Hakija Karić: Ne čitam Handkea

Foto: Wikipedia.org / 072info.com / Ilustracija

Prije nego je postao nobelovac zbog djela koje je, kako kažu: “jezičkom domišljatošću istražilo periferiju i specifičnosti ljudskog iskustva”, imao sam u rukama knjigu Petera Handkea “Die Angst des Tormanns beim Elfmeter”, njemačko izdanje iz 1970. godine, i pretražujući na netu vidjeh da prevedeno srpsko izdanje nosi naziv “Golmanov strah od penala”; dok Hrvati imaju njihov prevod pod imenom “Strah golmana pred jedanaestercem”. Kako “zvuči” izdanje na bosanskom jeziku nisam ni tražio jer vjerovatno i ne postoji.

Prije nego sam i otvorio knjigu na um mi pade: je li to taj Handke koji je odmah poslije rata, čini mi se 1996. išao “u pohode” Radovanu Karadžiću na Pale; je li to taj Handke koji se protivio bombardovanju Srbije 1999. godine i iz protesta napustio rimokatoličku vjeru prešavši na pravoslavlje; je li to taj Miloševićev jaran koji ga je branio od cijelog svijeta posjetivši ga čak i u zatvoru u Haagu a nedugo zatim, kada je Milošević preminuo, pojavio se na njegovoj sahrani, opravdavajući svoj dolazak suprotstavljanju medijskoj kampanji “i osudi Miloševića prije konačne presude”?

I onda otvorim knjigu – prva strana, druga strana i ne mogu više. Pokušavam da čitam i da se fokusiram na pročitano ali ne ide. Pred oči mi dolaze slike bijelih srebreničkih nišana; kolone izbezumljenog naroda; i onaj Ramo što doziva sina Nermina, i on mi dođe pred oči; a u pozadini tih nenadanih slika vidim Handkea kako se cinično smije “tražeći nekakvu pravdu za Srbiju” (jedan od njegovih eseja upravo nosi naziv “Pravda za Srbiju”).

Nije mi krivo što Handke nije tražio pravdu za Bošnjake – učinili su to mnogi drugi; ali mi je nejasno kakav je to mentalni sklop koji i pored neoborivih i dokazanih činjenica sve osporava na način da pljuje po pravdi i zakonima po kojima i sam živi. I što je u svemu najbolnije što pljuje na osjećaje velike mase uplakanih i ojađenih osoba kojima nikakva pravda ne može ublažiti bol i vratiti najmilije, ali mogu nekontrolirani postupci i riječi Handkea i sličnih handkea povećati osjećaj bola.

I onda zatvorim Handkea, jer je meni, kao književniku i novinaru, teško odvojiti “tekst od konteksta”, što bi u prevodu značilo da ne može biti dobar insan/čovjek koji se svjesno raduje bolu drugih ljudi, izvrćući dokazane činjenice, usputno braneći ono što se ne bi smjelo braniti: zločine genocidnih namjera i umanjivanje krivice zločinaca.

To što je Peter Handke ove, 2019. godine, dobio Nobelovu nagradu za književnost nije po meni nikakva dobit za ukupnu svjetsku književnost, prvenstveno zbog Handkea kao takvog, i neće ga meni kao čitaocu, i pored ogromnog i nagrađivanog spisateljskog opusa, nikada učiniti poželjnim čitalačkim štivom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Otiska.

Autor: Hakija Karić
Izvor: Otisak.ba

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

+ forty = forty five