Mostarska priča: Otac i dva sina, svi u različitim vojskama

    Zoran je rat u Mostaru proveo kao pripadnik HVO-a, njegov brat Goran se borio u redovima Armije BiH, a da paradoks bude veći, njihov otac Ratko bio je u redovima vojske RS-a.

    Zoran Laketa [Anadolija]

    Period rata u Bosni i Hercegovinu i ratom zahvaćeni Mostar, otac i dva sina proveli su na tri zaraćene strane, Vojsci Republike Srpske (VRS), Armiji BiH i Hrvatskom vijeću odbrane (HVO). Ne, ovo nisu dijelovi scenarija za dobro osmišljeni holivudski blockbuster, riječ je o životnoj priči 50-ogodišnjeg Mostarca Zorana Lakete.

    Zoran je imao 25 godina kada mu je rat zakucao na vrata i praktično zaustavio mladost u rodnom Mostaru. Čovjek koji je pred sobom imao mnogo mladalačkih neodsanjanih snova, preko noći se našao na ratištu.

    Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. Zoran je rat u Mostaru proveo kao pripadnik HVO-a, njegov brat Goran se borio u redovima Armije BiH, a da paradoks bude veći, njihov otac Ratko bio je u redovima vojske RS-a, koja je također dejstvovala na području grada Mostara. Brat Goran stradao je u augustu 1993., od projektila koji su pripadnici HVO-a ispalili sa brda Hum. Poginuo je od granate vojske u čijim redovima je bio njegov brat Zoran.

    Nemoguće je slušati Zoranovu priču, a pritom sebi ne postavljati pitanje da li je moguće da su otac i dva sina međusobno ratovali u relativno malom gradu. Ova priča, osim što je sama po sebi porodična tragedija, ona je i najslikovitiji primjer koliko rat, i sve ono što on sa sobom nosi, nije ništa drugo nego zlo i veliki apsurd.

    Sabahudin, Zoran ili Ranko

    “Zovem se Sabahudin, Zoran ili Ranko, prezivam se Laketa, sva ova imena imaju isto značenje, jer sva trojica od njih su zorom ili sabahom rođeni”, riječi su kojima je Zoran započinje naš razgovor.

    Za rat s početka 90-ih godina, koji naziva seljačkom bunom, Laketa kaže kako je to bio ništa drugo nego smiješan rat. Iz tog razloga, kako ističe, i svoju tragičnu životnu priču nikada nije želio ispričati tako da bi nekoga rastužio. Ipak, naglašava da je bitno prenijeti je cijelom svijetu kako se nikada i nikome ne bi ponovila.

    “Da, moju priču treba znati cijeli svijet. Moj brat je bio u Armiji BiH, ja sam bio u HVO-u, otac mi je bio mobilisan u Vojsci Republike Srpske. Da li sad da pričamo o domoljublju, rodoljublju ili patriotizmu? Pa je su li to bili naši ideali? Nisu”, ističe Laketa.

    Prisjeća se predratnog života u Mostaru, te kaže kako nije bilo Bajrama, Božića niti Uskrsa, a da nije otišao kod komšije ili da komšija nije posjetio njega.

    “Kažu da je sve to jučer bilo kao nešto zabranjeno, u to vrijeme tame i mraka. Ne znam onda ko nam upali ovo svjetlo. Završio sam školu za aviomehaničara, s nadom da ću nekada raditi u Sokolu (Jugoslavenska fabrika aviona u Mostaru). No, ja sam od te 1992. godine do danas na birou i obespravljeni sam građanin moje jedinstvene Bosne i Hercegovine. U to doba, u cvijetu mladosti, sa svojih 25 godina postajem neki vojnik, treba nekoga da mrzim, da pucam na nekoga, da se ubijamo u ‘bratoubilačkom ratu’, a eto i fakta da sam bio na jednoj, moj brat na drugoj, a otac na trećoj strani. Sve ovo desilo se mojoj familiji, mojim prijateljima, mojim komšijama, braći i sestrama. Imao sam samo jednog brata, jednog oca, jednu majku, svi oni su danas nažalost mrtvi, a ja sam evo još malo živ”, kaže Laketa.

    Danas, četvrt stoljeća kasnije, i sam sebi postavlja pitanje kako je bilo moguće da članovi obične radničke familije, koja je živjela od radničke plate, čija su djeca imala sretno djetinjstvo, besplatno školovanje, bude dijelom nesretnog sukoba.

