O stihovima bosanskog imama iz Amerike

    Pjesnik Adem Garić je i aktivni imam; i sam priznaje da je to neobična pozicija.

    Adem Garić: Ljubav prema pisanoj riječi bila je sastavni dio moga odrastanja u Tešnju [Al Jazeera]

    Prva ljubav i, pjesnici bi kazali, prva pjesma zaborava nemaju. I zaista, koliko god se sjećali svoje prve ljubavi, simpatije ili nekoga ko nas je na poseban način privukao, isto tako, možda i jače, pjesnik se sjeća svojih prvih stihova, ispisanih po kojekakvim hartijama i skrivanih od svačijih očiju.

    A pjesnika je bilo, ima i biće dok je svijeta i vijeka. Nekada ih gledamo s podsmijehom, nekad smo ravnodušni, ili ih uopće ne primjećujemo, a nekad se, ipak, odvažimo da ih pokušamo razumjeti i zaviriti u njihov svijet. Kako god bilo, oni će i dalje pisati, primijećeni ili ne, shvaćeni ili ne. Uostalom, oni i ne pišu iz tih pobuda.

    Jedan od takvih je i Adem Garić. Rođen je 1981. godine u Doboju, a odrastao u Tešnju. Nakon osnovnog obrazovanja, završava Gazi Husrev-begovu medresu, a nakon toga i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Otkud to da se ljubav prema poeziji ispreplete s imamskim pozivom, Adem će sam objasniti.

    Prve stihove čitao jedino majci

    “Koliko mi sjećanje seže u mladost i djetinjstvo, toliko pamtim da je ljubav prema pisanoj riječi bila sastavni dio moga odrastanja u Tešnju, u malom i prelijepom selu Piljužići. Tada nisam znao da se to što potajno zapisujem i stidljivo čitam, ponajviše majci, stručno zove poezija. Dugo godina poslije, do prvog ili drugog razreda Gazi Husrev-begove medrese, neću znati šta je to uistinu poezija, odnosno šta je poezija u sturčnoj literaturi i kako joj kao takvoj pristupati, kako je čitati, kako je analizirati.

    Tokom školovanja, kao stidljivo i dobrano povučeno dijete, opterećeno kompleksom sredine, ideje o poeziji, i same pjesme nisam nikome kazivao. Tako sam srednju školu završio kao poetski anonimus. Tek ću se u studentskim ili poststudentskim godinama odvažiti javno obznaniti, ili, bolje rečeno, pročitati, nekoliko pjesama tadašnjem cimeru, kolegi i prijatelju Ismailu, ali tek nekoliko stihova i pjesama, koje su bile nevine, djetinje, konfuzne, ali meni tada itekako drage i značajne.

    Poeziju sam, dakle, relativno kasno počeo pisati, ozbiljnije, odvažnije, studioznije… prevenstveno zahvaljujući pjesniku Hadžemu Hajdareviću, koji je, pored svih svojih obaveza, ne znajući me, u dva ili tri navrata donosio spiskove s literaturom, s imenima pjesnika koji su mi bili otkrovenje, čitajući, analizirajući, kritizirajući moj tadašnji, nazovimo ga, rad.”

    Nakon što se, kako sam kaže, službeno upoznao s poezijom, bacio se na čitanje. Iduće dvije godine je samo čitao, od Sidrana do Kavafija, od Sarića do Karvera, od Hajdarevića do Witmana, od Simića do Hajjama… Usput bi pisao, ali se nije odvažio da to podastre javnosti na uvid. Konačno, pojavom društvenih mreža i na insistiranje supruge Merjeme, Adem je počeo objavljivati svoju poeziju, u početku stidljivo i samozatajno, a kasnije sve hrabrije i odvažnije.

    ‘Borba’ imama i pjesnika

    Paralelno s objavljivanjem poezije na društvenim mrežama, Adem svoje pjesme počinje objavljivati na raznim adresama te se okušava i na literarnim konkursima širom regije, na kojima ostvaruje zapažene rezultate. Dvije nagrade, odnosno dva priznanja, se izdvajaju. Na konkursu koji je objavljen u znak sjećanja na Walta Wihtmana, u Rajcu, na temu “Trava”, njegova pjesma Stranac u meni osvojila je treće mjesto, a njegova knjiga neobjavljenih pjesama Jesenja sintaksa je 2015. godine na jednoj od najpoznatijih pjesničkih smotri, “Slovu Gorčina” u Stocu, osvojila drugo mjesto, što mu je, do sada, ubjedljivo najdraže priznanje. Tek nakon prvih nagrada, priznanja i javnih nastupa na večerima poezije, nakon što su ga drugi oslovljavali s “pjesnik”, pomirio se s tim i prihvatio to zvanje bez kolebanja.

