Dževad Hodžić: Samo ramazan u BiH 30 noći može okupiti po 100 hiljada ljudi

    - U intervjuu za Anadolu Agency dr. Dževad Hodžić, direktor Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice u BiH i profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, govorio je o značaju ramazana - blagoslovljenog mjeseca muslimana koji počinje sa akšamom 5. maja - organizovanjima iftara, zašto je važno davanje sadekatul-fitra i zekatul-fitra, ali i diskriminaciji posebno djece u BiH i to kroz postojanje fenomena dvije škole pod jednim krovom u FBiH, te onemogućavanju učenja bosanskog jezika u RS-u, ali i nepotpisivanju ugovora između Islamske zajednice u BiH i države Bosne i Hercegovine

    Foto: AA

    Ramazan je mjesec koji zbližava, povezuje ljude i to se najbolje vidi kroz iftare, ali i džamije, poručio je dr. Dževad Hodžić, direktor Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice u BiH i profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

    “Ramazanske poruke vezane su za najvažnije, temeljne sadržaje samog mjeseca ramazana. To znači da je, prije svega, prva poruka ovogodišnjeg mjeseca ramazana vezana za post, jednu od pet temeljnih islamskih dužnosti koju muslimani izvršavaju u toku mjeseca ramazana. Pa bi, prema tome, ovogodišnja ramazanska poruka u prvom redu bila poziv muslimanima da kroz post pokušaju da se što više duhovno, moralno uzdignu u svom vjerskom životu, da na neki način bar na trenutak zaustave vrijeme ili uspore vrijeme koje ubrzano teče. Poruka je da u mjesecu ramazanu nađu neku vrstu duhovne oaze u koju će se bar privremeno skloniti, u njen hlad i u njen mir u odnosu na buku i trku koju svi svakodnevno živimo u ovom potrošačkom u velikoj mjeri materijaliziranom, bučnom svijetu”, naveo je profesor Hodžić.

    Stoga, prva poruka vezana za ramazan bi mogla da se izrazi u jednoj rečenici – ramazan je mjesec posta, a to znači mjesec mira, mjesec u kojem se vrijeme u jednom vertikalnom smislu doživljava kao Božiji dar i koje se, zahvaljujući upravo postu, drukčije doživljava nego vrijeme izvan ramazana.

    “I to je doživljaj na jednoj fenomenologijskoj ili zapravo fenomenološkoj ravni. U doslovnom smislu, vrijeme u ramazanu za postača protiče mnogo sporije nego za nekoga ko ne posti ili za nekoga ko je izvan ramazana. Dakle, vrijeme je ono koje u mjesecu ramazanu traje mnogo duže”, naglašava profesor Hodžić.

    – Post, dobročinstvo i učenje Kur’ana –

    Druga poruka mjeseca ramazana je, kaže profesor Hodžić, vezana za solidarnost, za zbližavanje među ljudima i to se u ramazanu postiže i kroz post.

    “Jer, oni koji poste mogu bolje da razumiju one koji su gladni, koji nemaju. I kroz zajedničke iftare i kroz zajedničke teravije i, posebno, kroz izvršavanje jedne druge važne temeljne islamske dužnosti, a to je milosrđe na jednoj strani i na drugoj strani izvršavanje jedne od pet temeljnih islamskih dužnosti, a to je zekatul-fitr. I kroz sadekatul-fitr i kroz zekatul-fitr muslimani razvijaju svoj odnos i produbljuju i učvršćuju svoj odnos prema zajednici, prema Islamskoj zajednici i svoje zajedništvo u zajednici i među muslimanima, ali i u odnosu prema drugim ljudima koji su u nevolji, koji su nam komšije, kojima je potrebna pomoć…”, naglasio je profesor Hodžić.

    Navodi da bi treća poruka bila vezana za činjenicu da je ramazan mjesec objave Kur’ana.