    “Mi smo po vjeroispovjesti pravoslavci, mada nisam ni znao da smo to dok sve ovo nije počelo. Eh, pošto smo pravoslavci, trebali bi kao da stanemo na srpsku stranu. Pa kako da stanem na sprsku stranu, a tamo vidim kokarde. Stao bih da je to bila petokraka, jer sam vjerovao u te ideale, vjerovao sam u bratstvo i jednistvo, da su svi ljudi isti, da svi zajedno imamo, da radimo i da živimo. Nažalost, sve se ispostavilo suprotno”, priča Laketa.

    Prisjeća se 9. maja, tog prelomnog trenutka, kada i počinje njegova priča.

    “Taj prelomni momenat kada je sve počelo, to je najteže ispričati. To je za mene bio smiješan rat. Možete li zamisliti da se jednog jutra probudite i ne možete se vratiti preko ulice, jer je to nova linija fronta, gdje ti ne možeš proći i reći tamo su moji brat i mama. Jednostavno, tu je blokada. Ja sam 1992. godine, pošto sam se tada zabavljao s mojom današnjom suprugom, s kojom živim punih 25 godina i imam dvije kćerke, iz Zalika, koji je na tzv. lijevoj obali Mostara, otišao na desnu stranu na Balinovac, da budem uz svoju suprugu koja je tada imala 23 godine. U neka doba, tačnije 9. maja 1993. došlo je do situacije kada počinje rat u Mostaru, više nisam mogao preći na drugu stranu, u svoj stan, i tada je sve otišlo u kontra smjeru. To je taj teško objašnjiv momenat. Jednostavno, probudiš se i ispred tebe je barijera, vidljiva ili nevidljiva, rubikon koji ne možeš preći da bi nastavio normalan život u srcu Evrope, 90-ih godina, sve je to apsurdno i smiješno”, smatra Laketa.

    Skrivanje bratovog najboljeg prijatelja

    Kako on i brat Goran nisu željeli da u prvim sukobima u Mostaru budu prisilno mobilisani u vojsku, koja nije bila njihova JNA, Laketa kaže da su odlučili ostati u mješovitom Mostaru. On je otišao kod supruge na Balinovac, a njegov brat je ostao uz najboljeg prijatelja Adisa Kadrića zvanog Ado, u istočnom dijelu Mostara.

    “Ono što je posebno zanimljivo, sve to je počelo 9. maja, a mi smo 8. maja, dan ranije, bili na svadbi. Ženio se naš prijatelj, ja sam došao u Cernicu (centar grada) po mog brata i Adisa. Brat je kazao kako ne bi išao jer nije imao novac za darovanje mladenaca, on je uvijek htio da se to ispoštuje, tako da smo Adis i ja krenuli. Brat je ostao i to je bio naš zadnji susret. Dakle, 8. maja, oko pet sati popodne sam ga posljednji put vidio. Adis i ja smo proveli noć na svadbi, no u povratku smo primijetili dosta vojnih vozila, puške, pištolji, kompletni arsenali”, prisjeća se Laketa.

    Shvatili da se nešto krupno događa, a s obzirom na to da je Zoranov stan bio najbliži sklonili su se kod njega, kako bi sačekali i saznali šta se konkretno događa. Onda je u neka doba došlo do kupljenja ljudi. Laketa kaže kako 9. maja počinje etničko čišćenje Mostara. Komšija komšiju izdaje, komšija komšiju goni, počelo je kupljenje ljudi u pidžamama.

    “Adis je bio sa mnom u stanu, ali eto, nije uspio da preživi i potvrdi ovu priču. Bio je kod mene nekih 10-ak dana. Dijelili smo ono što smo imali, ono što je bilo, konzerve, neku humanitarnu pomoć. Adis se toliko bojao za mene i moju familiju, jer moja supruga je tada bila trudna, odlučio je rizikovati svoj život samo zato da sutra neko ne bi meni upao i pitao koga ja to skrivam. On je za mene bio veličina, jer rizikovao je sebe, kako bi pripazio mene i moje nerođeno dijete. Otišao je s linije na liniju i uspio se vratiti mom bratu. Sudbina je tako htjela da su obojica poginuli u razmaku od 10 dana”, ispričao je Laketa.

