Melisa Pečković: Pismo poslaniku

Ovo pismo ti piše jedan od članova danas tvog tipičnog ummeta, i nisam ponosna na to, čak štoviše, stid me je.

Foto: Pixabay / Ilustracija

Piše: Melisa Pečković

Esselamu alejkum, voljeni poslaniče,

u svome pismu neću te persirati, obzirom da u dovama Uzvišenom Allahu dž.š. „ne persiramo ga“.

Ovo pismo ti piše jedan od članova danas tvog tipičnog ummeta, i nisam ponosna na to, čak štoviše, stid me je.

Vrijeme i ljudi su drugačiji, danas na prostoru Balkana gdje i sama živim, što bi moglo se i prihvatiti, ali činjenica da je na svim prostorima stanje približno isto je jako poražavajuća. Najlakši način da imaš uvid u stanje današnjeg ummeta jeste kao u Mekki prije tvoga poslanstva. Nikada se nije živjelo udobnije, raskalašenije, a u dušama bivalo prazno. Tijela su nam puna, a duše prazne.

Zbog polova velika je razlika, umanjuje se vrijednost onog drugog pola, ogromne su razlike između onih koji imaju i koji nemaju. Ono što me ljuti jeste pokušaj izvrtanja ajeta iz Kurꞌana u cilju propagiranja i poticanja na čin postanka „bombaš samoubica“ zbog čega muslimani dobijaju epitet „terorista“ i danas ta riječ je samo za muslimane. Prljaju islam.

Danas sebe nazivamo muslimanima, samo jer smo rođeni u porodici koja kaže „islam je moja vjera, bajrami su naši praznici“ a u praksi, ne živimo islam.

Krenut ću od sebe, jer tako smatram ispravno; ne izvršavam farz, ne nosim hidžab, imam želju ali imam i strah koji ću uz Allahovu milost savladati, do prije dvije godine sam činila razne grijehe, nisam klanjala, nisam postila, a sve je to naučen način ponašanja; moji roditelji nisu jeli svinjetinu, pa nisam ni ja, moji su pili alkohol pa sam pila i ja.

Voljeni poslaniče, kako te upoznajem i to tek u svojoj 29. godini života, tvoj život, put, Kurꞌan, sunnet sve više oprosta tražim, kako za sebe, tako i za braću i sestre.

Palestina, zemlja prve kible je krvlju prekrivena, ubijaju se žene i djeca, nema milosti. A svijet šuti. Nekada čujem „pa zašto da nam bude toliko važna Palestina“ a kako samo ne znaju. Tako smo slijepi.

U zemljama Zapada bolje starosjedioci prihvataju migrante, nego i sami migranti iz ranijeg perioda. A većinom su to današnji takozvani muslimani. Musliman ne prihvata muslimana, a nevjernika samo što nije naslikao i na zid sobe okačio.

Danas je tako puno diploma, zvanja, a tako malo stručnjaka i znanja.

Ipak, postoji nekolicina koja odražava islam tačno onako kako je navedeno u Kurꞌanu, kako je u sunnetu, i svakodnevno se preispituju da li su danas o nekoga se ogriješili, i da li su barem trun dobra učinili. Ali ih je malo, jedva da se mogu čuti, ali koga Uzvišeni želi spasiti podarit će mu da progleda pored svoga vida, i da konačno čuje pored svoga sluha, kao što je sa mnom.

Prije sam znala plakati, često, nešto je nedostajalo mome srcu, mojoj duši, a onda kada me je Uzvišeni nagradio povezavši moj životni put sa određenim ljudima, moja duša malo smirila. Znam da je Uzvišeni milostiv, i nadam se da će mi oprostiti sve moje grijehe načinjene prije svega samoj sebi, njih je puno više. Majka me je kao malu naučila „nikada ne čini nekome, što ne želiš da neko učini tebi“ i kroz to sam bivala oprezna prema drugima, pa često i na svoju štetu i nikada se nisam pokajala za to. Ja još sama sebi ne mogu da oprostim što sam bila udaljena od života islama, što nisam izvršavala farz, što nisam drugim putem išla. Neki dan me prijateljica tješi, spominjanjem ashaba jednog, ali to vrijeme i sada ovo nije isto, ja sam od Uzvišenog dobila poklon, milost da se rodim kao muslimanka, a toliko sam godina na pogrešnom putu provela. Ne, nije opravdanje, ali činjenica je da i zajednica, a iznad svega učeni ljudi, u kojoj sam odrastala nisu imali osjećaja da postoje djeca koja su željna da uče, a da ih roditelji ne mogu naučiti obzirom da ni sami ne znaju.

