Hakija Karić: Biti književnik je određenje a novinar potreba

Hakija Karić, ugledni brčanski književnik, novinar. Član je raznih udruženja kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou. Aktivista, roditelj, diplomirani psiholog i još mnogo toga, za Otisak je pričao o svojoj karijeri; usponima, padovima, ali i o odlasku iz Brčkog.

Foto: Almir Džanović/Ustupljeno Otisku

Novinar: Safet Imamović

Hakija Karić, ugledni brčanski književnik, novinar. Član je raznih udruženja kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou. Aktivista, roditelj, diplomirani psiholog i još mnogo toga, za Otisak je pričao o svojoj karijeri; usponima, padovima, ali i o odlasku iz Brčkog.

Govorio je i o svom angažmanu na Otisku, objavljivanju izbora iz njegove poezije u „Preporodu“, inspiraciji, ali i o članstvu u eminentnim udruženjima kao što su Društvo novinara BiH i Društvo pisaca BiH.

  • Čitaoci Otiska u prilici su da čitaju tekstove s Vašim potpisom, ali za one koji ne znaju puno o Vama, recite ukratko: ko je Hakija Karić?

– Da, dio sam Otiska od samih početaka, na šta sam izuzetno ponosan, i nadam se da će i Otisak i ta moja ljubav prema Otisku potrajati. Osnivač Otiska, moj dragi prijatelj Edin Ražanica, koga kao čovjeka i novinara izuzetno cijenim, mi je tada dao prostor da se javnosti obraćam putem ovog medija što je čini mi se, na obostranu korist, bio pun pogodak. U ono vrijeme od prije 7, 8 godina nismo se plašili pisati o temama koje su bile “škakljive”, čime smo Otisku, ali i nama samim izgradili imena koja se ipak izgovaraju s poštovanjem, ali i zavidnošću – sve je stvar pozicije gledanja. Meni je drago da su danas mlađe i nadarene snage na prvoj liniji Otiska, a ovdje prvenstveno mislim na glavnog urednika Adisa Mujdanovića i tebe. Mi, malo stariji i vjerovatno iskusniji smo odmah iza vas i spremni smo u svakom momentu pripomoći ako zatreba.

Za one koji ne znaju rođen sam krajem 1966. godine u Palanci kod Brčkog. U rodnom mjestu živi većina mojih bližih rođaka, tamo imam porodičnu kuću i zato je Palanka za mene svojevrsna familijarna “baza” u koju se uvijek rado vraćam. Nekoliko godina sam živio u Brčkom, na Klancu, i na to vrijeme se uvijek rado osvrnem jer su to bile godine moga odrastanja i stupanja u “ozbiljan” život. Pogotovu sam ponosan na neka prijateljstva koja su tada nastala i koja traju do današnjeg dana.

Po meni, mjesto rođenja nam je vječna životna odrednica i bilo gdje da odemo, bilo šta da radimo, uvijek smo dio tog habitusa koji je svojstven ostalim osobama iz tog našeg rodnog okruženja. Što se mene tiče nikad nisam imao problem da kažem da sam Palančanin, ali i Brčak i ta dva mentalna toponima su kostur onog što me određuje danas, bez obzira gdje sam i koliko sam daleko i od Palanke i od Brčkog. Ostale pojedinosti o meni su manje-više statističke ili bolje rečeno biografske prirode: književnik, novinar, diplomirani psiholog, muž, otac dvije prekrasne kćerke Ailin i Evelin, borac za zaštitu čovjekove okoline…! Eto, to bi ukratko trebao biti Hakija Karić.

  • Književnost Vam ide od ruke što ste i dokazali svojim djelima. U posljednjem broju “Preporoda” objavljen je izbor iz Vaše poezije. Recite nam šta Vam je najbitnije, odnosno, koja djela biste izdvojili iz svog širokog repertoara?

– Moj prvi spisateljski pokušaj desio se još u osmom razredu osnovne škole. U tadašnjim brčanskim novinama koje su se zvale “Graditelj” objavljena mi je kraća priča pod imenom “Moja tuga”. Taj sam isječak iz novina dugo čuvao kao neku hamajliju koja me je podsjećala na moje početke u onome što je vremenom postalo moje određenje – biti čovjek od pera. Ipak, ubrzo sam shvatio da je poezija moja književna matrica i nekako mi najviše imponira kada me svrstavaju u pjesnike. Svako ko se ozbiljnije bavi književnošću ima svoju vokaciju koja ga određuje, a u mom konkretnom slučaju, kao što rekoh je to poezija. Ipak, ne znači da pjesnik ne može biti i prozaik, te se baviti i drugim srodnim zanimanjima koja su u uskoj povezanosti s pisanjem, odnosno književnošću. Tako sam i ja iz književnosti zakoračio u novinarstvo što smatram da je bilo plodonosno za mene i kao književnika i kao novinara. Postoji mišljenje da je novinarstvo uvijek na dobiti kada u njegove vode uplivaju književnici pa se nadam da je to tako i u mom slučaju.