    Razgovor sa Zoranom vodimo u mostarskoj Šantićevoj ulici, koja je tokom najžešćih sukoba u Mostaru bila linija razdvajanja. Na zgradama u ovoj ulici i danas su vidni ožiljci rata.

    Dvojicu braće na dva fronta dijelila jedna ulica

    Na pitanje kako je tokom boravka na ratištu HVO-a gledao na činjenicu da je na suprotnoj strani njegov brat, odnosno da bi u konačnici mogli doći do direktnog kontakta i pucati jedan na drugog, Laketa odgovara kako je sve to bila velika trauma.

    “Zamisli svi oko tebe ti govore iza leđa, ne smiju ti ništa u lice reći. ‘Vidi ga Srbin, došao ovdje kod nas, a eno mu brata u balijama’. Bila je to žestoka trauma”, naglašava Laketa.

    Također dodaje kako je tokom boravka na ratištu imao konstantan strah, u smislu da je tamo preko ulice njegov brat i da bi se jednog dana mogli direktno sukobiti.

    “Šta da dođemo cijev na cijev, ja bih izletio na njega, on na mene, obojica bismo poginuli. Brat je to, krv nije voda. Mi se trenutno nalazimo u Šantićevoj ulici, gdje je bila linija razgraničenja. Nisu to bile nikakve video-igrice, to je bio jedan surov život. Samo jedna ulica nas je dijelila. Zamisli da dođe brat na brata, kao što se moglo desiti. Smiješno. Teško je to objasniti nekome i prenijeti tu emociju”, kazao je Laketa.

    Brat Goran stradao od projektila HVO-a

    Brat Goran imao je 24 godine kada je poginuo 6. augusta 1993. godine, a stradao je od minobacačke granate ispaljene s položaja HVO-a na brdu Hum, iznad Mostara. Tog dana, prema Zoranovim riječima, Goran je krenuo na dženazu svom saborcu Amiru Šatoru.

    “Oni su bili tu na Carini, odakle će krenuti na dženazu. To je neko vidio od mojih suboraca s Huma. Ne mogu zamjeriti tom čovjeku koji je ispalio tu granatu, šta ću mu ja, i njemu je neko naredio da to radi. Ne mogu mrziti, a bio sam i ja na toj strani. Pala je minobacačka granata 120 mm koja ih je izmasakrirala”, kazao je Laketa.

    Za pogibiju brata čuo je tek nakon sedam dana, putem Radio Mostara.

    “Nisam mogao vjerovati, ‘sedam dana od smrti Lakete Gorana koji je stradao od zločinačke granate 6. augusta, zajedno s njim su stradali…’ Nisam mogao vjerovati u ono što čujem. Dolaze mi prijatelji, izražavaju mi saučešće, i tek onda postajem malo svjesniji. Ne možeš otići bratu na sahranu, ne možeš vidjeti ucviljenju majku koja je izgubila sina, nego to moraš nositi u svojoj dubini, u malom ljudskom biću. Ne znaš kako ti je majka, to je trauma. Te noći, ne mogu reći da sam plakao, to su bili neki neartikulisani krikovi do nekih četiri ili pet ujutro. Vrlo teško mi je padalo to što nisam mogao otići bratu na sahranu”, kazao je Laketa.

    Zoran kaže kako kako danas, 25 godina nakon rata, dolaze nove generacije koje se odgajaju na poseban način. Kako dodaje, danas u Mostaru ima mladih koji nikada nisu vidjeli Stari most ili Partizansko groblje, kulturno-historijske spomenike ovog grada.

    Odveo nas je i do Šehitluka, mostarskog šehidskog mezarja u starom dijelu grada, gdje je ukopan njegov brat Goran.

    Pored Gorana je ukopan i Adis, kao i njihovi brojni saborci. Čupajući travu sa groba, Zoran se prisjeća brata. Emocije su ga nadjačale, plače. Dok govori o bratu, moguće je osjetiti težinu i bol u svakoj njegovoj riječi. Ipak, čini se da je mnogo više boli u njegovoj šutnji i onome neizgovorenom, dok u tišini duboko gleda u nadgrobni spomenik s isklesanim imenom Gorana Lakete.

    Na kraju svoje priče, Laketa šalje kratku i jasnu poruku “Da Bog da se nikada i nikome ne ponovilo”!

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    twenty two + = twenty four