    Ipak, pjesnik Adem Garić je i aktivni imam. I sam priznaje da je to neobična pozicija.

    “Imamski poziv i poezija – ili titula imama s jedne, i titula pjesnika s druge strane – vodili su stalnu bobu u dubinama intime. Jednako je bilo i u svijetu oko mene, među onima s kojima sam bio u kontaktu, tako da jednima nije bilo pravo što sam pjesnik, a drugima što sam imam.”

    Kao imam u nekoliko džemata, imao je priliku, radeći u Sarajevu, osjetiti ambijent mahale, kaldrme, uskih sokaka, starih džamija, a kasnije, radeći u selu Duge kod Prozora, osluhnuti ambijent sela, čiste prirode, klobučanja potočića… Sve to dodatno ga je nadahnulo i rezultiralo, pjesnički gledano, najproduktivnijim periodom u njegovom životu. Susretom s konjičkim piscem Esadom Bajićem dolazi i do objavljivanja Ademove prve knjige poezije znakovitog naslova Otići u Švedsku.

    Poezija je stanje

    Pjesnik je zaista želio otići u Švedsku, ali su mu se ta vrata neočekivano zatvorila. I, kako to u životu obično biva, kad se jedna vrata zatvore, otvore se druga. Tako je i Adem Garić, umjesto u Švedsku, otišao miljama dalje, i to ravno preko Okeana – u Ameriku. Već nepunu godinu dana živi i radi kao imam u Pensilvaniji. Jasno, trebalo mu je dugo da se svikne na novi ambijent, ako se uopće još i svikao. Na jednoj strani je brz ritam života, potpuno drugačiji od onoga kojim je živio 30 godina, a na drugoj sve jača nostalgija za domovinom. Očekivano, svaki slobodan trenutak Adem koristi kako bi se posvetio poeziji, koja, kako je sam shvatio, nije zanimanje, nego nešto sasvim drugo.

    “Od tada do ovih dana, kad u Americi pišem o sebi, kad pišem poeziju, shvatam da je poezija, zapravo, uvijek bila lični pokušaj da svijet u kojem živim sebi približim, da ga objasnim, pojednostavim, predstavim ili onakvim kakav jeste ili kakav bi trebao biti. Poezija je, dakle, stanje, a ne zanimanje, mene kao čovjeka, imama, pjesnika.”

    I, opet, primijećen ili ne, shvaćen ili ne, jedan pjesnik, a uz to i imam, pisat će i pjevati o svom svijetu, onako kako ga vidi ili priželjkuje. Nekad je pisao u Bosni. Danas u Americi. Već sutra će, nadam se, stihovi Adema Garića, poput onih koji slijede, naći svoje gnijezdo u nekoj novoj knjizi.

    Mjesec dana u SAD-u

    Zelene su trave otkosi
    Ispred svake kuće.
    Vlati trave
    u crnim vrećama
    nemaju mirisa
    zaključujem.

    Komšija se danas blago nasmiješio
    kimnuo glavom
    i nastavio sterati zemlju za cvijeće
    iz Walmarta.

    Sumnjam da je s Balkana
    po muzici koja kida
    zvučnike u pikapu.

    Smeće se odvozi četvrtkom.
    Pošta se provjerava svako jutro.
    {Strah me silnih reklama
    i pošte za koju ne znam od koga je.}

    U kahvi fali ćeif
    Koliko god je šećerio.
    {Mladić s kačketom naherenim
    sjedio je do mene
    slušao muziku za sebe
    i treskao sumanuto glavom
    kao da me i nema}.

    U svoj ovoj širini
    primjećujem
    čovjek je osuđen na samog sebe
    na samoću koju toliko išće.

    Dani su izbeharala stabla pored puta
    što poput vojnika mirno stoje
    pred bijelim vojskama zime.

    Vrijeme je šareno
    poput bosanskog ćilima.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    ÷ eight = one