Što se tiče moga spisateljskog opusa od 1993. godine kada je izašla moja prva knjiga pa do danas, on izgleda ovako: ukupno 9 objavljenih naslova od čega su 5 zbirke poezije za odrasle, jedna zbirka poezije za djecu, te zbirka priča, zbirka izabranih novinarskih tekstova i monografija rodnog mjesta. U pripremi je deseta, jubilarna knjiga i bit će, ako Bog da, poezija. Ali, kao što rekoh, sve je još u fazi pripreme i kada bi moglo doći do realizacije ne bih mogao reći jer neke stvari i ne zavise od mene.

Za izbor iz moje poezije koja je objavljena u prvom broju “Preporoda” za 2019. godinu, su “krivci” moj prijatelj Fahrudin Sinanović i njegov prijatelj koga još nisam imao priliku upoznati, Mirzet Hamzić. Profesor F. Sinanović iz Kalesije, također književnik i novinar, me kontaktirao i predložio da nekoliko mojih pjesama bude objavljeno u pomenutim novinama što sam prihvatio jer je “Preporod” jedno od rijetkih glasila u BiH koje, pored što izlazi dugo i u kontinuitetu, ima i veliku i raznoliku čitalačku populaciju, tako da objavljivanje pjesničkih ostvarenja na stranicama ovog lista može imati samo prednosti. S druge strane u “Preporodu” su godinama objavljivani moji novinarski prilozi, mahom o događajima i osobama iz našeg zavičaja, što me je učinilo ponosnim da uvažena gospoda iz ovog lista cijelu stranicu stavi na raspolaganje mojim neobjavljenim poetičkim ostvarenjima.

Svaka od mojih dosadašnjih knjiga ima svoju posebnost i sve su one priča za sebe po načinu samog nastajanja pa sve do konačnog objavljivanja. Ako bih neku morao izdvojiti onda bi izbor pao na zbirku poezije “Otisak izgužvanih snova” koja je nastala kao svojevrstan sublimat svih mojih dotadašnjih poetskih stremljenja. Knjiga se pojavila krajem 2004. godine zahvaljujući prije svega Šimi Ešiću, te prof. Zejćiru Hasić, Islamu Žigi i prof. Šejli Lejlić, kao izdanje renomirane Izdavačke kuće “Bosanska riječ” iz Tuzle, u vlasništvu već pomenutog Š. Ešića, i prvo je moje autorsko djelo čija je promocija na proljeće 2005. održana u Brčkom. Za održavanje promocije posebno se moram zahvaliti tadašnjem predsjedniku brčanske BZK “Preporod” Ćazimu Suljeviću koji je uz mene iznio najveći teret organizacije. Knjigu su promovirali Š. Ešić i prof. Z. Hasić, te mlađahni književnik Mehmed Đedović koji danas spada u red najboljih i najčitanijih književnika u BiH. U tok promocije se tada spontano uključila i prof. Mirjana Đapo, inače moja profesorica maternjeg jezika iz srednjoškolskih dana, što je svemu dalo dodatnu notu nezaboravnosti.

  • Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje?

– Sve ono što što osjećamo, što nas boli i tišti, usrećuje i rastužuje, čak i one neizgled nebitne stvari, sve može postati potencijalna inspiracija. Ona je bitan pojam za književnika i u većini slučajeva je od presudne važnosti za idejni početak nekog djela. Volim reći da je inspiracija inicijalna kapisla koju treba pravovremeno iskoristiti i usmjeriti – sve ostalo je stvar tehnike i vjerovanja u samog sebe. Inspiracija je u bliskoj povezanosti sa čitanjem i to su po meni dvije najvažnije značajke koje nekog stvaraoca određuju piscem. Bez obzira što se naše okruženje prema kulturi, u koju svakako spada i književnost, ne odnosi blagonaklono, i što mnogi pisanje smatraju uzaludnom rabotom, to me nikad nije obeshrabrivalo jer je moja potreba za pisanjem uvijek bila jača od onih čija riječ i mišljenje, za mene, nikada nisu imali relevantnu težinu.

  • Član ste raznih udruženja među kojima su Književni klub, Društvo novinara BiH i Društvo pisaca BiH. Šta Vam znače ta članstva?

– Što se tiče Književnog kluba Brčko distrikta BiH, da, bio sam dugogodišnji član i čini mi se da sam, uz još neke osobe, a ovdje prvenstveno mislim na Žarka Milenića, Suvada Alagića, prof. Mirjanu Đapo, Dragoslava Vasića, prof. Aleksandra Nikolića i Ljiljanu Tadić, dao doprinos koji je ostavio traga na polju kulture u našem gradu. Većina nas gore nabrojanih nismo više aktivni članovi Književnog kluba, zbog raznoraznih razloga, što ne znači da ako mi više nismo tu ne treba da postoji neka forma književničkog postojanja i djelovanja. Podržavam sva pozitivna stremljenja na polju kulture u našem gradu bez obzira što ja nisam više prisutan u svim tim dešavanjima kao recimo prije 10 ili 12 godina.