    “I to u višesturukom smislu mjesec Kur’ana. Prije svega zbog toga ili po tome što je u mjesecu ramazanu počela objava Kur’ana Muhammedu a.s., a to znači u mjesecu ramazanu iz kosmičkih dubina odjeknulo je ono prvo kur’ansko – Ikre koje znači čitaj. Tako je počela objava, tako je počela ta kur’anska rijeka s tim kapljicama ili kapima koje su se onda pretvorile u jednu veliku, moćnu rijeku koja je u duhovnom smislu preplavila i naša brda, bosanska i planine. I u drugom smislu da se u mjesecu ramazanu u tradicionalnom, praktičnom, vjerničkom i vjerskom životu muslimana jako velika pažnja posvećuje učenju Kur’ana u mnogim džematima i džamijama kroz jednu dodatnu, posebnu ramazansku formu, a to je učenje ramazanskih mukabela”, istakao je profesor Hodžić.

    Ove godine je u atriju Gazi-husrev begove biblioteke postavljena sjajna izložba koja pokazuje rukom prepisivane džuzeve, a to znači dijelove Kur’ana iz kojih se mukabela, ramazansko učenje Kur’ana, prakticiralo u gradovima kao što su Sarajevo, Travnik, Mostar, Stolac, Konjic, Tuzla u minulim stoljećima.

    “Pa bi to bila jedna dobra prilika za sve one koji budu u Sarajevu da posjete tu izložbu i vide na koji način su muslimani sve izražavali svoju ljubav prema objavi Kur’ana, između ostalog, i na taj način da su prepisivali dijelove Kur’ana kao džuzeve iz kojih se učio Kur’an. To bi bile recimo neke tri poruke koje bih u ovoj prilici mogao izdvojiti povodom nastupanja ovogodišnjeg ramazana”, podcrtao je profesor Hodžić.

    – Različite dimenzije iftara –

    Profesor Hodžić navodi kako nije siguran da bismo mogli kategorički odgovoriti da smo se udaljili od tradicije obilježavanja ramazana.

    “Moguće je da u nekoj mjeri imamo u našoj današnjoj, suvremenoj vjerskoj praksi elemente koji se razlikuju od nekih ranijih, uvjetno da kažemo, od tradicionalnih formi sadržaja obilježavanja ramazana. Ali, u cjelini, htio bih prvo da kažem da ni tradicija, pa ni islamska tradicija nije neki završeni proces. Tradicija nije neki statični, nego dinamički pojam i otvoreni proces u kojem se i tradicija uvijek na neki način transformira, kreira, dograđuje, dopunjava, preispituje… U našoj muslimanskoj, ramazanskoj tradiciji mi danas u odnosu na neka ranija vremena imamo neke pojave koje nismo prije imali. Možda bih se mogao složiti s onim što razumijem kao neku implikaciju pitanja da recimo imamo možda malo, odnosno neku vrstu folklorizacije ramazana kroz iftare koji se često organiziraju u nekim javnim restoranskim, hotelskim ili nekim drugim ambijentima”, odgovorio je profesor Hodžić na pitanje jesmo li se u BiH udaljili od tradicionalnog obilježavanja ramazana i u čemu zapravo griješimo.

    Naravno, kaže, da su iftari kao važan sadržaj mjeseca ramazana, prije svega, kućni, obiteljski, porodični izraz ili sadržaj islamske, ramazanske tradicije, koji zahtijeva određenu privatnost, intimu, bliskost.

    “Imam prijatelja koji kaže, u tom smislu navodim kao ilustraciju, da se ne odaziva na te javne iftare sa obrazloženjem da je on uvijek u djetinjstvu iftario izuvši obuću, pa mu nikako ne priliči da ide na iftar obuven, u obući. Time on ustvari ukazuje na to da možda ti iftari nisu ono što je nekada bilo. Ali, s druge strane, iako iftar ostaje neki potpuno duboko intimni, obiteljski, privatni i prijateljski čin, iftar se dijeli sa komšijama, prijateljima, rodbinom. Ali, u jednom, ipak, intimnom ozračju, i to stoji”, kaže profesor Hodžić.

    S druge strane, navodi, trebamo imati razumijevanja da sada u ovom dinamičnom svijetu imamo i poslovne ljude koji poste i koji u nekoj svojoj poslovnoj sferi i relacijama sa drugima žele da nekada tu i tamo organiziraju iftar i u nekom restoranu i javnom prostoru.

