‘Liderova’ prazna stolica u Potočarima

Zašto je bitno otići u Potočare? Zašto je bitno otići bilo koji dan u godini, a naročito 11. jula?

Fahrudin Radončić, predsjednik SBB-a, ni ove godine nije se pojavio na komemoraciji i dženazi žrtvama genocida nad Bošnjacima Podrinja. Da stvar bude gora, Radončićevo prisustvo je medijima ranije najavio i Organizacioni odbor ovogodišnje komemoracije i dženaze u Potočarima, a i njegov Dnevni avaz na svom portalu nekoliko dana ranije. Dan poslije dženaze sa stranica tih novina nam se poručuje, tobože glasom naroda, kako “političari” jedanaestog jula ne trebaju, piše Faktor.ba.

Da je Radončićev dolazak Organizacionom odboru ranije najavljen potvrđuje i činjenica da se na spisku posjetilaca nalazilo i ime njegovog dugogodišnjeg vozača Izeta Lukovca, kao i pratioca (tjelohranitelja) Adisa Čarkadžića. No predsjednik SBB-a, čovjek koji godinama pokušava ubijediti Bošnjake da treba biti njihov politički lider, u šta već dva izborna ciklusa glasače nije uspio nagovoriti, a na predstojećem ima još manje šanse, nije se pojavio među “svojim” narodom. Ni sa tjelohraniteljima, ni bez njih.

Dr Ilijaz Pilav, šef hirurgije u ratnoj bolnici u Srebrenici, u jednom od svojih ranijih intervjua ovdašnjim medijima je kazao: “Ono što je sasvim sigurno, nije me briga hoće li se razumjeti ili neće, je da mi preživjele žrtve genocida posebno računamo vrijeme. Mi vrijeme računamo od jula do jula. To je naša hidžra”. Dakle juli, naročito 11. juli, bolna je tačka u našoj historiji, ljuta rana koja nikada neće zarasti i upravo tada je bitno da iz solidarnosti, ljudskosti, moralne i svake druge obaveze, dođemo u Potočare.

Umjesto odlaska u Potočare jednostavnije je valjda sa društvenih mreža “pokupiti” piskaranja i plasirati ih u Avazu kako “suprotno trenutnoj praksi, o Srebrenici političari trebaju pričati preostala 364 dana, a 11. juli ostaviti porodicama i vjerskom obredu”. Odluka o tome ko će govoriti i koliko će govoriti je stvar organizacije komemoracije i dženaze, ali odluka o tome hoćemo li ili nećemo tog 11. jula otići u Potočare je samo naša. Prisustvo političkih, duhovnih, akademskih, kulturnih i drugih lidera jednog naroda na ovakvim skupovima je itekako bitno. Negodovanje zbog njihovog dolaska je loša i opasna poruka.

Odlazak u Potočare 11. jula mora biti ustaljena praksa i obaveza svima koji predstavljaju narod nad kojim je počinjen genocid. Prisustvo u Potočarima 11. jula bar na jednoj komemoraciji mora se smatrati obaveznim i naprosto moralnim i civilizacijskim činom za sve predstavnike drugih zemalja koje BiH smatraju prijateljskom i ne negiraju genocid. Naročito bi to trebala biti civilizacijska i moralna obaveza predstavnicima međunarodne zajednice na čelu sa UN-om pod čijom zastavom je taj genocid počinjen. Ukoliko slijedimo “preporuku” da zvaničnici i političari 11. jula ne trebaju dolaziti i govoriti zapravo na indirektan način, svjesno ili ne, šaljemo poruku da će komemoracije prestati ili da će interes za njih splasnuti, da mediji neće dolaziti, da se neće obilježavati i da slika o Potočarima više neće odlaziti u svijet. To je naprosto tako i toga moramo biti svjesni. Jer šta kada više ne bude dženaza i ukopa? Kada, što svi dobronamjerni ljudi iskreno žele, pronađemo i ukopamo većinu žrtava? Kako ćemo se sjećati, okupljati, obilježavati i pamtiti? Hoćemo li i tada ostaviti porodice same da obiđu mezare i prouče Fatihu?

Poređenja radi, Velika Britanija i sve zemlje Commonwealtha imaju “Dan makova” kada stanovnici tih područja nose cvijet maka, održavaju komemoracije i druge ceremonije, čime se sjeća i odaje počast svim njihovim sunarodnicima koji su poginuli u Prvom svjetskom ratu. Na ovim ceremonijama učestvuje, pored svih drugih zvaničnika, i engleska kraljica. Neke druge zemlje pak imaju druge dane kada se prisjećaju svojih žrtava iz svojih ratova, gdje također učestvuju najviši zvaničnici.

Dakle, lična je odluka hoćemo li se tamo pojaviti ili ne, a slati poruku kako ne treba tog dana dolaziti i govoriti, nije dobronamjerno.

Fahrudin Radončić iz samo njemu znanih razloga ima problem s tim da se 11. jula pojavi u Potočarima, ali bi istovremeno bar trebao imati toliko poštovanja prema tom mjestu i žrtvama da ostalima “ne zamjera” dolazak.

Istini za volju, kao ministar sigurnosti jednom je posjetio Memorijalni centar u onih preostalih 364 dana, a s ciljem “bošnjačkoj jedinstva” na to mjesto ga je u septembru 2016. godine odveo Bakir Izetbegović, član Predsjedništva i lider SDA, gdje su zajedno položili cvijeće i odali počast žrtvama. Kasnije je isti taj Radončić, iako je vidio nepregledno polje bijelih nišana, na sudu u Prištini izrekao gnusnu uvredu na račin Bošnjaka optuživši ih da su krivi za početak rata. Za neke je to možda bio šok i iznenađenje, ali za one koji se sjećaju Radončićevog intervjua za Press iz 2015. godine zasigurno nije. I tada je otišao toliko daleko da je prisutne na dženazi u Potočarima uporedio sa ISIL-om.

– Iza srednjovjekovnog i isilističkog kamenovanja premijera Srbije stoji bošnjačka državna mafija. Nema otkrivanja počinilaca, jer bi to dovelo do vrha bošnjačke politike. Tog dana je trebalo pokazati da bošnjačko-srpski suživot nije moguć, jer da je Vučić ubijen, uslijedila bi odmazda. Nekome je to bio plan i taj opstruira istragu – rekao je Radončić u tom intervjuu, a kasnije se jasno pokazalo da iza napada na tadašnjeg premijera, a sada predsjednika Srbije ne stoji nikakva “bošnjačka strana”. Da napad vjerovatno jeste planiran, ali ne od onih u koje je Radončić upirao prstom.

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

eight × = 64