Od ostalih pomenutih udruženja član sam Društva novinara BiH od 2007. godine, a od 2012. član Društva pisaca BiH. Naravno da osjećam ponos što sam član ovih važnih bh. kulturnih asocijacija i ličnim angažmanom pokušavam opravdati članstvo.

U neformalnom razgovoru od prije nekoliko dana sa doajenom bh. novinarstva i brčanskom intelektualnom legendom Seadom Burićem, doznao sam da je on negdje, čini mi se 50-ih godina prošlog stoljeća, primljen u Društvo novinara BiH na preporuku jednog od najpoznatijih bh. novinara svih vremena, Nijaza Abadžića, koji je također kao i ja rođen u Palanci, ali je većinu života proveo u Sarajevu. A onda taj isti Sead Burić 2007. godine preporučuje mene u Društvo novinara BiH, što je po meni svojevrsna životna odrednica koju samo sudbina može da skroji.

U Društvo pisaca BiH sam primljen po preporukama prof. dr. Ibrahima Kajana, mr. Voje Vujanovića, Šime Ešića, mr. Fuada Kovača, Admirala Mahića, Žarka Milenića, prof. Zejćira Hasića i Mehmeda Đedovića. Za članstvo su tada, uz objavljena djela, trebale preporuke 5 uglednih članova Društva pisaca a ja sam eto imao “viška” preporuka i nakon sjednice Predsjedništva Društva pisaca BiH koja je održana u Sarajevu krajem 2012. godine sam, i pored većeg broja kadidata od kojih svi nisu prošli izbor, izabran u punopravno članstvo. Tada su sa mnom u Društvo primljeni Anto Stanić, Adnadin Jašarević, Marija Fakete Sullivan, Jagoda Iličić, Sead Korajlić, Mirsad Sinanović i Fahrudin Kučuk.

Što se tiče Brčaka, članova Društva pisaca BiH, napomenut ću da niko od nas trojice više ne živi za stalno u Brčkom: prof. Zejćir Hasić već 20-ak godina živi u Tuzli; Žarko Milenić i ja smo također već nekoliko godina samo povremeni stanovnici našeg grada. Jedini predstavnik našeg Društva koji trenutno živi u Brčkom, da li za stalno ili privremeno nisam tačno upoznat, je prof. Almir Zalihić iz Sarajeva, osnivač Izdavačke kuće “Zalihica”.

  • Trenutno ne boravite u Bosni i Hercegovini, zbog čega ste se odlučili na odlazak?

– Ljudska bića su obdarena određenom količinom pameti te imaju svoje prohtjeve koje pokušavaju ostvariti u vrijeme kada se ti prohtjevi dese, te se samoostvaruju ako dođe do ispunjenja tih prohtjeva. Američki psiholog Abraham Harold Maslov ljudske potrebe je predstavio u piramidi prohtjeva, kroz 5 različitih nivoa. Sasvim dole su fiziološke – biološke potrebe; onda zbrinutost – sigurnost; pripadnost (ljubav); ego (individualne – ja) potrebe; sloboda. Ljudska bića teže da budu jedinstvena i žele da ih drugi takve vide i prihvataju a najbolji osjećaj, po Maslovu je kad je čovjek sit i voljen.

Ako smo nezaposleni a imamo određene kvalifikacije, ili ako smo zaposleni a nismo u stanju dostojanstveno živjeti od svoga rada, ako je ugrožena fizička i egzistencijalna sigurnost nas i naših najbližih, ako nam svakodnevica nudi besperspektivnost, i da ne nabrajam više, onda se trebamo zapitati koji su uzroci takvog stanja i kao prvo treba preispitati samog sebe. Ako realno sagledamo stanje i utvrdimo da uzrok naših nedaća nije naše nesnalaženje i nesposobnost, onda je potrebno promijeniti to stanje a mnogi se odlučuju na ono što nam je u genima još od kamenog doba a to je kretanje, pokret ili bolje rečeno odlazak. Bez obzira što većina onih koji odlaze to čine iz potrebe a ne iz nekog hira, ipak svako ima svoje razloge o kojima ne bi trebalo raspravljati. Naravno, oni koji ostaju spremni su onima koji odlaze lijepiti raznorazne etikete tipa: kukavice, izdajnici, nesposobnjakovići, ovakvi, onakvi, iako za to nemaju nikakvo pravo jer je svaki odlazak individualna stvar i odluka onih koji se na taj čin odluče. Da ne bude zablude, sa naših prostora se uvijek odlazilo u daleki svijet. Mahom su ti odlasci bili u potrazi za boljim životnim standardom ali bilo je momenata kada su se ti odlasci dešavali iz nužde da se spasi goli život. Kako god bilo, niko nema pravo osuđivati bilo koga jer mi smo ti koji želimo imati sudbinu u našim rukama i za svoje postupke nismo drugima obavezni polagati račune. Kako je kome kada ode, da li je ostvario ono što je naumio i na posljetku da li mu je bolje zato što je otišao, zavisi od mnoštva faktora koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa onim šta i koliko ko očekuje u životu.

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

8 × one =