    “Samo pri tome treba voditi računa da se sačuva neki islamski, da tako kažem, integritet i diginitet i iftara i posta i ramazana. Ali, to je također, jedan legitimni čin organizacije iftara pogotovo kada sada imamo, a možda ranije ije bilo, jer mi smo ranije bili u nekom restriktivnom režimu u kojem javni iftari nisu ni bili mogući. Mi sada imamo često da se javni iftari organiziraju i priređuju za izbjeglice, siromašne, penzionere, socijalno ili materijalno slabije situirane ljude i da ti iftari imaju svoje, rekao bih, upravo ramazansko opravdanje i smisao”, smatra profesor Hodžić.

    Iftari u muslimanskoj, ramazanskoj tradiciji, odnosno iftari u muslimanskoj kulturi, navodi profesor Hodžić imaju najmanje dvije na prvi pogled međusobno suprotstavljenje različite dimenzije.

    “S jedne strane, iftar je najneposredniji susret postača sa hranom na način na koji je to susret sa božijim blagodatima koji se postač uskratio u toku posta. I onda za vrijeme iftara on izražava svoju zahvalnost Bogu na tim blagodatima koje su mu date i spoznaje duboko i najneposrednije, egzistencijalno tako reći, svoju ulogu kao postač, ali i kao onaj koji se mrsi, iftari, svoju ovisnost o Bogu i božijem stvaranju i božijim blagodatima koje mu daje. I svoju zahvalnost na tim blagodatima. S te strane, iftar ne bi trebao da predstavlja neku raskoš, neko razmetanje, neko pretjerivanje. Jer bi i on s te strane trebao da održava kako bismo uvjetno rekli isposnički karakter, sadržaj, smisao posta i ramazana”, podcrtava profesor Hodžić.

    Međutim, s druge strane, naglašava on, u muslimanskoj kulturi iftari su uvijek, ipak, značili i predstavljali izražavanje tog izobilja.

    “I to je donekle isto razumljivo i opravdano. Jer, dok postimo, mi se ustežemo od božijih blagodeti. A, jedan od razloga ili smisla posta je i u tome da spoznamo ljepotu tih božijih blagodati. Pa je onda ramazan sa postom i iftarom koliko s jedne strane asketsko iskustvo vjere, s druge strane je to i neko, uvjetno rečeno, u islamskom smislu te riječi hedonističko iskustvo ili estetsko iskustvo ljepote svih tih blagodati. Budući da je tome tako i da se ti iftari često dijele sa prijateljima, da su često u velikom džematu, razumljivo je da se pokazuje ta raskoš. Istovremeno, post i iftar objedinjuju tu skromnost i zahvalnost na božijim blagodatima. S jedne strane je taj asketski odnos, a s druge ta ljepota božijih blagodati koje nam Allah dž.š. dariva”, navodi profesor Hodžić.

    – Dobročinstvo u ramazanu se posebno vrednuje –

    Sadakatul-fitr i Zekatul-fitr su važni u ramazanu, naglašava profesor Hodžić.

    “To nije samo u toku mjeseca ramazana. Temeljna poruka islama, temeljna poruka Kur’ana, kako se to često lapidarno ukazuje, zapravo najčešća rečenica u Kur’anu je da vjerujemo i činimo dobra djela. To je najfrekventnija rečenica u Kur’anu – vjerovati i činiti dobra djela. Dobročinstvo je zapravo sastavni dio vjere, integralni i integrativni momenat iskustva svijeta. Ne može jedno bez drugog. Jer, jedno s drugim ide. Jedno je u drugom sadržano. Kako je tome tako onda se uvijek od vjernika traži da na svakom koraku, svugdje, na svaki način na koji mogu treba da čine dobra djela, makar i ona najmanja, jer se dobra djela vrednuju prema namjerama. Ne mogu svi ljudi jednako mnogo učiniti, ali svi se pozivaju da čine dobra djela”, naglašava profesor Hodžić.

    Ramazan je, kaže profesor Hodžić, mjesec u kojem se to dobročinstvo posebno vrednuje, odnosno još je važnije u mjesecu ramazanu sa svim ramazanskim sadržajima.

