isti način početi podržavati Vašu cjelovitost, a to bi moglo biti jako neugodno.

    - Advertisement -

    Osnovni je red da onome ko vam poželi nešto dobro uzvratite na način da želite da i on uživa u polodovima istog dobra. Brojni su primjeri, kao što su čestitke za novu godinu, želje za dobro zdravlje, podržavanje cjelovitosti i slični. Ovo važi za slučaj dobronamjernih, iskrenih i lijepih želja i red je da i BiH političari kurtoazno iskažu lijepe želje i prema drugoj strani. Činjenica da se to ne dešava na ovaj način upućuje na više primisli. Ili su naši političari nekulturni pa se oglušuju na lijepe želje komšija i susjeda, ili ne žele da budu pogrešno shvaćeni bojeći se i svoje sjene ili, a što je najopasnije, uopšte ne shvataju pogubnost etabliranja nakaradne legitimnosti pitanja o cjelovitosti Bosne i Hercegovine. U tome su poprilično uspjeli pa je postalo „normalno“ da se govori o cjelovitosti BiH koja je mnogo dugovječnija od svojih osporavatelja. Dakle, radi se o drskoj „legalizacij“  i premoštavanju ratnih politika uperenih protiv ove zemlje u ratno stanje bez primjene oružane sile, o čemu su se jasno odredili međunarodni sudovi. Vojno razaranje kroz agresiju se presvuklo u mirnodopsko osporavanje drskim kršenjem Dejtonskog sporazuma po čijem se slovu i duhu komšije i susjedi direktno obavezuju da poštuju suverenitet BiH a ne da o njoj „brinu“ kao imperije o kolonijama. Srbija i Hrvatska su potpisivanjem ovog sporazuma zapravo priznale agresiju i obavezale se na odustajanje od nje. Ovo odustajanje je uvijek bilo upitno i zato imamo „podržavanje cjelovitosti“ kao licemjerno osporavanje cjelovitosti.

    Kada bismo mi bili licemjeri naši susjedi i komšije, a nismo, mogli bismo na podržavanje naše cjelovitosti uzvratiti na isti, i na istorijskim činjenicama puno utemeljeniji, način i to:
    (A) “Mi poštujemo suverenitet Republike Srbije, ali mnogo volimo Vojvodinu, a naročito Sandžak” (Nedžad S. Hadžimusić). Ali, mi to nećemo. Mi po hiljadugodišnjoj tradiciji na ovim prostorima utkanoj u naš mentalitet svima želimo dobro, pa sve dok ne pretjeramo na svoju štetu. Hiljadu godina su granice ove zemlje bile šire nego sada, što znači da nikada dijelovi ove zemlje u svim prethodnim formama nisu pripadale drugim zemljama oko nas. Kada bismo bili licemjeri, a to nismo pa stoga nećemo, mogli bismo ustvrditi da to nije slučaj sa komšijama, jer je Vojvodina u svojoj dugačkoj istoriji bila mnogo duži period izvan nego u sastavu Srbije. Sandžak je još bolji primjer. Zbog ova dva primjera je zapravo, istorijski realno gledano, podrška cjelovitosti potrebnija Srbiji nego Bosni i Hercegovini. Zapravo sam duboko uvjeren da ogromna većina građana ove zemlje prihvata kao datost Srbiju kakva i kolika jeste i s tim nemamo nikakvih problema. Međutim, bahata i licemjerna aktuelna srpska politika, na neumornom talasu kosovskog mita, izmišljene istorije i Njegoševog pokvarenog kompasa, misli sasvim drugačije bez i najmanjeg nagovještaja da će se išta promjeniti u dogledno vrijeme. Quod licet Iovi, non licet bovi (što dolikuje Bogu, ne dolikuje ljudima). U kontekstu velikosrpske ideologije su, a prema ovoj latinskoj poslovici Srbi jednako Bog, a ostali nisu niti ljudi pa ih treba „riješiti“ genocidom a preživjele dehumanizirati nepriznavanjem jezika, npr. Oni svakako ovu našu zemlju gledaju kao istorijsko lovište na koje polažu pravo u lovnoj sezoni bez ograničenja. Oholost je najpokuđenija osobina i do sada je zbog nje velikosrpskoj politici stiglo na naplatu mnogo anuiteta. A stizaće i dalje bar dok neki srpski Willy Brandt ne padne na koljena u Srebrenici, a to bude sa odobravanjem prihvaćeno u Srbiji, čime bi se Srbi pokazati kao veliki narod u istorijskim kontekstu.

    bosna-u-srednjem-vijeku

    (B) Mi poštujemo suverenitet Republike Hrvatske, ali osobito volimo Istru, a naročito Dubrovnik. Nepobitne historijske činjenice govore da se BiH znatan vremenski period prostirala i na područjima koja su sada u sastavu Republike Hrvatske. Obratno nije bilo nikada. Od svog postanka Bosna je egzistirala kao država u Zapadnom Rimskom carstvu koje je uspostavio Aleksandar Veliki na monoteizmu, a ne na katoličanstvu. Ako je Katarina i primila katoličanstvo nije po tome postala Hrvatica. Po ovoj logici presvlačenja istorije mogla je postati i Poljakinja da je Bosna graničila sa Poljskom. Istorija je nesretna nauka. Presvlači je po potrebi kome god zatreba. Grubim falsifikovanjem žele se na lažima instalirati hrvatski korjeni u srednjovjekovnoj Bosni a za potrebe novije istorije sa krajnjim ciljem prekrajanja granica. Kada bismo bili licemjeri kao eksponenti velikohrvatske politike iz Zagreba i njihova potrčkala iz Hercegovine, a nismo, mogli bismo obrnuti tezu i lansirati problem širenja Bosne u vijekovne granice, i  to mnogo starije od današnje Hrvatske.