Danas te poslaniče nemuslimani svrstavaju kao broj jedan ličnost u historiji, što me podsjeti da su ti idolopoklonici dali na čuvanje svoje blago zbog tvoje pravednosti, poštenja. Nemuslimani puno izučavaju tvoj život, tvoj sunnet, i Kurꞌan izučavaju, iako mnogo toga ne priznaju pa propagiraju kao „otkriće nauke“ odgoj djeteta, ljudska prava, socijalnu pravdu, ljekovitost raznih biljaka, voća i slično.

Hvala Uzvišenom Allahu dž.š. na Svojoj milosti kada te je poslao na dunjaluk, da nam budeš uzor, da te slijedimo. U nedogled bi mogla sada pisati o lošem stanju tvog ummeta, ali pola pisma tebi je sasvim dovoljno, i sada želim da pišem o svojoj ljubavi prema tebi.

Tvoja ustrajnost, tvoja psihologija, tvoj način jednostavnog života, tvoje odbijanje da budeš povlašten su ogromni. Znam da je sva jednostavnost bila odlika veličine tvoga imana, jer samo insan odan služenju Uzvišenom Allahu dž.š. može biti sa tvojim osobinama.

Kako je prenešeno od tvojih žena, tvoj odnos prema njima, koliko si bio podrška, da si im pomagao u kućanskim poslovima, te da nikada ni jednu nisi udario je tako  predivan. Nedavno sam saznala da je tvoja žena Safija napravila predivnu sofru za tvoje goste, i dok su svi hvalili njeno umijeće da je ušla Aiša r.a. i cijelu prevrnula. Tvoja reakcija je bila ustajanje i kupljenje uz riječi „Danas majka pravovijernih nije dobro raspoložena“.

Nosio si i dan-danas nosiš i nosit ćeš dok je dunjaluka „El emin“ i jedini si čovjek koji je taj naziv zaslužio. Uvijek si pravedan bio, različite jednakim učinio.

Na najljepši način nam islam prenio i oprezan bio kada su se objave u Kurꞌan zapisivale, kako ne bi slučajno i jedan ajet pogrešno napisao. Hvala ti za to, jer sada više od 1.000 godina poslije ummet ima u izvornom obliku Božije riječi.

Učio si nas o pravednosti, o proklestvu ukradenog i haram stečenog, o važnosti brige za druge slabije, jer to je naša obaveza, da se brinemo jedni za druge.

Ono o čemu malo ko da i pomisli, a tek da bude njegova misao, koliko je tebi bilo teško otići iz Mekke, te obećati da nećeš napustiti Medinu. Jedini tvoj razlog jeste bio sigurnost muslimana.

Kako čovjek osjeti milinu, u tvojoj požrtvovanosti, ljubav i bogobojaznost, kako se prenosi za tvoj noćni namaz, koji si klanjao sve do oticanja nogu čak i onda kada si znao da si džennetlija, postao si pokorniji, predaniji i sve iz  zahvalnosti Uzvišenom Allahu dž.š. na milosti, ljubavi.

Koji lijek za dušu bi samo bio jedan razgovor sa tobom, saslušati savjet ili neku priču. A i samo prisustvo tebe govorilo bi o milosti Uzvišenog Allaha dž.š., ljepoti islama, i nagnalo dodatno za slijeđenje Kurꞌana, tvoga sunneta. Kada bi svaki član tvoga ummeta živio po Kurꞌanu i tvome sunnetu, ne bi nam trebao niti jedan zakon, jer zakoni se pišu da se loša djela ne bi činila.

Privest ću svoje pismo kraju, uz lično preispitivanje i pronalaska rješenja za ono što me sprečava u izvršenju farza prije svega, a onda koliko praktikujem sunnet i sama, te koliko poznajem sunnet, na koji način u dogledno vrijeme ću povećati svoje znanje o sunnetu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

− 3 = six