    “Islam nas još dodatno animira, motivira, pokreće da činimo dobra djela i tako potvrđujemo svoju vjeru”, poručio je profesor Hodžić.

    Profesor Hodžić je govorio i o tome u čemu, odnosno na koji način muslimani trebaju manifestirati izražavanje dobrih djela u ramazanu kao posebnom mjesecu u godini.

    “Mislim da to, prije svega, treba biti u osjećaju povezanosti među ljudima. U osjećaju pripadanja zajednici, zajedništvu. Prije svega, u tom osjećanju za drugog, druge ljude. To je temeljno za islam, za vjerski život i za ramazan. I to se u mjesecu ramazanu manifestira da mi imamo recimo zaista veliki socijalni potencijal, snagu mjeseca ramazana. Jer, samo u BiH, naprimjer, a svugdje je tako u svijetu gdje ima muslimana, dešava se fenomen. To je čudesno. Ali, evo, da se zadržimo na BiH. Ljudi o tome nedovoljno razmišljaju. To bi moglo da bude zanimljivo svakome kao jedna velika, nesvakidašnja, nevjerovatna činjenica”, ističe profesor Hodžić.

    – Desetine hiljada ljudi na iftarima, teravijama –

    Kako kaže, u mjesecu ramazanu će najmanje 100.000 ljudi trideset noći zajedno, iz noći u noć, biti na okupu, jedni sa drugima.

    “Sada zamislimo neki skup na kojem jednu večer bude 100 hiljada ljudi u BiH. Televizije, mediji svi bi to pratili, jer nije šala 100 hiljada ljudi na jednom mjestu biti jednu večer. Prvo, nemamo mi takvih skupova. Ali, kada bi bilo i 50 hiljada na jednom mjestu onda bi, šta god da je to, neki festival, da ljudi plešu, igraju, pjevaju… manje-više bilo afirmativno prikazano. Sada, zamislimo, sada će mjesec ramazan prvu noć okupiti 100 hiljada ljudi. Nisu oni naravno fizički na jednom mjestu. Ali, svih 100 hiljada bit će u hiljadu džamija. Onda, kažemo, dobro večeras. A, hoće li se i sutra oni okupiti? Hoće i sutra. I sutra će njih 100 hiljada doći zajedno da budu. I prekosutra će doći tih 100 hiljada ljudi da budu zajedno. Pa će 30 noći dolaziti 100 hiljada ljudi da bude zajedno. Eto, to je nevjerovatan, nepojmljiv socijalni potencijal, da 100 hiljada ljudi bude zajedno. Ili, da izračunamo, a teško je to, koliko hiljada ljudi će u toku mjeseca ramazana – bit će to desetine i desetine hiljada ljudi – zajedno iftariti”, navodi profesor Hodžić.

    Ni to, kaže, nije bez socijalnog, emotivnog značenja, solidarnosti ljudi, povezanosti, neke ljubavi, osjećanja da nismo sami, da nismo usamljeni.

    “To je vrijeme kada na desetine i desetine hiljada ljudi svaku večer su zajedno, svjetovnim jezikom rečeno, za večerom, a mi kažemo na iftaru. Imamo situaciju i da je 100 hiljada ljudi svaku večer na teraviji zajedno. To je, prije svega, zajedništvo. A, to zajedništvo mora da se razvija, treba da se razvija. To je poruka, ideal da se razvija ljubav među ljudima, povezanost, bliskost, solidarnost, međusobno pomaganje i možda prije i poslije svega najvažnije temeljno osjećanje ljudi da su braća i da su bliski sa nekim, da nisu usamljeni. Važna dimenzija, važna poruka mjeseca ramazana je da čovjek nije, da se ne osjeća napuštenim, ostavljenim, zaboravljenim, usamljenim nego da ima svoju braću, svoje prijatelje, svoje komšije, da ima one sa kojima dijeli ramazanske trenutke”, naglašava profesor Hodžić.

    – Otkloniti svaki oblik diskriminacije –

    Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice u BiH i u toku mjeseca ramazana ima važne aktivnosti.