    Kada bismo bili licemjerni i bahati kao neki „glasovi“ iz Zagreba koji prijete aktiviranjem tzv. „Herceg Bosne“ a u svezi promjena izbornoga zakona, mogli bismo se i mi, a to naravno nećemo, zabrinuti za prava manjina u Istri. Svašta se tamo izdešavalo kroz istoriju i ostavilo sjemena za potenciranje nekih potonjih poravnavanja. Da nije Tito onako maestralno po sistemu Deus ex machina, vratio Istru u Hrvatsku, ko zna šta bi danas bilo. Pa fašizam je nastao u Italiji. Sve veliko, i dobro i loše, je nastalo iz malog sjemena. Zato Hrvatska treba računati na našu iskrenu punu podršku svoje cjelovitosti sa Istrom u svom sastavu jer mi nismo kao oni da im ne želimo dobro. Mi smo u BiH takvi. Dobri dokle god možemo.

    Kada bismo mi bili licemjerni i bahati kao neki „glasovi“ iz Zagreba koji prijete aktiviranjem tzv. „Herceg Bosne“ a u svezi sa promjenama izbornoga zakona, mogli bismo se i mi, a to naravno nećemo, zabrinuti i za Dubrovnik. A imali bismo itekako i razloga i povoda. Ako bismo iz istorije ovih krajeva izdvajali dobre i lijepe periode, onda bi se tu sigurno našlo vrijeme dobrih odnosa između Dubrovačke Republike i Bosne. U toj priči nema Hrvatske. I dugo je nije bilo. Sve dok se nisu spojili preko vjekovnih bosanskih prostora. Osvajačkim apetitima iz Zagreba ni to nije dosta nego žele upotrebom Dubrovnika kao Trojanskog konja da „udebljaju“ Hrvatsku koristeći i pelješački most kao dimnu zavjesu te paklene primisli. Neko bi mogao, a mi u Bosni to nećemo, nismo mi takvi, da zalijeva ideju zanove Dubrovačke Republike (Repubblica di Ragusa). Preko 500 godina je duga ta istorija. I nije se u njoj govorio hrvatski jezik nego su službeni bili latinski i italijanski, a u svakodnevnom govoru je u upotrebi bio slavenski jezik. Godine 1639. u Veneciji je objavljen pravopis „Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga kojijem se Dubrovčani i sva Dalmacija kako vlastitijem jezikom služi“.

    karta-bosne

    Zar neofašisti misle da neće Dubrovčanima prekipiti ova neofašistička mrcvarenja pa pokrenuti osamostaljenje i vraćanje „historijskim korijenima“ Repubblica di Ragusa, kako bi bili poput San Marina, Luksemburga, Malte, Andore ili Lihtenštajna. U malim državama ljudi najbolje žive jer tamo nema mjesta čobanskom mentalitetu za koji je borba za teritoriju (čitaj pašnjak) vrhunski ideal.

    Elem, valja privoditi kraju ovu priču i poručiti neofašistima iz komšiluka i susjedstva da njihov san o geopolitičkim prekrajanjima, do čega bi došlo nakon postizanja dovoljne „temperature topljenja granica“, ima repove koji su opasniji od glave ovih snova. Njihov vrijedni rad na stvaranju preduvjeta i uslova kroz izborni zakon, referendumska ispiranja mozgova, mirnodopska etnička „čišćenja“, stvaranja novokomponovanih „vjekovnih prostora“ samo unesrećuje narode koji su im izborna baza. A centri ovih gangrenoznih neofašizama bi trebali, da imaju mozga kao što nemaju, da se dobro zabrinu za svoju cjelovitost. Sjećam se kao danas jednog mog dječačkog prisluškivanja razgovora starijih u kojem je moj rahmetli otac rekao: „Neka oni iz Beograda i Zagreba, ako već ne mogu da se ne tuku, uzmu dovoljno dugačke toljage da se mogu dohvatiti. Ovako udarci padaju između, po Bosni“. To su bile 60-te.

    Poruka narodima koji sporo shvataju, a kada shvate pretjeraju, glasi: Samo vaša potlačenost drži ove nacionaliste na vlasti. Oni vas širenjem straha i sijanjem mržnje drže anestezirane u vlastitim životima čiji ste postali nijemi posmatrači. Ne smijete niti govoriti a bojite se i misliti. Probudite se i shvatite da vam nacionalisti ne mogu obezbjediti častan, prosperitetan i sretan život. Ako bi se to ostvarilo ne bi oni imali životni prostor. Ovako ga nemate vi. Ili oni ili vi. Najveći vaši neprijatelji su nacionalisti a izdaju se za vaše najveće prijatelje. Zamjena teza je vještina manipulacije. Dobro promislite dok nije kasno.

    Piše: Prof. dr Emir Turkušić

    Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove portala Otisak.ba.

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    seventeen ÷ = 17