    “Bavimo se poslovima vezanim za djelovanje naših medresa, srednjoškolskih obrazovnih ustanova, a imamo ih u BiH šest, imamo Bošnjačku gimnaziju koja je isto tako u našoj nadležnosti, Islamsku gimnaziju u Zagrebu ‘Dr. Ahmed Smajlović’, medresu u Sandžaku, imamo četiri fakulteta, druge obrazovne i kulturne institucije i oko toga imamo dosta posla. Naša Uprava sa svim našim ljudima, a ima nas pet, u toku mjeseca ramazana sigurno će učestvovati u nekim obilascima naših, ne samo obrazovnih institucija nego i naših džemata diljem BiH, a posebno povratničkih džemata u RS-u i u nekim dijelovima FBiH, gdje imamo te povratničke džemate. To će biti naš fokus”, navodi profesor Hodžić.

    Kaže da mu je teško odgovoriti na pitanje kako riješiti probleme u BiH u kojima je prisutna diskriminacija, a što se posebno odnosi na stanje u FBiH gdje imamo fenomen dvije škole pod jednim krovom, te u RS-u gdje imamo onemogućavanje djece da izučavaju maternji, bosanski jezik.

    “Kada bih znao, rekao bih, ali mogu jedino kazati da na političkom planu mora se i dalje razgovarati i razgovarati, pokušati nekim dijalogom doći do rješenja. Problem je naravno jer nedostaje politička volja. Onda kada ta politička volja nedostaje i kada ona ne može nikako da se uspostavi, odnosno da se do nje dođe, ostaje i ta mogućnost, i nju treba naravno koristiti, da se pravnim putem, putem međunarodnih i naših pravnih i sudskih instanci pokušaju zaštititi ljudska prava. A, ona su ugrožena i u slučaju uskraćivanja prava Bošnjacima na bosanski jezik, i u slučaju segregacije djece na nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi kroz takozvane dvije škole pod jednim krovom. Zalaganjem za dijalog, za razgovor i zalaganjem i borbom svim demokratskim sredstvima na domaćem i međunarodnom planu za ljudska prava”, smatra profesor Hodžić.

    Nepostojanje ugovora između Islamske zajednice u BiH i države Bosne i Hercegovine, kaže profesor Hodžić, da otežava situaciju.

    “I, naravno da nam je žao što taj ugovor još uvijek nije potpisan. On je pripremljen i usvojen na Vijeću ministara BiH i upućen prema Predsjedništvu BiH. To je veoma važno da naglasimo. Jer, naša javnost, često imam osjećaj, ne razumije konstelaciju odnosa kada je riječ o ovom ugovoru. Nije riječ o tome da je Islamska zajednica u BiH donijela u Predsjedništvo BiH neki ugoor ili prijedlog nekog ugovora, pa Predsjedništvo BiH neće da ga usvoji i ima neke primjedbe. Ne događa se, da tako kažem, radnja između Islamske zajednice BiH i Predsjedništva BiH. Radnja se događa između Vijeća ministara BiH i Predsjedništva BiH”, naglašava profesor Hodžić.

    Vijeće ministara BiH, navodi, zajedno sa Islamskom zajednicom u BiH je prije sedam-osam godina oformilo stručnu radnu grupu, komisiju, koju su sačinjavala po četiri predstavnika Vijeća ministara BiH i Islamske zajednice u BiH. U toj radnoj grupi bili su u ime Vijeća ministara BiH zamjenici, odnosno pomoćnici nadležnih ministara.

    “Ta radna grupa je dvije godine najmanje vrlo pažljivo, uporno, strpljivo, fleksibilno radila na tom sporazumu i došla do finalnog teksta. Taj tekst je bio usklađen sa Ustavom BiH, sa Zakonom o pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH. O tom tekstu svoja mišljenja su dala nadležna ministarstva iz oba entiteta. Radna grupa je najveći broj mišljenja apsolutno uvažila i ugradila u prijedlog teksta i na Vijeću ministara BiH je taj sporazum usvojen kao zvanični akt i dokument koji je Vijeće ministara BiH usvojilo. I on bi već i kao takav trebao da proizvodi i mogao bi proizvoditi određena pravna dejstva, ali smo mi tražili da ga Vijeće ministara BiH uputi na Predsjedništvo BiH kako bi ga Predsjedništvo usvojilo i ratificiralo, kao što je usvojilo, odnosno ratificiralo i prethodna dva sporazuma, sa Srpskom pravoslavnom crkvom i Katoličkom crkvom”, ističe profesor Hodžić.

    – Politička potkusurivanja preko ugovora sa Islamskom zajednicom –

    Predsjedništvo BiH sada, ističe, već dvije-tri godine drži taj ugovor po ladicama.

    “Mislim da članovi Predsjedništva BiH preko tog ugovora, da tako kažem, sprovode neke svoje političke korake jedni prema drugima. Drugim riječima, taj ugovor služi za neka politička potkusurivanja. Ne vidimo niti jedan stvarni, pravi razlog da se s tim odugovlači, ali eto, tako je kako je. Zašto to Predsjedništvo BiH, odnosno neki članovi Predsjedništva BiH rade, trebalo bi pitati njih. Nama to otežava”, ističe profesor Hodžić.

    Islamska zajednica u BiH funkcionira i bez tog ugovora zato što postoje prava i slobode koje su Ustavom i Zakonom o pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH i međunarodnim konvencijama zagarantirane, kaže profesor, te zato što u stvarnosti u društvenom, ekonomskom, privrednom, političkom, javnom životu postoji apsolutno veliko tradicionalno razumijevanje za prava vjernika svih denominacija, pa i muslimana.

    “Šta time želim da kažem. I u Banjoj Luci, drugo je šta naprimjer Milorad Dodik govori u Predsjedništvu BiH, ali ja sam siguran da i tamo ako ima neki musliman u nekoj firmi čiji je vlasnik Srbin, pa traži da ga se pusti za Bajram, i ne samo tada, jer je to regulisano zakonom, nego da mu da 15 minuta ako posti da se iftari, da će mu to dati. Svugdje je to tako tradicionalno. Tu postoji veliko razumijevanje. Ali, eto, s tim sporazumom, da je usvojen, imali bismo možda još malo preciznije osigurane procedure pod kojima se to sve regulira kada je u pitanju organizacija ramazana, posta, iftara, kada su u pitanju neka prava kao što je specifično pravo na maramu, kada je u pitanju korištenje slobodnih dana za bajrame, certificiranje halal-hrane, i eventualno odlazak na hadž. U tome su te specifičnosti”, kaže profesor Hodžić.

    – Muslimani se osjećaju diskriminirano –

    Taj sporazum, navodi, ne zahtijeva, odnosno ne sadrži ništa više od sporazuma druge dvije vjerske zajednice, odnosno crkve.

    “Samo nije istovjetan, jer smo sve tri zajednice specifične jedna u odnosu na drugu. Ali, sve tri dijelimo i neke zajedničke vrijednosti i obje ove zajednice su na neki način dale svoju saglasnost da naš sporazum nikoga ne diskriminira i ne ugrožava. Jer su u svim delikatnim, odnosno specifičnim odredbama koje reguliraju neka specifična obilježja vjerskog života muslimana, uvijek redovno navedene klauzule da to muslimani imaju pravo ako time ne ugrožavaju javni red, mir, poredak i prava drugih ljudi. I to je sigurno tako. Politizira se dalje sa tim sporazumom. Nama nije drago što je to tako, ali to nije u našoj moći”, ističe profesor Hodžić.

    Sporazum bi Islamskoj zajednici u BiH pomogao i u praktičnom smislu, dodaje naš sagovornik

    “Jer, ovako se kod pripadnika Islamske zajednice, kod muslimana u BiH, odugovlačenjem sa njegovim potpisivanjem, produbljuje osjećaj da su muslimani u BiH u vjerskom pogledu, na taj način što samo sa Islamskom zajednicom u BiH nije potpisan taj sporazum, diskriminirani. Taj osjećaj i njegovo produbljivanje kod muslimana nije nešto što nas raduje. Naprotiv, zbog toga smo zabrinuti i zato bi,smo voljeli da taj sporazum što prije bude potpisan”, poručio je profesor Hodžić.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    sixty two + = 65